Oroslavje (grad)

plan Grada

središte Grada 1929.

dvorac Oroslavje Gornje, XVII. st.

Oroslavje, grad i sjedište gradske uprave, na južnome rubu Krapinsko-zagorske županije, 35 km sjeverno od Zagreba; 3253 stanovnika. Iako se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1474 (villa Orozlawlye), njegova povijest može se pratiti od XIII. st. God. 1209. u ispravi ugarskoga kralja Andrije II. spominje se posjed Črnec (Possessio Churnech) uz rijeku Krapinu, koji je obuhvaćao dio današnjega gradskog područja. Od XIV. st. nalazio se u sastavu susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva. Do 1560-ih Oroslavje je bilo u sastavu tzv. donjostubičke sučije (općine), a zahvaljujući preustroju vlastelinske administracije, u Oroslavje je smješteno sjedište jednoga od dvaju novoustrojenih judikata na donjostubičkome vlastelinstvu. Novostvoreni tzv. donji judikat, kojemu je na čelu bio seoski sudac, obuhvaćao je 17 sela (drugi, tzv. gornji judikat sa sjedištem u Golubovcu obuhvaćao je devet sela). U to doba na čelu donjega judikata bio je Ivan Magaić, jedan od organizatora Seljačke bune 1573. Krajem XVI. i u prvoj polovici XVII. st. Oroslavje je postalo upravnim i gospodarskim središtem donjostubičkoga vlastelinstva. Od 1657. u naselju se dvaput godišnje održavao sajam zahvaljujući privilegiju koji je od cara Leopolda dobio Franjo II. Čikulin (umro oko 1682). Gospodarskomu, kulturnomu i društvenome razvoju Oroslavja najviše je pridonijelo nekoliko velikaških obitelji, koje su ondje imale svoja sjedišta i koje su u hrvatskoj povijesti imale značajnu ulogu. Obitelj Vojković spominje se kao vlasnik dijela Oroslavja potkraj XVI. st. God. 1598. Helena Tomašević, udovica Ivana I. Vojkovića, držala je dio oroslavskoga posjeda, koji je njezin sin Ivan II. Vojković pretvorio u dobro uređeno i rentabilno vlastelinstvo. Tada je ondje već postojao plemićki dvor sa svojim pripadnostima, a 1652. ili 1653. sagrađena je i barokna kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je pripadala župi Donja Stubica. U kanonskim se vizitacijama prvi put spominje 1669, a osnutkom župe u Oroslavju 1941. postala je župnom crkvom. Više je puta bila preuređivana, a današnji oblik dobila je početkom XX. st. Unutrašnjost crkve obnovljena je 2019. Tlocrt čine kvadratični brod i uže kvadratno svetište s plitkim ovalnim završetkom, te masivni zvonik sjeverno u ravnini pročelja i sakristija uz istu stranu svetišta. Zidne slike u svetištu, sa središnjim prikazom personifikacije crkve, naslikane su najvjerojatnije početkom XIX. st., a kompozicija s prikazom anđela s kaležima na svodu broda rad je Julija Merlića iz 1936. Oltar sa svetohraništem, iznad kojega je lik Blažene Djevice Marije sa srebrnom krunom, datira se u polovicu XVIII. st. Crkva je izvana obnavljana 2019–23, a iznutra 2022.

God. 1614. Petar III. Rattkay dao je u zalog Juliju Čikulinu, upravitelju svih primorskih imanja grofova Zrinskih, i njegovoj ženi Sofiji Rattkay dio posjeda Oroslavje sa sagrađenim plemićkim dvorom. Posjed je ostao u vlasništvu obitelji Čikulin do smrti posljednjega člana obitelji Ivana Franje 1746, a potom je pripao njegovoj sestrični Julijani, udanoj za Petra II. Sermagea. Julijana Sermage i njezini nasljednici nastavili su preuređivanje i dogradnju dvorca Oroslavje Gornje, koji je vjerojatno 1630-ih započeo graditi Julije Čikulin. Arhitektura dvorca imala je barokna obilježja; bio je četverokrilnoga oblika s unutarnjim dvorištem i okruglim kulama. Na ulaznome pročelju nalazio se tornjić sa satom na vrhu. Oko dvorca bio je perivoj uređen po uzoru na versailleski, s jezerom i otočićem, a novi vlasnik, barun Ljudevit (Lujo) Vranyczany, koji je dvorac kupio 1885. od grofa Rikarda Sermagea, preuredio je perivoj u romantističkome i historicističkome duhu. Dvorac je polovicom XVIII. st. bio središte poznatih i posjećenih društvenih i kulturnih događanja, a tijekom XIX. st. njegova ljepota privukla je mnoge istaknute osobe toga doba, poput mađarskoga skladatelja Franza Liszta, koji je ondje boravio u dva navrata 1846. i održao koncert za tamošnje plemiće. U doba Ljudevita Vranyczanyja dvorac je bio stjecište poznatih umjetnika i književnika kao što su Vlaho Bukovac, Nikola Mašić, Bela Čikoš Sesija i dr. Dvorac je izgorio 1949. te je potom razrušen do temelja. Preostao je tek portal na ulazu u perivoj s nepotpuno sačuvanim vratima od kovanoga željeza te na drugoj strani kružni vrtni paviljon. Drugi dvorac, smješten tristotinjak metara sjevernije, Oroslavje Donje, sagradio je u kasnobaroknome stilu 1770-ih Kristofor Vojković. Trokrilna je građevina s tlocrtom u obliku slova »U« te s velikom vežom kroz koju se ulazi u dvorište dvorca. Svod glavne dvorane na katu oslikan je zidnim slikama mitološkoga sadržaja, nastalima potkraj XVIII. st., dok su zidne slike u ostalim sobama na katu i u hodniku nastale u XIX. st. Oko dvorca je potkraj XVIII. st. izgrađen perivoj s baroknim i klasicističkim obilježjima koji je potkraj XIX. st. dobio obilježja pejzažno-romantističke vrtne arhitekture. Tada je posađeno mnoštvo egzotičnoga drveća podrijetlom iz raznih dijelova svijeta. Nakon Kristoforove smrti 1786. dvorac je nakratko bio u rukama njegova brata Sigismunda, a zatim ga je preuzeo njegov sin Franjo III. i njegova djeca Karolina, Sigismund II. (Žiga) i Karlo.

Od polovice XIX. st. intenzivirao se razvoj naselja između dvaju dvoraca izgradnjom kuća, pa je potkraj XIX. st. u Oroslavju bilo već približno 1200 stanovnika. God. 1848. u naselju je počeo raditi poštanski ured, a 1862. i osnovna škola, koja danas djeluje u školskoj zgradi podignutoj 1970. U sastavu škole djeluje i Područna škola Krušljevo Selo. God. 1900. Oroslavje je izdvojeno iz Upravne općine Donja Stubica (u njezinu sastavu od 1874) u samostalnu općinu sa selima Slatina, Andraševec, Mokrice i Krušljevo Selo. Daljnjemu razvoju naselja pripomogla je izgradnja željezničke pruge Zabok–Gornja Stubica 1916. Grof Janko Vojković neposredno pred smrt 1897. prodao je dvorac i posjed Oroslavje Donje Ugarskoj hipotekarnoj banci, od koje ga je kupio neki konzorcij koji je zemlju rasprodao seljacima, a dvorcem su upravljale razne obitelji (Novaković, Oršić, Tucić). God. 1920. oba dvorca kupio je poduzetnik → Milan Prpić, zahvaljujući kojemu se Oroslavje u razdoblju između dvaju svjetskih ratova razvilo u jedno od najjačih središta tekstilne industrije u Hrvatskoj. Nakon Drugoga svjetskog rata nastavio se industrijski razvoj Oroslavja. Uz tekstilnu (→ Oroteks, → Orokonfekcija), razvija se i metalska (→ TPK Orometal), obućarska (→ Astra) i grafička industrija (→ Birotehnik). Do kraja 1980-ih u oroslavskim je tvornicama radilo gotovo 3500 radnika. Današnji gospodarski razvoj koncentriran je na mala i srednja poduzeća, dok su velika poduzeća (Oroteks, Orokonfekcija, Astra) propala u promjenama na tržištu i privatizaciji 1990-ih i 2000-ih. Danas uspješno posluju tvrtke Pireko, koja proizvodi opremu za kotlovnice i toplinske stanice, i AquafilCRO, koja se bavi proizvodnjom vlakana za podne obloge.

Razvoj industrije potaknuo je i razvoj srednjoškolskoga obrazovanja, pa 1946. počinje raditi škola učenika u privredi metalskoga smjera, a 1966. srednja škola, najprije kao područno odjeljenje nekoliko zagrebačkih metalskih škola, a zatim samostalno od 1973. U 1990-ima uvodi se i obrazovanje iz područja osobnih usluga (frizer) te gimnazija. Dječji vrtić u Oroslavju otvoren je 1972, a 2006. s radom je započeo i privatni dječji vrtić. Oroslavje ima i dugu sportsku povijest, posebno skijašku (skijaško trčanje) i nogometnu, potom tenisku, lovnu i dr. God. 1946. osnovano je Kulturno-prosvjetno društvo Tekstilac s nizom sekcija, iz kojega je 1978. proizišao KUD Sloboda, koji djeluje i danas, te općinska, danas → Gradska knjižnica Oroslavje, osnovana 1949. Značajnu kulturno-prosvjetnu ulogu ima i → Otvoreno učilište Oroslavje, osnovano 1994, a osim navedenih, društvenomu životu Oroslavja pridonosi i više od 30 aktivnih udruga: DVD Oroslavje (1927), Planinarsko društvo »Runolist« (1928), Udruga mladih »Feniks« (2007) i dr. U mjestu se nalazi jedna od varijanti spomenika Nošenje ranjenika A. Augustinčića. Kapela sv. Roka podignuta je u drugoj polovici XX. st.

LIT.: O župi svete Marije, Zagreb 1975. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • Oroslavje, Hrvatsko zagorje (tematski broj), 7(2001) 1. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008.

B. Čičko