Patačić

obiteljski grb

kapela s obiteljskom grobnicom župne crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, Lepoglava

Stjepan II. Patačić

Patačić, plemićka obitelj s posjedima u Varaždinskoj, Krapinsko-zagorskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji od XVI. do XX. st. Najstariji poznati pripadnik roda bio je Stjepan I., kraljevski viceprotonotar, kojemu je kralj Matija Korvin 1490. darovao posjede u Ugarskoj. Njegov sin Nikola (? – oko 1538) doselio se 1520. u Hrvatsku te ženidbom s pripadnicom ugledne plemićke obitelji Varaždinske županije, Katarinom rođ. Herković (Herkffy), dobio posjed Zajezdu sa srednjovjekovnom utvrdom Milengrad, po kojemu je obitelj nosila pridjevak de Zajezda. Njegovi sinovi Petar I. (oko 1534 – 1566) i Ivan I. (oko 1538 – 1595) utemeljitelji su dviju grana obitelji; Petar I. starije grane, čiji je posljednji muški potomak bio Pavle (? – 1732), a Ivan I. mlađe grane koja je u muškom koljenu izumrla 1817. Petar I., konjanički kapetan u Sigetu, u opsadi kojega je i poginuo, s Barbarom, rođ. Dudić, imao je sinove Ladislava I. (oko 1562 – 1599, pokopan u obiteljskoj grobnici pavlinskoga samostana u Lepoglavi) i Baltazara I. (oko 1564 – 1616), plemićkoga sudca Varaždinske županije, od kojega su potekli daljnji potomci ove obiteljske grane. Od njegove brojne djece, vojničkomu zvanju posvetili su se sinovi Ivan II. (oko 1592 – 1647/48), Juraj I. (1594–1641) i PetarII. (oko 1610 – 1668/69). Ivan II. bio je kapetan konjanika u Ivaniću te se 1626. pod Jurjem Zrinskim borio u Tridesetgodišnjemu ratu, a Petar II. kraljevinski potkapetan Pokupske krajine. Petrovi sinovi, s Anom Marijom, rođ. Čolnić, su Adam Antun (oko 1660 – 1696/1700), koji je studirao u Grazu te kasnije bio pitomac hrvatskoga kolegija u Beču, Pavao (oko 1664 – 1732), koji je 1700. bio prisjednik Banskoga stola i ostvario zavidnu vojnu karijeru kao kapetan Zrina, potkapetan Kraljevstva, zapovjednik Gline i Sredičkoga te naposljetku pukovnik, i Ivan III. (oko 1666 – 1728/29), koji je također studirao u Grazu te tijekom vojne službe u obrani zemlje od Osmanlija stekao čin bojnika. Ova grana obitelji izumrla je s Pavlovom kćeri Suzanom Margaretom (oko 1703 – 1745) te kćerima Adama Antuna Pudencijanom Barbarom (oko 1694 – 1762) i uršulinkom Potencijom Marijom Anom (oko 1696 – 1712). Mlađa grana obitelji, nazivana barunskom, potekla je od Ivana II. te su njezini pripadnici ostavili velik trag u političkome, vojnome i kulturnome životu zemlje, pogotovo na području Varaždinske županije. Ivanov sin Stjepan II. (1576–1629) svojim je javnim djelovanjem obitelji priskrbio velik ugled; bio je plemićki sudac i podžupan Varaždinske županije, kraljevski protonotar i blagajnik te od 1626. i banski namjesnik. Obiteljskim posjedima pridodao je Vrbovec i Rakovec u Zagrebačkoj županiji, a 1616. sagradio je jednokatni dvor Krkanec kraj Vidovca u Varaždinskoj županiji, koji je postao važno obiteljsko okupljalište. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi u Vidovcu. Od njegove brojne djece obiteljsku lozu nastavili su sinovi Nikola III. (1617–1674) i Stjepan III. (1624–1652/53), a kao dobrotvorka osobito se istaknula kći → Helena (1628–1701). Nikola III. ostvario je uspješnu vojnu i političku karijeru; kao kraljevinski potkapetan Pokupske krajine i kapetan Sredičkoga istaknuo se u obrani zemlje od Osmanlija, a potom je obnašao visoke časti u upravi Kraljevstva kao podžupan i prabilježnik Varaždinske županije. Njegova su djeca svojom ženidbenom politikom povećala materijalnu moć obitelji, stekavši brojne posjede u Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji te raznovrsnom djelatnošću uvelike učvrstila njezinu važnost. Od Nikolinih desetoro djece, nekoliko ih se posvetilo crkvenome djelovanju: Ana Katarina Barbara (oko 1646 – 1705) bila je predstojnica zagrebačkih klarisa, Ivan Josip (1649–1700) bio je isusovac i profesor na isusovačkim gimnazijama u Zagrebu i Trenčinu te na sveučilištima u Trnavi, Zagrebu, Grazu i Beču, potom i rektor zagrebačkoga kolegija, a visoke crkvene dužnosti obnašao je njihov brat Juraj (1670–1716), koji je isprva pristupio isusovačkomu redu u Zagrebu, potom bio zagrebački kanonik (1699–1704) i varaždinski arhiđakon (1701–04), rektor Ugarsko-ilirskoga kolegija u Bologni i naposljetku biskup bosanski (od 1703). Također je bio kraljevski savjetnik i aktivni sudionik političkoga života Kraljevstva. Za boravka u Bologni bilježio je važne događaje te je objavio djelo o pitomcima i rektorima toga kolegija Gloria Collegii Hungaro-Illyrici Bononiae fundati sub cura venerabilis capituli almae cathedralis ecclesiae Zagrabiensis (1699). Vojničku karijeru ostvarila su njihova braća Matija (1665–1715), kapetan i potpukovnik banske vojske te kraljevinski blagajnik, Ladislav II. (oko 1651 – 1705), potpukovnik Križevačke krajine, posjednik više kuća u karlovačkome kraju te Stjepan IV. (oko 1656 – 1685), kapetan banskih konjanika, a visoke državničke službe obnašao je → Baltazar III. (1663–1719), utemeljitelj grofovskoga ogranka obitelji, koji je kraljevskom darovnicom 1709. u obiteljski posjed donio imanja Vrbovec, Rakovec i Preseku u Zagrebačkoj županiji. Njegovim je potomcima 1735. podijeljen grofovski naslov, dok je Ladislavu i njegovim potomcima iste godine dodijeljen barunski naslov. Vojničkim su se pozivom bavili Ladislavovi sinovi Mihovil Nikola Antun (Mihael) (1687–1733), konjički kapetan i podzapovjednik karlovačke utvrde koji se oženio svojom daljnjom rođakinjom iz starije grane Patačića, Pudencijanom Barbarom, potom Stjepan V. (Josip Ivan) (1699–1758), prisjednik Sudbenoga i Banskoga stola, savjetnik Ugarske dvorske kancelarije i vrhovni komesar kraljevinske Krajine, te naposljetku Ladislav III. (Ignjat) (1704–1750), konjički kapetan. Sinovi Mihovila Nikole → Adam (1716–1784) i Ivan Josip (1721–1764) posvetili su se duhovnim zvanjima, a Franjo Stjepan (1738–1776) je 1763. stekao grofovski naslov. Sa suprugom → Katarinom Patačić (1745–1811), pjesnikinjom, promicao je kulturu i umjetnost, a u njihovoj obiteljskoj palači u Varaždinu, koju su obnovili 1764, odvijao se bogat društveni život varaždinskoga plemstva; redovito su organizirali plesove, kazališne predstave i književne salone. Grofovski ogranak obitelji nastavila su djeca Baltazarova, koji je svojim političko-državničkim djelovanjem potomcima osigurao izvrsne položaje na društvenoj ljestvici. Od njegovo trinaestoro djece, sve su kćeri bile redovnice, među kojima Magdalena Elizabeta (oko 1691 – 1720), Ana Marija Barbara (oko 1695 – 1721) i Beatrica (oko 1702 – 1728) klarise u Zagrebu, a od sinova svećeničkomu su se zvanju posvetili → Gabrijel (1699–1745) i Žigmund (1701–1726), isusovac koji je nakon studija u Grazu predavao retoriku na isusovačkim gimnazijama u Zagrebu i Varaždinu, a pokopan je u crkvi sv. Katarine u Zagrebu. Njihova su braća → Aleksandar (1697–1747), koji je 1740. sastavio djelo Status familiae Patachich s tradicionalnim rodoslovljem i podatcima o obiteljskim posjedima, i Ljudevit (1700–1766), od kojega su potekli jedini potomci obitelji. Ljudevit je bio prisjednik Sudbenoga stola, veliki župan Virovitičke i Križevačke županije. Nastavljajući praksu svojih predaka, koji su se ženili ženskim pripadnicama starijega roda Patačića, Ljudevit je u braku sa Suzanom Patačić imao sina Ivana Nepomuka (1729–1773), koji je bio administrator Virovitičke županije, veliki župan Križevačke županije, prisjednik Banskoga stola i Hrvatske kraljevinske konferencije. Naslijedio je obiteljska imanja u Vrbovcu i Ratkovcu, a potom stekao Vinicu, Martijanec, Hrastovljan i Preseku; na svim svojim posjedima istaknuo se kao uzoran gospodarstvenik i promicatelj obrazovanja svojih podanika – u Vrbovcu je njegovim zalaganjem i sredstvima 1796. utemeljena pučka škola za dječake i djevojčice. U crkvi u Zajezdi dao je sagraditi kapelu i oltar sv. Josipa. S njegovim sinom Bartolom Franjom Serafinom Žigmundom Ivanom (1766–1817) sredinom XIX. st. izumrla je hrvatska grana obitelji. Bartol je bio upravitelj Zagrebačke županije, veliki župan Požeške županije, prisjednik Banskoga stola i prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske županije. Uoči Petoga koalicijskog rata s Francuskom (protunapoleonski rat), 1809. zamjenjivao je M. Vrhovca koji je kao banski namjesnik rukovodio pripremama za insurekciju, a njegova kuća u Zagrebu bila je u vrijeme službenih pregovora privremeno sjedište francuskoga povjerenika. Sa suprugom Eleonorom (1770–1834) posvetio se skrbi za siromašne i nemoćne; kako bi osnovao zakladu za pomoć kmetovima, prodao je dvorac Zajezdu, dobra Vidovec, Guščerovec, Kalnik i Martijanec te neke druge posjede, a Eleonora je za zakladu, koja je djelovala sve do 1918, oporučno ostavila brojne posjede i kuće. Obiteljsku knjižnicu ostavila je 1818. Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Predsjedala je dobrotvornim društvom »Varaždinska dobročinska složnost« te su joj kao cijenjenoj dobrotvorki djela posvetili pjesnik Dragutin Rakovac (1832), vjerski pisac Josip Vračan (1823) i župnik Filip Smolec (1823).

Obitelj je imala nekoliko sjedišta; na posjedu Zajezda u općini Budinščina sredinom XVIII. st. sagradili su barokni dvorac s parkom i ribnjakom, a u pripadajućoj kapeli s obiteljskom grobnicom uz župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (Patačićeva kapela) nalazio se oltar sv. Pavla iz crkve sv. Marka iz Zagreba, uklonjen pri njezinoj restauraciji nakon potresa 1880. i danas pohranjen u Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu. Na širemu varaždinskom području posjedovali su imanja u Vinici, Jurketincu, Trnovcu, Gorici, Maruševcu i Svetome Iliji, a na krapinskome području u Marčinkovu, Lepoj Vesi, Klokovcu i drugdje. Imali su dvorce u Vidovcu, Krkancu i Martijancu, a u samome Varaždinu više palača, koje su (osobito ona na današnjem Franjevačkom trgu) bile središte društvenih događanja. Posjed Lepenje s kurijom kraj Novoga Marofa bio je također važno obiteljsko okupljalište, a u tome su kraju članovi obitelji posjedovali kurije u Grani i Ključu. U Zagrebu su bili vlasnici nekoliko palača na Gornjem gradu: reprezentativna kuća na Dolcu porušena je 1925, a stambena kuća na uglu današnje Freudenreichove i Matoševe ulice postoji i danas. Obiteljske kapele nalaze se i u crkvama Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi i sv. Marije Snježne u Belcu.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski, Zapisci barona Baltazara Patačića i grofa Adama Oršića od godine 1691. do 1814., Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1869, 10. • J. Matasović, Prilog genealogiji Patačića, Narodna starina, 9(1930) 24 . • P. Maček, Rod Patačića od Zajezde: rodoslovna rasprava, Zagreb 2004. • A. Košćak (ur.), Patačići od Zajezde i crkva u Remetincu (zbornik radova), Zagreb–Novi Marof–Remetinec 2006.

I. Mandušić