Jelačić

obiteljski grb

Jelačić, plemićki rod s posjedima u Zagrebačkoj, Križevačkoj i Varaždinskoj županiji XV–XX. st. Podrijetlom su iz srednjovjekovne Hrvatske, odakle su se pred naletima Osmanlija najprije povukli u prekokupske dijelove Zagrebačke županije, gdje se 1537. spominju u službi knezova Frankapana Slunjskih, a potom su se potkraj XVI. st. doselili u Turopolje i u Hrvatsko zagorje. Po ondašnjemu posjedu, a današnjem novozagrebačkom naselju Buzin, od početka XVIII. st. pripadnici više ogranaka imali su pridjevak iz Buzina. Pridjevak Bužimski, koji se javlja od XIX. st., izveden je iz imena utvrde Bužim u Lici, za koju se pogrešno navodi kako je bila u njihovu vlasništvu. Pojedine grane obitelji nosile su i druge plemićke pridjevke (biševićki, donjobatinski, kurilovečki i dr.). Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s mnogobrojnih plemićkih posjeda, ženidbenim i drugim vezama s uglednim hrvatskim plemićkim obiteljima (Bužan, Praškoci, Bedeković Komorski, Horvat, Stolniković, Budački, Patačić, Gregurovečki, Peharnik, Hotković, Antolčić, Paraminski, Ožegović Barlabaševečki i dr.) te obnašanjem visokih upravnih, sudskih i vojnih službi, tijekom novoga vijeka uzdignuli su se među najuglednije plemićke obitelji Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva.

Prvi važniji članovi obitelji bila su braća Ivan, Gabrijel, Juraj, Petar i Nikola , koji su 1579. dobili od hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Rudolfa II. Habsburgovca potvrdu plemstva i grb. Za zasluge u borbi protiv Osmanlija, braći je 1614. novi kralj i car Matija II. Habsburgovac potvrdio plemstvo i podijelio ponešto izmijenjeni grb, koji je postao grbom cijeloga roda. U idućem naraštaju rod se podijelio na Ivanovu i Petrovu lozu, a poslije su se obje loze podijelile u nekoliko grana, od kojih će jedna u XIX. i XX. st. biti barunska i grofovska. Od XVII. st. uz ove dvije loze javlja se još i treća ili krapinska loza obitelji, koja izumire početkom XIX. st. Pripadnika roda bilo je i izvan Hrvatske. Tako je jedna obitelj živjela od XVIII. st. u Rusiji, druga u Francuskoj, a treća u Mađarskoj. Pokušaji mađarskih Jelačića da ih se prizna rođacima hrvatske loze sredinom XVIII. st. i početkom XIX. st. nisu uspjeli.

Iz roda Jelačića poteklo je nekoliko istaknutih osoba, koje su djelovale u javnome životu Hrvatske, obnašajući različite svjetovne te osobito vojne službe i časti. Utjecaj obitelji počeo je rasti od XVII. st., kada se javljaju prvi članovi obitelji u javnim službama. Među njima posebno su se istaknuli: Stjepan (oko 1646 – 1712), podžupan Zagrebačke i Križevačke županije (od 1675), podzapovjednik Banske krajine (od 1692), prabilježnik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1686–90) te hrvatsko-dalmatinsko-slavonski podban; Juraj (1703–1758), plemićki sudac (1731–40) i podžupan Zagrebačke županije (1743–49) te prisjednik kraljevinskoga Sudbenog stola (1744–58); Ivan (1742–1813), vojskovođa i podmaršal; Franjo (1746–1810), vojskovođa i podmaršal; → Josip (1801–1859), podmaršal, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban (1848–59), vrhovni zapovjednik u Hrvatskoj i Vojnoj krajini te gubernator Rijeke i Dalmacije; te → Đuro (1805–1901), podmaršal, potkapetan Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1861).

U Hrvatskome zagorju posjede su imali pripadnici svih triju loza. Bili su gospodari posjeda Pluska, Jezero (Veliko Trgovišće), Pristav ili Jamnica te Erpenja na cesargradskome vlastelinstvu, posjeda i kurije Pretkovec kraj Krapine te kuće u Krapini na krapinsko-kostelskome vlastelinstvu, posjeda Pušća, Prigorje, Ključ, Šenkovec, Oroslavje, Lepa Ves, Slani Potok i Novi dvori zaprešićki na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu, Donje Batine na oštrcgradskome vlastelinstvu te naposljetku posjeda i kurija Zlatar, Ratkovec, Lovrečan kraj Zlatar Bistrice, Gornji Vidovec, Pretkovec, Cerje Nebojse, Gornja Konjščina, Lipovec, Grančare, Konščica, Gornji i Donji Laduč te Hum između Hrašćine i Brezničkoga Huma. U kuriji Jelačić u Donjoj Batini nalaze se obiteljski portreti, vrijedan stari namještaj, ukrasi i uporabni predmeti.

LIT.: R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895. • I. Tomičić, Rod Jelačića, Prosvjeta, 6(1898) 10. • I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • S. Radić, Ruska grana naših Jelačića, Hrvatsko kolo, 5(1909). • V. A. Duišin, Zbornik plemstva, 2, Zagreb 1939. • Gj. Szabo, Kroz Hrvatsko zagorje, Zagreb 1940. • M. Grabar, Ostavština obitelji Jelačić, Arhivski vjesnik, 31(1987). • S. Laljak, Grofovska obitelj Jelačića, Zaprešićki godišnjak, 4(1994). • A. Szabo, Obitelj Jelačića u obrani domovine, Matica, 45(1995) 6. • T. Radauš, Jelačić, Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb 2005.

K. Regan