Kukuljević Sakcinski

unutrašnje dvorište dvorca, početak XX. st., Ivanec

Kukuljević Sakcinski, plemićka obitelj s posjedima u Varaždinskoj županiji. Podrijetlom iz okolice Imotskoga, na prijelazu XVI. i XVII. st. naseljena u okolici Senja, a potom u Varaždinskoj županiji. Pridjevak Sakcinski i plemićki grb (grifon na poprečnoj gredi) pripadnici obitelji koristili su od sredine XVII. st. Svoje djelovanje u sjevernome dijelu Hrvatske započeli su Ivan (Ivanac) (1661–1730) i Vuk (Vinko) (1667–1702), dok je njihov brat Juraj (1673–1755) začetnik njemačke loze obitelji. Vuk je pohađao Hrvatski kolegij u Beču 1685–89. God. 1691. primio je više svećeničke redove, a potom 1692–99. bio župnik u Selnici u Međimurju. Zagrebačkim kanonikom postao je 1699, a potom bio inspektor dubičke utvrde, 1702. prefekt trga i varaždinski arhiđakon. Ivan je bio u vojnoj službi, a 1701. zabilježen je kao donator oltara Blažene Djevice Marije u kapucinskoj crkvi Presvetoga Trojstva u Varaždinu. Od njegovo desetero djece istaknuli su se sudci županije Zala Ladislav (umro nakon 1735) i Stjepan (umro 1748) te kanonik i generalni vikar Zagrebačke biskupije Vuk (umro 1751), koji je sudjelovao u izvidima oko → Hrašćinskoga meteorita. Ladislav je sudjelovao u radu Hrvatskih kraljevinskih konferencija 1723–25, god. 1724. obnašao je više dužnosti u Zagrebačkoj županiji, a od 1725. bio bilježnik Varaždinske županije. Ladislavov sin Ivan (1723–1768) studirao je u Beču i Rimu, gdje je doktorirao filozofiju i teologiju. Bio je župnik u Mihovljanu, 1755. postao je zagrebački kanonik, 1757–59. bio je rektor Hrvatskoga kolegija u Beču, a 1763. postao je čazmanskim, 1764. varaždinskim i kalničkim te 1767. komarničkim arhiđakonom. Ladislavov brat Stjepan po svojoj je supruzi Katarini Zmajlović od obitelji Pethő de Gerse naslijedio velike zemljišne posjede u Ivancu i Ivanečkoj Kaniži. Od njegove djece obiteljsku je lozu nastavio jedino Toma (1739–1817), koji je s bratom Baltazarom naslijedio imanje Jurketinec kraj Varaždina. Toma je kao pravnik 1780-ih u Varaždinu obnašao više javnih službi (županijski blagajnik, 1784–85. gradski sudac, 1790. senator). Njegovi su sinovi bili Antun, političar i → Franjo, gospodarski stručnjak. Antun je 1795–1831. obavljao različite javne službe u Varaždinskoj županiji (kotarski odvjetnik i sudac, jurasor Varaždinskoga kotara, varaždinski sudac, podžupan), bio je zastupnik u Hrvatskome saboru, a 1825. i 1832–36. jedan od hrvatskih izaslanika na zajedničkome ugarsko-hrvatskom saboru, gdje je branio hrvatska prava, bio prisjednik Banskoga stola 1831–50, od 1832. kraljevski savjetnik. Kao vrhovni ravnatelj svih škola u Hrvatskoj i Slavoniji (1837–42) utemeljio je 49 novih pučkih škola i znatno povećao broj učenika, a zbog ustrajna otpora mađarizaciji bio je 1844. prijevremeno umirovljen. Prodavši posjed Jurketinec, sagradio je 1830–32. vlastelinstvo Tonimir (prije Kamena Gorica) kraj Varaždinskih Toplica, koje je postalo novim obiteljskim sjedištem. U javnome životu XIX. st. osobito su se istaknuli Franjin sin → Ladislav, političar i mecena te Antunov sin → Ivan, političar, povjesničar i književnik. Obiteljsku liniju nastavili su Ivanovi sinovi Milutin, političar, i → Božidar, pjesnik i kulturni djelatnik . Obiteljska ostavština najvećim se dijelom nalazi u Muzeju grada Varaždina i Državnome arhivu u Varaždinu.

LIT.: S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • Z. Herkov, Organizacija uprave grada Varaždina i njezin djelokrug od 15. do 18. stoljeća, u: Varaždinski zbornik, Varaždin 1983. • M. Lončarić, Ivanec i obitelj Kukuljević, u: Zbornik 600 godina Ivanca, Ivanec 1997. • L. Šaban, Kulturološki ogledi, Varaždin 2005.

I. Mandušić