Marija Bistrica (naselje)

svetište Majke Božje Bistričke

svetište Majke Božje Bistričke

Marija Bistrica, naselje i općinsko središte u jugoistočnome dijelu Zagorja; 1045 stanovnika. Leži na visini od 191 m u dolini potoka Bistrice i u podnožju sjevernih obronaka Medvednice, na križanju ceste koja iz Sesveta vodi preko Kašine i medvedničkoga prijevoja Laza prema dolini Krapine s cestom koja prati sjeverno medvedničko podnožje. Proštenjarsko-hodočasničko naselje koje se razvilo oko marijanskoga svetišta (→ Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke). God. 2022. otvoreni su novo groblje i mrtvačnica. Razvijena je metalna (Tehnomehanika) i drvna industrija te obrti vezani uz svetište, a u okolici su vinogradi i voćnjaci. Hotel Kaj, izgrađen 1980, od 2008. u sastavu je hotelskoga lanca Bluesun, a preuređen je 2009. DVD, osnovan 1889, jedan je od najstarijih u Zagorju. Zgrada općinskoga poglavarstva, na zapadnoj strani središnjega trga, izgrađena je 1900, po projektu Gjure Carneluttija, a 1937–40. izgrađen je prosvjetni dom. Osnovna škola, osnovana 1852, vlastitu zgradu dobila je 1860; 1873. izdvojila se djevojačka škola, koja je 1890. dobila novu zgradu. Današnji izgled škola je dobila dogradnjama u 1960-ima i 1970-ima. Od 1978. u školi djeluje i dječji vrtić (samostalan od 1999). KUD »Lovro Ježek« osnovan je 1974. na tradiciji koja seže u XIX. st.

Posjed i naselje Bistrica prvi se put spominje 1209. u povelji hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. Arpadovića županu Vratislavu II. iz obitelji Aka. Nakon 1320. u vlasništvu je plemićke obitelji Ludbreški; 1327. spominje se plemićki grad (utvrda) Bistrica (iznad današnjega mjesta Podgrađe) u posjedu Nikole Ludbreškoga. U popisu župa Zagrebačke biskupije (1334) prvi se put spominje crkveno-upravna jedinica župa Bistrica s crkvom sv. Petra (ecclesia beati Petri de Biztricha). God. 1362. bistričko vlastelinstvo u posjedu je hrvatsko-dalmatinskoga bana Ivana Chuza, a 1481. postalo je posjedom obitelji Bradač. U razdoblju od XVI. st. do ukinuća kmetstva (1848) vlastelinstvo je bilo podijeljeno na manje posjede u vlasništvu nekoliko velikaških obitelji. Nakon što je 1684. zavjetni drveni gotički kip Marije s Djetetom smješten u bistričku crkvu sv. Petra i Pavla (poslije Majke Božje Snježne ili Uznesenja Blažene Djevice Marije), zabilježena su mnogobrojna čuda povezana s njim (→ Majka Božja Bistrička). U svetištu je podignut novi zidani toranj 1696, dograđena je sjeverna lađa, još jednom nadograđen toranj i pokriven bakrenom kapom. Nakon što je Hrvatski sabor podignuo u svetištu zavjetni oltar (1715) te dao sagraditi cestu preko Laza (1721), svetište je podignuto na nacionalnu razinu. Župni dvor građen je 1726–48, a oko crkve podignuti su trijemovi sa svođenim arkadama, iznutra oslikanima prikazima bistričkih čudesa. Unutrašnjost crkve urešena je s nekoliko oltara i baroknom opremom. Pročelje crkve oslikano je 1755. Titular crkve promijenjen je 1731. i ona je otada posvećena Majci Božjoj Snježnoj, a naselje je promijenilo ime u Marija Bistrica te se naglo razvijalo kao marijansko svetište i proštenište, osobito u XVIII. st. Od crkve s tržnim prostorom u središtu prvotno se širila uzdužno u smjeru istok–zapad, a nakon obnove svetišta u XIX. st. širila se zrakasto uz sve prilazne putove. Današnji izgled svetište je uglavnom dobilo u pregradnji 1879–83. po zamisli H. Bolléa. Barokni kompleks svetišta Bollé je pregradio u duhu romaničkoga historicizma, spajajući oblike gotike i baroka, firentinske i njemačke renesanse. Zbog velikoga broja hodočasnika svetište je 1968–71. ponovno proširivano i nadograđivano po projektima Stjepana Planića. God. 1998. u svetištu je po projektu Marijana Hržića i Zvonimira Krznarića izgrađena i Crkva na otvorenome s oltarom i Zidom ufanja i nade. Zauzimanjem Alojzija Stepinca, na obližnjem brdu Kalvariji bile su 1941. postavljene prve četiri postaje križnoga puta, a 1977–90. nastale su ostale postaje sa skulpturama uglednih hrvatskih umjetnika. U blizini brda uređen je samostan klauzurnih sestara karmelićanki (1998). Na sjeverozapadnom izlazu iz mjesta nalazi se klasicistički dvorac obitelji Sermage iz 1786, koji je od 1851. u vlasništvu obitelji → Hellenbach. Kvadratnoga je tlocrta sa središnjom dvoranom koja visinom nadmašuje prostore raspoređene oko nje. Niska prizemna etaža dvorca sporedne je namjene. Nad njom je stambeni kat sa stropno završenom spomenutom dvoranom, osmerokutnim predvorjem s kupolom te okolnim sobama. Na zapadnom pročelju dvorac ima veliku altanu s četiri stupa i trokutnim zabatom nad njima, a na nasuprotnom ulaznom pročelju rizalit. Perivoj oko dvorca nastao je sredinom XIX. st. – U XX. st. prostor širenja naselja postaje dolina Bistrice, uz ceste koje vode prema Zlataru i Lazu. Izložba o prostornome razvoju naselja i svetišta postavljena je 2016. u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici (Marija Bistrica – naselje i svetište; arhitektura i urbanizam). Autorica izložbe i urednica popratnoga kataloga je Vlatka Filipčić Maligec.

LIT.: Hrvatsko zagorje (tematski broj), 9(2003) 2.

D. Njegač i M. Ivanjek