Jelačić, Đuro

Mihael Stroy, Đuro Jelačić, portret, 1832; HISMUS

Anka, kći Đure Jelačića, oko 1895; MUO

Jelačić, Đuro (Gjuro, Juraj, Juro), podmaršal (Zagreb, 25. V. 1805 − Zagreb, 20. VII. 1901). Brat → Josipa Jelačića, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana. Školovao se na bečkoj akademiji Theresianum, a vojničku službu započeo je 1824, stupivši kao kadet u 13. graničarsku pješačku pukovniju, potom u 4. dragunsku konjaničku pukovniju. Potporučnikom je postao 1830, natporučnikom 1832, satnikom II. klase 1834, a satnikom I. klase 1839. Sudjelovao je u pohodima nadvojvode Fridrika u Siriji (1839−40) te u sukobima u Italiji, istaknuvši se u bitkama kraj Peschiere i Brescie, u bitki kraj Novare i u opsadi Venecije (1848−49). Bojnikom je imenovan 1842, potpukovnikom 1846. U ožujku 1848, nakon proglašenja njegova brata Josipa banom, zamijenio ga je kao pukovnik na mjestu zapovjednika 1. banske graničarske pješačke pukovnije. Generalom je imenovan 1848, a podmaršalom 1856. Sudjelovao je u okupaciji rumunjskih kneževina (1854−55) za Krimskoga rata, potom bio zapovjednik divizije u Krakovu (1856−59), a u francusko-austrijskome ratu sudjelovao u bitki kraj Magente (1859). Od 1860. bio je pukovnik 69. linijske pješačke pukovnije. Nakon smrti brata Josipa 1859, naslijedio je njegov grofovski naslov. Također je bio virilist Hrvatskoga sabora 1865−67, 1872−75. i 1889. Nakon donošenja Listopadske diplome (1860) i povratka ustavnoga stanja, ban Josip Šokčević imenovao ga je 1861. potkapetanom Trojedne kraljevine. Pri polaganju prisege pred Hrvatskim saborom kritizirao je uporabu germanizama, zbog čega je umirovljen i interniran u Klagenfurt. God. 1863. naslijedio je → Nove dvore zaprešićke, kojim je upravljao do smrti te je, po nacrtu H. Bolléa, dao izgraditi obiteljsku grobnicu. Na posjedu je 1865. utemeljio Prvu hrvatsku sušionicu voća i povrća te započeo pokusni uzgoj novih poljodjelskih kultura i stoke. God. 1873. osnovao je za brdovečko područje prvu hrvatsku predujmionicu za razvoj poljodjelstva, u čemu je imao podršku Hrvatskoga sabora. Od 1873. bio je doživotni predsjednik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva te je zaslužan za izgradnju palače Društva u Zagrebu. Također je od 1879. bio član Ljubljanskoga gospodarskog društva te je zastupao i gospodarska društva iz Krakova i Linza. Materijalno je potpomagao Maticu hrvatsku, utemeljenje Sveučilišta, prehranu siromašnih studenata i dr. God. 1878. počeo je pisati svoja sjećanja na brata Josipa; rukopis se čuva u Državnome arhivu u Zagrebu. Njemu u čast spjevano je više prigodnica, među ostalima i ona I. Trnskoga. S groficom Herminom Chrisstalnig imao je sina Jurja (1847–1894), koji je bio u vojnoj službi. Na njemački je prevodio hrvatske narodne pjesme koje je sakupljao F. Kuhač. S njim i bratom Markom (1854–1882), pravnikom u državnoj službi, izumrla je u muškoj lozi obiteljska grana. Njihova sestra Jelena (1852–1926), udana za grofa Rudolfa Gotharda, umrla je u Novim dvorima, kojima su nakon očeve smrti upravljale sestre Vera (1849–1918) i Anka (1859–1934). Nisu se udavale i bile su dobrotvorke. Nove dvore darovale su hrvatskomu narodu, utemeljivši Zakladu bana grofa Josipa Jelačića. Anka je upravu nad Zakladom povjerila Matici hrvatskoj, a obiteljski posjed s kurijom u Kurilovcu darovala je plemenitoj općini Turopolja. S njima je izumrla obiteljska grana i u ženskoj lozi.

LIT.: V. Brnardić i M. Kolar-Dimitrijević, Jelačić, Đuro, Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb 2005. • S. Laljak, 200. godišnjica rođenja grofa Jure Jelačića (1805–1901), Zaprešićki godišnjak, 15–16(2005–06).

V. Dugački