Uskrs

povorka kuburaša na manifestaciji Kostelska uskrsna pištola, Pregrada, 2016.

uskrsni blagoslov jela, kapela sv. Josipa, Gornja Bistra

pisanice

Uskrs, najveći i najstariji kršćanski blagdan, spomen Kristova uskrsnuća. Pada u prvu nedjelju nakon punoga mjeseca u proljetnome ekvinociju. Proslavu Uskrsa u Hrvata prati bogatstvo raznolikih narodnih običaja. U njima su stari pretkršćanski elementi isprepleteni s novijima kršćanskim, a magijsko-simboličke radnje i vjerski običaji stopljeni su u narodnu tradiciju. Neki od običaja specifični su za pojedine krajeve, a mnogi od njih danas pomalu nestaju. Naziv Uskrs izvodi se od glagola uskrsnuti (oživjeti), a u zagorskome kraju koristi se stari naziv Vuzem, koji podrijetlo vuče od stare riječi vzeti (uzeti), upućujući pritom na obilje mrsnoga blagovanja, koje je, prije nego što se Uskrs slavio, bilo strogo zabranjeno.

Uskrsu prethodi korizma, doba posta, molitve i odricanja. Na samome početku, poslije veselih fašničkih dana, domaćice su na Pepelnicu iskuhale sve posuđe kako bi, pred dolazeće dane posta, odstranile masnoće. Na samu Pepelnicu svećenik je u crkvi vjernicima posipao glave pepelom po čemu je i dobila naziv. Postilo se i kroz cijelu korizmu, a na Veliki petak jeo se samo krumpir z role pečen.

Na kraju korizmena razdoblja, u njegovu posljednjem Velikom ili Vuzmenom tjednu, započinju i glavne pripreme za Uskrs. Posebnu i važnu ulogu ima Cvetnica ili Cvjetna nedjelja, posljednja korizmena nedjelja, kada djeca, a i odrasli, nose grančice tek propupaloga drveća na posvetu i blagoslov u crkvu. Nose se pušleki drenka, drenovine (drijenovine) ili stručak od vrbe i različita proljetnog poljskog i šumskog cvijeća. Grančice drijenka, biljke koja se smatrala simbolom zdravlja, često su bile posebno ukrasno isprepletene i ukrašene mašlinima, mašnama od papira i tekstila, a dječaci su pak puškice od takva materijala s ponosom nosili na blagoslov. U mnogim je zapisima zabilježeno da je u Krapini godinama na Cvjetnu nedjelju Imbra, sluga kod poznate obitelji Ortner, nosio u crkvu najveću pušku drenovine (oko tri metra), okićenu cvijećem i šarenim papirima. Na vrhu se nalazila velika kitica poljskoga i šumskoga cvijeća. Djeca su voljela Imbru jer se rado sa svima šalio, hodala su za njim u skupinama i divila se velikoj cvjetnoj puški koja nije imala cijev i bajonetu (nož) na vrhu, već pušlec cvijeća.

Manje blagoslovljene grančice, ali i veće, stavljale su se nekada, kao i danas, kao posebni ukras uz svete slike na zidu ili su se zaticale za kućnu gredu, odnosno spremale na tavan pod krov za roženicu da bi u nadolazećoj godini štitile kuću od svakoga zla; govorilo se »da drenek mora biti pod krovem da grom ne puči f hižu«. Stoga su se za nevremena dijelovi grančica uzimali i bacali u vatru kako bi blagoslovljeni dim rastjerao oluju i zaštitio polja i ukućane od groma ili tuče. Dijelovi većih i debljih blagoslovljenih šiba koristili su se poslije za izradbu pojedinih pomagala u domaćinstvu, primjerice stap ili redalec za tučenje vrhnja u mutelnici s magijskom željom da bude više putra, maslaca. Također, od njih su se radili i konjeki, kvačice kroz koje prolazi nit na kolovratu.

Zagorska je posebnost dišeči jagn(j)ušek, jastučić u koji su se odmah poslije blagoslova u crkvi na Cvjetnu nedjelju ušivali blagoslovljeni cvjetići s grančica drenka, ali i narezano korijenje biljke gugana. Šareni jastučić nosio se obješen na predivu, šarenoj vuni ili koncu oko vrata u Velikome tjednu, kao relikt iz davnih vremena kad se tako nosio komadić blagoslovljena voska. Nosila su ga ponajprije djeca, ali i stariji oko vrata ili u džepu jer se vjerovalo od davnina da jagnuš čuva od bolesti onoga tko ga nosi, kao i njegovu obitelj.

U Velikome tjednu u Zagorju se prestajalo raditi na zemlji, a obavljali su se poslovi oko kuće. Kuća se čistila, a zidovi vapnili i bojili iznutra i izvana. Uz vjerske običaje, kao što su zavezivanje zvona na Veliki četvrtak, korištenje škrebetaljki, drvenih naprava koje su okretanjem proizvodile čudan zvuk pomoću drvenih batića, umjesto zvona, pravljenje i obilaženje Božjega grobeka na Veliki petak navečer i Veliku subotu do podne te blagoslov uskrsne vatre i unošenje svjetla u crkvu na Veliku subotu, javljaju se i običaji do kojih su ljudi sami držali ili ih spominjali: zabrana diranja zemlje i rada na njoj od Velikoga četvrtka do Velike subote jer Isus leži u grobu, te zabrana pijenja vina na Veliki petak, pa se stoga pila rakija. Na Veliki petak brala se i borovnica i stavljala u rakiju, koja je osobito bila dobra protiv bolesti želuca, a ujutro, prije nego što bi se upalila vatra, prolila bi se voda po peći jer se vjerovalo da se tako štiti od požara. Tumačenje vremenskih prilika na Veliki petak služilo je za proricanje uroda te godine (kiša je bila osobito loš predznak: ako je na Veliki petak padala kiša, govorilo se da će te godine zemlja biti tvrda i teška za obrađivanje). Djevojke su odlazile na zdenac i tamo se umivale – vjerovale su da će od toga postati ljepše. Na Veliki petak držao se osobito strogi post i nemrs. Uz malo kruha i vode tijekom dana, za večeru se jeo bažul (grah) ili krumpir, ponegdje i starinski repni kolač, a danas i riba. Na taj dan pripremala su se i bojila, kao i danas, → pisanice, ukrašena jaja, kojima su se djeca osobito radovala. Djevojke i mladići međusobno su se darivali pisanicama izražavajući na taj način simpatije.

Na Veliku subotu poslije podne kod crkve se blagoslivljala vatra. Djeca i mladi nosili su gube, osušene izrasline s drveća, koje su pred crkvom palili na blagoslovljenoj vatri. Prije toga gube su nataknuli na drot, staru žicu, da bi ih lakše nosili kući. Pritom su ih vrtjeli u ruci da bi što više iskrile. Svi su se ponosili žarećim gubama i gledali pritom koja je guba najveća i najjače iskri. Posvećenom vatrom posvetila bi se kuća i dvorište kao zaštita od hudega ognja. Potom se guba stavljala u šporet (štednjak), prenoseći blagoslov na vatru koja se njome zapalila i na kojoj se tada pripremala hrana za Uskrs. Domaćice bi obavezno skuhale šunku, koja se blagovala na uskrsno jutro. Također su se pekli i kolači (gibanice), a i osobito pecivo zvano vrtanj, koje se radilo od miješana brašna (pšeničnoga i kukuruznoga), u obliku krnje osmice, kojoj nedostaje veći dio jedne polovice. Pekle su se i pletenice, a za djecu i ftičeki, peciva u obliku ptičice.

Na Veliku subotu djeca su skupljala granje i od njega su uz pomoć ostale mladeži gradili i po desetak metara visoke drvene piramide → vuzemlice. Čuvali su ih cijelu noć, a zapalili bi ih u praskozorje na sam Uskrs. Samo se na bistranskome području vatre pale u subotu navečer. Taj običaj Zagorci su prenijeli i u krajeve kamo su se selili. Uskrsne vatre mogu se i danas vidjeti po cijelome Zagorju, kao posebnost alpskoga kulturnog kruga kojem pripadaju. Posebno se to odnosi na krajeve podno Ivanščice, primjerice Jerovec i Kuljevčicu.

Uskrs karakteriziraju blagoslov i blagovanje jela. Rano ujutro domaćica ili djevojka iz kuće nosi u crkvu logožar, pletenu slamnatu torbu s jelom, od svake hrane što se pripremala. Tako će se tu naći kuhana šunka, kobasice, komad kruha (nekad pogača), kolači (sajana gibanica, cimtača, orehnjača i makovnjača), jaja, luk, hren i pisanice. Nakon blagoslova treba žuriti natrag kući kak kotač, jer ona koja, po narodnome vjerovanju i mudrosti, prva donese blagoslovljeno kući donosi svojemu domu sreću i napredak (govorilo se da će brzo i spretno obavljati sve gospodarske radove tijekom godine). Za djevojke koje prve stignu kući govorilo se da će se u toj godini i udati. I svi ostali žurili su se da što prije stignu kući da bi se na vrijeme doručkovalo blagoslovljeno prije bilo čega drugoga, a mrvice s uskrsnoga stola bacale su se u vatru ili su se odnosile pred pčelinjak jer se vjerovalo da čine dobro pčelama. Kost od šunke također se nije smjela baciti, već se spremala među sjemenje, obično na tavan, a poslije bi se, kad se sjeme posijalo, kost spalila.

Uskrsno poslijepodne svi su provodili uz uskrsne pjesme i radosno raspoloženje. Blagdanovanje se nastavljalo i na Uskrsni ponedjeljak, ali i na Belu nedelju (Bijelu nedjelju), prvu nedjelju poslije Uskrsa, pa bi se tih dana pojelo jelo preostalo od Uskrsa. Vjerujući da je »Isus vuskrsnul doista, na našu sreču beskrajnu«, ljudi su čestitali jedni drugima veliki blagdan.

Proslava Uskrsa nagovijestila bi proljeće. Prva proljetna svečanost bila je na → Jurjevo, pastirski blagdan, a prva proljetna procesija, koju je župnik vodio kroz polja bila je tjelovska, na blagdan Tijelova, 60 dana poslije Uskrsa.

LIT.: Z. Rajković, Narodni običaji okolice Donje Stubice, Narodna umjetnost, 10(1974) 1.

J. Barlek