Keglević

obiteljski grb

odora povijesne postrojbe Keglevićeva straža

Keglević, plemićka obitelj (XIV–XIX. st.). Podrijetlom iz distrikta Unašice u Kninskoj županiji, odakle su se na početku XVI. st. pred osmanskom opasnošću, na osnovi posvojenja i uspješnih ženidbenih veza, iselili na područje Bužima, a potom i na područje Kostela, Krapine i Lobora. Držali su posjede u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji te dijelom u Ugarskoj, što je tijekom XVII. st. dovelo do grananja obitelji. Pripadnici hrvatske grane u javnome su se životu isticali vojnim pozivom, poticali kulturna kretanja te bili nositelji patronatskoga prava i kolatori mnogobrojnih crkava i župa u Hrvatskome zagorju. Tijekom XVIII. st. obiteljski se posjedi smanjuju, a pripadnici obitelji sve se više povlače iz javnoga života. Na početku XX. st. rasprodaju posjede te hrvatska grana najposlije izumire. – Preseljenje iz distrikta Unašice započelo je nakon što je 1494. Ivana (spominje se 1486–1510), Šimunova sina, adoptirao (posinio) šurjak Juraj Mikuličić od Bužima, suprug Ivanove sestre Jelene (spominje se 1494–1510). Tada mu je također prodao gradove Bužim (Zagrebačka županija) i Ostrovicu, nekretnine u Rmnju (Lapačka županija) te više sela u Gackoj, Nebljuškoj, Kninskoj i Lučkoj županiji. Povrh toga, nakon ubojstva Jurja Mikuličića 1497, kralj Vladislav II. Jagelović dao je Ivanu i njegovim neimenovanim sinovima na uživanje posjede ubijenoga u distriktu grada Krupe (Zagrebačka županija). Petar (spominje se 1513–54), u starijoj prošlosti najznamenitiji pripadnik obitelji, bitno je proširio obiteljske posjede te njihovo središte premjestio u Hrvatsko zagorje. Služio je kao kapetan konjaništva Jajca (1520. i 1522–26) te jajački ban (1521–22), na početku 1531. postao je župan Varaždinske županije, 1533–35. obnašao dužnost gubernatora i 1537–42. bana Kraljevine. God. 1521–35. ušao je u zakup gradova Podvršja (Požeška županija), Čaklovca (Križevačka županija), Vranograča, Podzvizda, Čavice i Krešića (Zagrebačka županija). Nakon osmanskoga zauzimanja Knina 1522, izgubio je djedovinu u dolini Zrmanje. U prosincu 1523. u Požunu je od markgrofa Jurja Brandenburškoga za 13000 forinti kupio gradove Krapinu, Kostel i sve njihove posjede (Varaždinska županija). Polovicu svote posudio je od Mihovila Imreffyja, koji je susljedno dobio Krapinu i polovicu posjeda obaju gradova, što će biti osnovom stoljetnoga sukoba Sekelja (nasljednika Imreffyja) i Keglevića. God. 1524–26. Petar je, uz naknadu od 4228 forinti, dobio i gradove Lobor (Varaždinska županija), Blinju (Zagrebačka županija) i Bijelu Stijenu (Križevačka županija). God. 1533. kralj Ferdinand I. Habsburgovac imenovao ga je upraviteljem cistercitske opatije sv. Marije u Topuskome te gradova Bihaća i Ripča. Potkraj 1534. privremeno je upravljao gradovima Susjedom, Stubicom i Želinom, a 1538. naslijedio je imanja oko Rakovca i Vrbovca. God. 1540. ušao je u spor oko nasljedstva Gašpara Ernušta Čakovečkoga, vlasnika Čakovca, Štrigove i Međimurja te Đurđevca, Prodavića (Virja) i Koprivnice. Najprije je zaposjeo posjede tvrdeći da njegova kći Ana (spominje se 1525–46) nosi dijete pokojnoga supruga Ernušta. Kada se to ispostavilo netočnim, kralj ga je bezuspješno pozivao na povrat posjeda te najposlije povjerio banu Nikoli Zrinskomu da mu ih oduzme. Ban je u rujnu 1546. zarobio Petra i njegove sinove Gašpara (? – 1552) i Matiju (spominje se 1539–84), a do iduće 1547. Petar je sve prijeporne posjede predao kralju. Imao je sinove Jurja (? – 1553), Ivana (? – prije 1547), Franju (? – 1558), Nikolu (spominje se 1539–57), Petra (? – 1566), Šimuna (? – 1578) i već spomenute Gašpara iMatiju. Franjo je 1534, u dobi od osam godina, imenovan opatom Svete Marije u Topuskom, kojom je u početku u njegovo ime upravljao otac, potom on s braćom. God. 1557. kralj je Franji, Matiji, Nikoli, Petru i Šimunu potvrdio grad Kostel i polovicu svih posjeda Kostela i Krapine, dok su Matija i Petar kraljevom darovnicom 1560. dobili posjed Bužim u Varaždinskoj županiji. U svibnju 1565. Petar je imenovan kapetanom u Győru i kraljevim povjerenikom u Hrvatskome saboru, a 1566. s bratom Matijom sudjelovao je u obrani Kanizse, gdje je poginuo. Istodobno su se braća, osobito Matija, sve više sukobljavala s Lukom Sekeljom i sinom mu Mihovilom. Sukob se osobito zaoštrio tijekom seljačke bune 1573, kada su Sekelji vjerojatno plijenili posjede Keglevićâ te donekle simpatizirali pobunjenike. Nakon gušenja bune, Matija je organizirao banderij svojih službenika i seljaka (na čelu kojega je bio i njegov brat Šimun), koji je opustošio posjede Sekelja i drugih plemića oko Zaboka, Mirkovca i Gubaševa. Povodom tih događaja vodila se višegodišnja parnica, okončana Matijinom osudom 1579; presuda je izvršena 1581. oduzimanjem polovice krapinskih posjeda i razaranjem utvrđene kurije Šabac, nasuprot krapinskoj utvrdi. God. 1579. sporio se sa Stjepanom Gregorijancem oko posjeda Bužima u Varaždinskoj županiji, a 1584. završio je gradnju utvrde Totuševine.

Šimun, koji je jedini od braće nastavio obiteljsku lozu, istaknuo se u protuosmanskim borbama 1569. kao kapetan banskih postrojba, 1571. bio je prisjednik Banskoga stola u ime magnata, 1572. nuncij Hrvatskoga sabora pred kraljem i 1575–76. pred nadvojvodom Karlom, a 1574. nadzirao je utvrđivanje gradova u Slavonskoj krajini. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Pregradi, gdje je sačuvan dio nadgrobnoga spomenika što ga je podignula njegova udovica Magdalena Pethő de Gerse. Imali su kćer Anu, čijom je udajom za Karla Sekelja 1594. okončan sukob dviju obitelji, te sinove Ivana (? – 1619), Petra (? – 1602), Jurja (? – 1621) i Franju. Ivan je 1596. bio kapetan Kraljevine, 1603. spominje se kao podban, a 1618–19. član saborske komisije za Vlahe. Postao je vlasnikom posjeda u distriktu grada Ostrý Kameň (Eleskeő) i stekao prava na grad Devín (Požunska županija), koji mu je potom 1608. kralj Rudolf II. Habsburgovac ustupio kao zalog za neki posuđeni novac. God. 1610. za 78 000 forinti primio je u zalog od Fridrika Sekelja njegovu polovicu krapinskih i kostelskih posjeda. Imao je sina Franju (spominje se do 1658) i kćer Anu Mariju (spominje se do 1638), koji su bili vlasnici Krapine, Kostela i kurije Dubrave. Ana Marija, udana za bana Žigmunda Erdődyja, oporučno je ostavila zemljište u Krapini za izgradnju franjevačkoga samostana. O izgradnji se brinuo Franjo, koji je samostanskoj crkvi sv. Katarine darovao bočne oltare Majke Božje i sv. Franje. U samostanu su i danas njihovi portreti, a u crkvi obiteljska grobnica. Franjo je također nadario franjevački samostan u Zagrebu. Vjerojatno je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu, od 1627. spominje se kao kraljevski komornik, a 1657. kao kraljevski savjetnik.

Juraj je 1598–99. bio podban i veliki župan Zagrebačke i Križevačke županije, a 1620. bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatske vojske. U braku s Katarinom Istvánffy od 1599, imao je Nikolu (1600–1642), → Petra (1603–1665) , vojskovođu i ljetopisca, Žigmunda (? – 1662) i Stjepana (spominje se do 1673). Sinovi su 1622. razdijelili očeva imanja: Stjepan je dobio kaštel Goricu, Petar Lobor i kaštel Bistricu te prihode dijelova kaštela Dubovca i grada Krapine, Žigmund Sveti Križ Začretje i kuriju Kalinovec, a Nikola Vinicu i okolne posjede. – Žigmund se isticao vojnim i političkim aktivnostima, a njegove kćeri Judita (supruga Franje Čikulina), Elizabeta (supruga Jurja Erdődyja ml.) i Barbara (supruga Stjepana Orehovečkoga), bile su donatorice župne crkve sv. Vida u Brdovcu, kapele Marije Snježne u Kostanjevcu kraj Belca, kapucinske crkve Svetoga Trojstva u Varaždinu i pavlina u Lepoglavi.

Nikola se istaknuo u ratovima s Osmanlijama, 1636. imenovan je velikim županom u Torni i kapetanom tvrđava Ónod i Diósgyőr te je začetnik ugarske grane obitelji. Jedan je od donatora franjevačkoga samostana u Krapini. Petra su naslijedili sinovi Ivan (1634–1654), pavlin u Lepoglavi, i Ladislav (1627–1665), vrhovni kapetan grada Egerszega. Njegova supruga Rozina Rattkay dala je u franjevačkoj crkvi u Krapini podignuti glavni oltar sa slikom sv. Katarine. Njihov sin → Petar, banski namjesnik i veliki župan, imao je sinove Ladislava (spominje se do 1735) i Aleksandra (1706–1752) te kćer Kristinu Mariju, suprugu Josipa Rattkaya. U sljedećem se razdoblju pripadnici obitelji sve više povlače iz javnoga života, a mirazima, prodajom i zakupima njihovi se posjedi smanjuju. Ladislav je bio nasljedni veliki župan požeški, njegov sin Petar (1722–1749) otkupio je pri diobi imanja 1743. dvorac Sveti Križ Začretje od strica Aleksandra, od 1747. bio je veliki župan požeški, a 1748. zabilježen je i kao savjetnik Marije Terezije. Iz braka s Marijom Anom Walpurgom Drašković (od 1756. supruga Petra Troila Sermagea) imao je kćeri Josipu, udanu za Petra Nepomuka Sermagea, baštinicu Svetoga Križa Začretja i kuće u Zagrebu, te → Katarinu (1745–1811), udanu za Franju Patačića od 1763, baštinicu Kalnika, Guščerovca, Popovca i kuće u Varaždinu, poznatu po zbirci lirike na hrvatskom jeziku (Pesme horvatske, 1781).

Aleksandar je baštinio vlastelinstvo Totuševinu (Topolovec), njegov sin Julije (1739 – spominje se do 1809) Bežanec i Krapinu, a Josip (1742–1813) Lobor, Veleškovec i Totuševinu (Topolovec). Josipov sin Toma (1769–1850) posjedovao je 1840. imanja Lobor, Goricu, Veleškovec, Hijacintovo i alodijaturu Mače, a unuk Samuel (1812–1882) bio je pravnik, koji je obiteljska imanja opteretio dugovima. Imao je sina Oskara (1839–1918), koji je bio zastupnik u Hrvatskome saboru, 1865–73. kao virilni član, a 1892. kao član Narodne stranke. God. 1883. prodao je gorička dobra zakupniku Antonu Kaučiću, a 1905. i preostala dobra u Varaždinskoj županiji te se preselio u Zagreb. Nije imao potomaka te je s njime izumrla hrvatska grana obitelji.

Među potomcima osnivača ugarske grane, Nikole, aktivnošću se u hrvatskome javnom životu osobito istaknuo unuk Adam (umro 1713), potpukovnik, kraljevski savjetnik i komornik. Potomci njegova sina Gabrijela osnivači su dvaju ogranaka ugarske grane obitelji, čiji su pripadnici izgubili izravan doticaj s javnim životom Hrvatske.

LIT.: V. Klaić, Krapinski gradovi i predaje o njima, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, 10(1908–09). • V. Noršić, Pogodba između Petra Keglevića i Cecilije Drašković, abatise samostana sv. Klare u Zagrebu, glede isplate očinstva njegovoj kćeri Katarini, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 18(1916). • V. Klaić, Acta Keglevichiana: annorum 1322–1527, Zagreb 1917. • F. Šišić, Dva ljetopisa XVII. vijeka, Starine, 1918, 36. • R. Horvat, Hrvatsko pismo Jurja Keglevića od god 1619, Nastavni vjesnik, 27(1919) 10. • isti, Iz oporuke Franje Keglevicha g. 1655, ibid. • M. Glojnarić, Sudbina Keglevićeva Loborgrada, Hrvatska straža, 30. XII. 1934. • Rodoslovlje obitelji grofova Keglevića od hrvatskog plemena Perkli, gospodari grada Kegla na Zrmanji u Dalmaciji, Glasnik heraldike, 1(1937) 2. • M. Schneider, Portreti 1800.–1870. (katalog zbirke), Zagreb 1973. • D. Miletić, Plemićki grad Kostel, Kaj, 30(1997) 3–4.

M. Katušić i I. Majnarić