pčelarstvo

mobilni pčelinjak Nenada Martinjaka, Konjščina

studenti Veterinarskoga fakulteta u pčelinjaku, Donja Pušća

pčelarske upute iz priručnika Hisna knisicza, Zagreb 1797.

pčelarstvo, poljoprivredna djelatnost, grana stočarstva, koja obuhvaća uzgoj pčela za biološku proizvodnju (matica i rojeva), proizvodnju pčelinjih proizvoda (meda, voska, propolisa, cvjetnoga praha, matične mliječi i pčelinjega otrova) te za oprašivanje kulturnoga i samonikloga bilja; u širem smislu obuhvaća i preradbu pčelinjih proizvoda i proizvodnju pripravaka u ljekovite i kozmetičke svrhe, proizvodnju vina i rakije od meda te proizvodnju medenjaka i paprenjaka.

tradicionalno pčelarenje. U prošlosti su se rojevi skupljali i spremali u šuplje panjeve, a potom u košnice izdubljene u drvu. Kasnije su nastale tzv. blatare, košnice izrađene od šiblja obložene blatom ili kravljom balegom. Nakon toga uslijedila je izradba pletara, zvonolikih košnica od ražene slame, koje su izrađivali pletači slame, u Zagorju najbrojniji na lepoglavskome području, osobito u Kamenici i Žarovnici. Pčelarstvo je bilo jedna od glavnih poljoprivrednih djelatnosti na zagorskim vlastelinstvima i plemićkim posjedima. U izvorima ima mnogo podataka o pčelarstvu koji se odnose na sudske spise povodom krađa pčela i meda te kupoprodaje oranica s košnicama, a med i vosak bili su među traženijim trgovačkim proizvodima. Med je uglavnom služio kao sladilo sve dok ga u drugoj polovici XIX. st. iz uporabe nije istisnuo šećer. Hrvatski sabor je 1626. odredio da se med mogao izvoziti samo iz Krapine, Varaždina i Samobora. Zabilježeno je da je grad Varaždin 1712. imao vlastite pčelinjake, a službeni pčelar proizvodio je medicu za potrebe građana. Vosak, koji se dobivao zagrijavanjem voštine nakon odvajanja meda, koristio se za izradbu svijeća voštanica (najviše za potrebe Crkve), za podmazivanje pređe kod tkanja na tkalačkome stanu, podrumarima je služio za brtvljenje bačava, a voćarima za cjepljenje voćaka.

razvojne prekretnice. Budući da je prije pojave šećera med kao sladilo bio tražena roba s visokom cijenom, vladajući krugovi poticali su uzgoj pčela, čemu je najviše pridonijela carica Marija Terezija Patentom o pčelarstvu (1775), aktom koji je pčelare oslobađao poreza i daća te im dozvoljavao slobodno kretanje sa pčelama i njihovo smještanje na bilo koje polje. Toj je odluci prethodilo imenovanje Slovenca Antona Janše prvim učiteljem pčelarstva u novoosnovanoj Glavnoj pčelarskoj školi u Beču, dok je dužnost učitelja pčelarstva u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji 1770–75. obavljao Anton Gruber iz Varaždina. Prvi gospodarstveni priručnik s uputama za rad s pčelama, Hižna knižica, tiskan je 1756. u Zagrebu. Početkom XIX. st. tehnološke inovacije u pčelarstvu postupno su stizale i u naše krajeve. Izumljeni su pokretni okviri za saće, pokrenuta je izradba satnih osnova i proizvedene su centrifugalne vrcaljke za vrcanje meda. Umjesto u pletare, pčele se smještaju u okvirne košnice, sanduke s pokretnim okvirima.

U Krapini se pčelarstvo izučavalo u nedjeljnim školama (uvedene 1846), pretečama Šegrtske škole koja je započela s radom 1886, a obavezno su ih pohađali naučnici i pomoćnici. Važan izvor edukacije bio je i Gospodarski list, koji je izdavalo Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Za vrijeme cara Franje Josipa I. svestrana gospodarstvena obuka neizostavno je obuhvaćala i pčelarstvo. U drugoj polovici XIX. st. pojavljuje se i pčelarska literatura: Kratki nauk o gojenju pčelah (1859) Franje Klaića, Nauk o pčelarstvu (1861) Franje Horvata, i Pčelarstvo (1877) Milana Kučenjaka. Nakon što je školskim zakonom iz 1861. propisala postojanje školskoga vrta i pčelinjaka, Vlada je školama podijelila priručnike Pčelarstvo za opću i školsku porabu (1879), koji je priredio književnik Josip Eugen Tomić, te Školski vrt u selu (1883) Davorina Trstenjaka. Pčelarstvo se populariziralo na gospodarskim izložbama u Zagrebu. Na izložbi 1891. prikazane su košnice s pčelama, pčelinjim proizvodima i pčelarskom literaturom.

udruživanje pčelara i istaknuti pojedinci. Prvo pčelarsko društvo u Hrvatskoj osnovano je 1879. u Osijeku. U Zagrebu je, na prijedlog zemaljskoga putujućeg učitelja pčelarstva Marka Vorkapića 1896. osnovano Hrvatsko pčelarsko društvo, koje je 1902. postalo samostalnim pčelarskim pododborom Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (osnovanoga 1841). Pčelarski pododbor prestao je djelovati 1919, kada je osnovano Centralno pčelarsko društvo u Zagrebu, a iste su godine varaždinski pčelari osnovali podružnicu toga društva. Od 1929. djelovalo je Pčelarsko društvo Novi Marof, a od 1939. Hrvatsko pčelarsko društvo u Gornjoj Stubici. Između dvaju svjetskih ratova, zbog pogodnosti prijevoza pčela vlakom sve je više pčelara bilo među željezničarima. U Zagrebu je izlazio časopis Željeznički pčelar, a od 1931. djelovala Željezničarska pčelarska zadruga, koja je izdavala Željeznički zadrugar. I nakon Drugoga svjetskog rata seleće pčelarenje imalo je velik udio u pčelarstvu. Od društava koja djeluju do danas, prva udruga pčelara koja je djelovala na području Hrvatskoga zagorja bilo je Pčelarsko društvo Varaždin (osnovano 1940), a na području današnje Krapinsko-zagorske županije Udruga pčelara »Hrvatsko zagorje« osnovana u Zaboku 1976. Sjedišta ostalih današnjih zagorskih udruga pčelara su: Bednja, Bistra, Donja Stubica, Gornje Jesenje, Hum na Sutli, Krapina, Lobor, Klanjec, Konjščina, Mače, Madžarevo, Pregrada i Zaprešić.

Uz učitelje koji tradicionalno sudjeluju u pčelarskoj poduci, za napredak pčelarstva veliku zaslugu imaju i pojedini znanstvenici. Učitelj u Bedekovčini i gospodarski pisac → Kvirin Broz, rodom iz Klanjca, autor je dvaju izdanja knjige Pčelarenje sa pokretnim saćem (1892. i 1904). Pavao Wittmann (1884–1966), rodom iz Družbinca kraj Petrijanca u Varaždinskoj županiji, napredni pčelar i pčelarski pisac, pokrenuo je 1909. u Zagrebu časopis Napredni pčelar, a bio je i urednik časopisa Pčela, glasila Centralnoga pčelarskog društva i Centralne pčelarske zadruge u Zagrebu. Objavio je i dvije pčelarske knjige (Pčelarenje, 1922. i Pučko pčelarenje i prijelaz na pomično saće, 1923). Kao zaposlenik Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu i pčelarski stručnjak održavao je predavanja i upravljao velikim fakultetskim pčelinjakom u Maksimiru. Akademik → Ivo Tomašec bio je predstojnik Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela na Veterinarskome fakultetu (1936–74), predsjednik Odbora za unapređenje pčelarstva u NDH (1942) te predsjednik Saveza pčelara NRH (1954). Objavio je i nekoliko knjiga o pčelinjim zaraznim bolestima (Bolesti pčelinjega legla, 1946, Bolesti odraslih pčela, 1947. i dr.). Sveučilišni profesor Đuro Sulimanović (1943–2005), koji je posjedovao i vlastiti pčelinjak u Gornjoj Pušći, u više mandata bio je predstojnik Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskoga fakulteta, a u svjetskoj pčelarskoj organizaciji Apimondia izabran je za člana Izvršnoga komiteta i eksperta za varoozu pčela pri Stalnoj komisiji za bolesti pčela. Obnašao je mnoge dužnosti u Hrvatskome pčelarskom savezu, a bio je i urednik i suradnik časopisa Hrvatska pčela u kojem je objavio gotovo 200 članaka. S pčelarom i piscem desetak pčelarskih knjiga Josipom Belčićem iz Peteranca kraj Koprivnice suautor je Zlatne knjige pčelarstva (1982). Diljem Hrvatske održavao je brojne seminare, tečajeve i predavanja o pčelinjim bolestima. Učitelj Stjepan Majsec (1924–2011), rođen u Štrucljevu kraj Svetoga Križa Začretja, objavio je više od stotinu članaka u časopisu Hrvatska pčela te održavao mnogobrojna predavanja u zagorskim mjestima i diljem Hrvatske. U novije vrijeme za organizaciju i napredak zagorskoga pčelarstva zaslužan je veterinar → Mladen Krušelj iz Zlatara.

pčelarstvo potkraj XX. i početkom XXI. st. Do 1990-ih god. pčelarstvo nije bilo u sustavu državnih potpora, osim što su 1952. bile uvedene novčane naknade (regresi), kojima je postignut popust u nabavi pčelarske opreme i reprodukcijskoga materijala. Od 1998. počele su se dodjeljivati potpore za proizvodnju meda, a od 1999. i za držanje pčela kao i za uzgojno valjane selekcionirane matice. Na razvoj pčelarstva posebno utječu mjere ruralnoga razvoja koje obuhvaćaju tehničku pomoć pčelarima, obnavljanje pčelinjega fonda, kontrolu i suzbijanje varooze, kontrolu kvalitete meda i racionalizaciju troškova selećega pčelarenja. Pčelarska djelatnost zakonski je svestrano regulirana nakon 1991. Pravilnik o držanju pčela donesen je 1998, a zatim 2008. Pravilnik o držanju pčela i katastru pčelinje paše (s dopunama 2013. i 2014). Kakvoća meda regulirana je pravilnikom od 2000. godine, kakvoća uniflornog meda 2010. a 2015. donesen je novi pravilnik o medu. Vlada RH 1997. je donijela Program gojidbenog stvaranja pčela u RH. Udruga uzgajivača selekcioniranih matica pčela Hrvatske donijela je 2005. Uzgojni program sive pčele. Nekoliko posljednjih godina provode se mjere Nacionalnoga pčelarskog programa. Od 2005. održava se dvodnevni specijalni pčelarski sajam u Gudovcu kraj Bjelovara koji uključuje prodajnu izložbu pčelarske opreme, pribora i literature te stručna predavanja. U pčelarskim udrugama uvedeno je sustavno osposobljavanje pčelara organiziranjem pčelarskih škola, koje se u Zagorju održavaju u Srednjoj školi u Bedekovčini, u pučkim otvorenim učilištima u Ivancu, Krapini i Zaprešiću, a završio ih je velik broj zagorskih pčelara. Članovi Hrvatskoga pčelarskog saveza redovito prate mjesečni časopis Hrvatska pčela. U posljednje vrijeme povećala se i brojnost pčelarske literature.

brojnost i rasprostranjenost pčelara. Prvi popis pčelaca (košnica sa pčelinjim zajednicama) obavljen je 1921. Na području tadašnje Varaždinske županije u kotaru Ivanec bilo je 674 pčelca, u kotaru Klanjec 305, u kotaru Krapina 272, u kotaru Pregrada 130, a u kotaru Zlatar 283 pčelca. Rezultati popisa poljoprivrede 2003. pokazuju da se najveći broj pčelinjih zajednica u Hrvatskome zagorju nalazi na području Krapine (802), Konjščine (494), Krapinskih Toplica (448), Zaboka (376), Bednje (326) i Pregrade (310). Manje od 10 pčelinjih zajednica nalazi se na područjima Bistre, Dubravice, Luke i Zagorskih Sela. Najveći broj kućanstava koja imaju pčelinje zajednice nalazi se na područjima Ivanca, Novoga Marofa, Zlatara i Konjščine (22 do 24 kućanstva). Najveći broj pčelinjih zajednica po kućanstvu nalazi se u Visokome (49), u Krapini (45) te u Desiniću, Donjoj Voći, Krapinskim Toplicama, Petrovskome, Vinici i Klanjcu (41–42 pčelinje zajednice).

Broj pčelara i pčelinjih zajednica u stalnome je porastu. Na području Krapinsko-zagorske županije djeluje više od 450 pčelara s oko 16 000 košnica. Imaju godišnju proizvodnju veću od 470 tona meda, od čega se čak 60–70% odnosi na bagremov med. Više od 10 godina pčelarskoga staža ima više od 65% pčelara.

Po podatcima Hrvatskoga pčelarskog saveza 2016. na području Krapinsko-zagorske županije i zagorskih dijelova Varaždinske i Zagrebačke županije djeluje 481 pčelar s 23 500 pčelinjih zajednica. Najveći broj pčelara imaju Krapina (45) i Novi Marof (32) te Konjščina, Pregrada, Hum na Sutli i Zaprešić (oko 23). Najveći broj pčelinjih zajednica imaju pčelari u Krapini (2429), Bedekovčini (2036) te Zaprešiću, Novome Marofu, Konjščini i Radoboju (oko 1120). Manje od 30 pčelinjih zajednica ima 196 pčelara (prosjek 13,6), 30–150 pčelinjih zajednica ima 269 pčelara (prosjek 62), dok više od 150 pčelinjih zajednica ima 16 pčelara (prosjek 264 košnice po pčelaru). Ukupno 279 pčelara upisano je i kao seleći pčelari.

U Hrvatskome zagorju, kao i u cijeloj zemlji, nešto manje od trećine pčelara uglavnom su amateri i hobisti, nešto više od dvije trećine pčelara bavi se pčelarenjem kao dopunskim zanimanjem, a samo 1% njih profesionalni su pčelari. Mnogobrojni zagorski pčelari sudjeluju na godišnjim ocjenjivanjima meda koja se održavaju od 1994. na državnoj razini u Osijeku te na županijskoj razini od 2001. u Zagrebačkoj, od 2002. u Krapinsko-zagorskoj (→ Ocjenjivanje i izložba meda) i od 2007. u Varaždinskoj županiji. Postižu se vrhunski rezultati pojedinačnih sorti meda. Zapažene rezultate zagorski su pčelari ostvarivali i na međunarodnim ocjenjivanjima kvalitete meda, od 1999. u Semiču (Slovenija) i od 2003. u Zagrebu (ZZZagimed), na kojima je do izražaja došla kvaliteta bagremova meda. Ivan Kožić iz Konjščine jedan je od prvaka bagremova meda na oba međunarodna natjecanja, a Josip Krog iz Štuparja kraj Petrovskoga višegodišnji je prvak ocjenjivanja bagremova meda u Krapinsko-zagorskoj županiji. Cilj pokretanja županijskoga ocjenjivanja bio je promicanje kvalitete zagorskoga meda i stvaranje preduvjeta za zaštitu zemljopisnoga podrijetla. Već na ocjenjivanju 2006. predstavljeni su prvi rezultati projekta zaštite županijske marke Bagrem, med zagorskih brega. Nakon registracije marke, Krapinsko-zagorska županija je posebnim pravilnicima (2013) regulirala proizvodnju meda i uporabu zajedničkoga zaštićenog pečata. Pod pokroviteljstvom Krapinsko-zagorske županije u Gornjoj Stubici održan je 2015. Festival djevičanskog bagremova meda zagorskih brega. Oznakom izvornosti, temeljem provedbene uredbe Europske komisije, 2022. zaštićen je → Zagorski bagremov med.

Za uzgoj selekcioniranih matica pčela registrirani su Nenad Dominić iz Dubrovčana kraj Velikoga Trgovišća, Dragutin Jureša iz Selnoga kraj Krapinskih Toplica, Andrija Mutak iz Bedekovčine i Stjepan Smičić iz Risvice kraj Kumrovca, uz varaždinske uzgajivače Smiljana Koraća i Nikolu Vujnovca.

Od pčelara koji imaju svestranu ponudu pčelinjih proizvoda, na tržištu su najprimjećenija obiteljska pčelarstva Ivana Curiša iz Krapine Sela kraj Konjščine, Mirka Franića iz Radovana kraj Ivanca, Damira Kroga iz Dolića kraj Krapine, Božidara Ladišića iz Hižakovca kraj Donje Stubice, Renata Radoševića iz Brezja kraj Bednje te Darka Rašića iz Brdovca. I. Curiš je jedini proizvođač pčelinjega otrova u RH. S više od 200 pčelinjih zajednica rade pčelari Damir Ban iz Bedekovčine, Dragutin Jureša iz Krapinskh Toplica, Darko Mohorko iz Đurmanca, Spomenka Škrlec iz Radoboja i Josip Trstenjak iz Vinice. Otkupljivači, punionice i pakirnice meda na području Hrvatskoga zagorja trgovačka su društva Kralj Bar-Vil d.o.o. u Zaprešiću (s punionicom u Vižovlju kraj Velikoga Trgovišća) i VM2 d.o.o. u Oroslavju.

LIT.: S. Labaš (ur.), Pčelarstvo varaždinskog kraja: 55 godina Pčelarskog društva Varaždin, Varaždin 1995. • V. Domaćinović, Hrvatsko pčelarstvo, u: Lj. Bauer i dr., Med: pčelarenje i običaji, Zagreb 1999. • D. Mudrinjak, Pčelarski propisnik za obiteljska poljoprivredna gospodarstva, Zagreb 2004.

D. Mudrinjak