Zlatar (grad)

plan Grada

župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1758.

župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1758.

Zlatar, grad u središnjem dijelu Hrvatskoga zagorja i središte gradske uprave; 2825 stanovnika. Cestovno je naselje (na državnoj cesti Zagreb–Marija Bistrica–Golubovec), smješteno podno Ivanščice, u dolini potoka Reka i Zlatarščica, u usmenoj tradiciji i književnosti poznatoj kao »zlatarska zlatna dolina«. Prvi se put spominje potkraj XIII. st. kao posjed Zlatharia, a utvrda koja je ondje postojala u tome razdoblju spaljena je vjerojatno 1582. Razvoj naselja vezan je uz sajmove, održavanje kojih je na molbu Petra Keglevića 1659. odobrio kralj Leopold I. Poslije Austro-ugarske (1867) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), a posebice za banovanja Ivana Mažuranića, Zlatar je postao općinsko i kotarsko sjedište. Najveće upravno promaknuće doživio je 1875, kada je postao središte podžupanije. Taj je status 1886. izgubio, no i dalje je ostao kotarsko središte. U tome razdoblju započeo je rast broja stanovnika i intenzivnija izgradnja, te je Zlatar postao upravno, političko, gospodarsko i kulturno središte cijeloga zlatarskog kraja. God. 1873. osnovana je Narodna čitaonica (danas → Gradska knjižnica Zlatar), a ubrzo se osnivaju i brojna druga društva i udruge, poput DVD-a Zlatar (1877) i podružnice → Hrvatskoga sokola (1907). God. 1907. počela su izlaziti dva tjednika, pravaški list Hrvatska Hrvatom i koalicijski Zlatarski tjednik, oba tiskana u tiskari Viktora Šuligoja u Zlataru. Dom Hrvatskoga sokola (Sokolana) izgrađena je 1910 (obnavljana 2015–24), ponajprije zahvaljujući donaciji → Jurja Žerjavića, marijabistričkoga župnika. Građena je u stilu secesije, pročelje je simetrično oblikovano s izvedenim sokolskim simbolima, dok unutrašnjošću dominira velika dvorana s galerijom i pozornicom. Istočni i zapadni zid dvorane oslikao je Bogumil Car prizorima vježbača i Slavenskoga bratstva oko 1914. Slike su obnavljane nekoliko puta, a njihov izvorni izgled poznat je sa skica. Osim kao vježbalište, dvorana je služila za kinoprojekcije, a danas se ondje održavaju priredbe i predstave. Znatno oštećena u Drugome svjetskom ratu, Sokolana je poslije obnovljena, no 2014. pristupilo se novoj temeljitoj obnovi. Ostvareno jedinstvo arhitekture, kiparstva i slikarstva čini ga rijetkim spomeničkim primjerom. Iz Martinšćine je 1699. u Zlatar preseljeno sjedište župe, a na mjestu starije filijalne kapele (spominje se u vizitaciji iz 1639) podignuta je 1758. nova barokna župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ima križnu osnovu, uz svetište sa zaobljenom apsidom nalazi se sakristija, uz brod su duboke bočne kapele s apsidom, a uz glavno pročelje zvonik. Svod crkve oslikao je 1934. zagrebački slikar Josip Andres ciklusom od 25 prizora iz Marijina života od rođenja do uznesenja, a mjestimično su u otvorenim sondama u unutrašnjosti crkve vidljive i freske iz druge polovice XVIII. st. Kipovi sv. Joakima i sv. Ane te figurama bogata kompozicija Marijina uznesenja na glavnome oltaru (polovica XVIII. st.) pripisuju se kiparskoj radionici mariborskoga kipara Josipa Holzingera. U južnoj kapeli nalazi se oltar sv. Fabijana i Sebastijana, rad krapinskoga kipara J. Bizjaka (1869). U sjevernoj kapeli nalazio se oltar Srca Isusova (1890), rad tirolske radionice, rastavljen 1990-ih. Od liturgijskoga posuđa ističu se kaleži iz XVII. i XVIII. st., pacifikal i ampule s pladnjem s kraja XVIII. st. Jednokatna zgrada župnoga dvora sjeverozapadno iznad crkve, izgrađena 1870, primjer je reprezentativne stambene arhitekture s elementima neostila. U tlocrtu ima oblik pravokutnika, završena je dvoslivnim krovištem odsječenih vrhova. Neogotičku grobnu kapelicu sv. Ćirila i Metoda kraj gradskoga groblja dala je 1882. podignuti obitelj Pisačić. U središtu mjesta uz glavni trg nalazi se jednokatna kurija (poznata kao Zlatar gornji ili Keglevićeva kurija) iz XVIII. st. U privatnome je vlasništvu, 1971–84. služila je kao izložbeni prostor Galerije izvorne umjetnosti, a danas ima stambenu namjenu. Riječ je o jednostavnoj građevini pravokutna tlocrta, s lezenama na pročeljima koje objedinjuju obje etaže i dekorativnim elementima oko prozora. Kurija Kaštel, s istočne strane ceste prema Zlatar Bistrici, sagrađena je na kosome terenu, zbog čega je s pročelne strane katnica, a na začelnoj prizemnica. Dugo pročelje opremljeno je jednostavnom historicističkom plastikom. Pripadala je obiteljima Labaš, Jelačić, Pisačić i Rauer, a danas je napuštena i u ruševnome stanju.

Osnovna škola u Zlataru sustavno djeluje od 1842, a 1862. preseljena je u novu školsku zgradu, u kojoj se danas nalazi gradska knjižnica. Nastava se danas održava u školskoj zgradi izgrađenoj 1972. Dječji vrtić otvoren je 1954, a 1982. preseljen je u novu zgradu. Srednja škola Zlatar osnovana je 1991. u sklopu Srednje škole Konjščina. Kao samostalna ustanova djeluje od 1996, a u bivšu zgradu tvornice za proizvodnju sportske konfekcije SKIM preseljena je 2000. → Pučko otvoreno učilište dr. Jurja Žerjavića, osnovano 1963. pod nazivom Narodno sveučilište općine Zlatar Bistrica, prvotno se bavilo obrazovnom djelatnošću, a danas organizira i koordinira kulturna događanja u gradu. U Zlataru od 1971. djeluje → Galerija izvorne umjetnosti, a svake druge godine održava se Sabor hrvatskih izvornih likovnih umjetnika, likovna smotra stvaralaštva naivnih slikara i kipara. Kulturno-prosvjetno društvo »Zlatarjeve«, osnovano 1969, započelo je 1970. organizirati manifestaciju → Dani kajkavske riječi Zlatar. U sklopu manifestacije organiziraju se dječja pjesnička priredba Zbor malih pjesnika, dječja likovna izložba Čovjek čovjeku, Festival dječje kajkavske popevke, predstavljanje starih obrta i običaja Pajdaško sprehajanje, promocije knjiga i brojni drugi kulturni sadržaji. U gospodarstvu prevladava poljoprivredna proizvodnja, vinogradarstvo i voćarstvo, obrti i uslužne djelatnosti. Tradicionalni sajam održava se svaki utorak (»Tork v Zlataru«). Industrijska postrojenja većinom su prestala s radom (poduzeće za proizvodnju tekstilnih proizvoda Prevent d.o.o., poduzeće za proizvodnju sportske konfekcije SKIM, poduzeće za proizvodnju niskonaponskih sklopki i prekidača Končar d.o.o.). Gimnastički klub Hrvatski sokol (1907), Biciklistički klub »Lastavica« (1907), Zlatarski športski klub Zlatar s nogometnom i teniskom sekcijom (1922) i Nogometni klub »Oštrc« (1922) među najstarijim su sportskim klubovima na području Zagorja; danas u Zlataru djeluje desetak sportskih udruga. Radio Zlatar počeo je emitirati redoviti program 1982.

Tijekom Drugoga svjetskog rata za Zlatar su se odigrale dvije bitke. Nakon privremenoga povlačenja zlatarske posade sastavljene od domobrana, Ustaške vojnice i njemačke vojne policije, partizani su 25–28. X. 1943. preuzeli Zlatar. U siječnju 1944. partizani su ponovno pokušali uspostaviti kontrolu nad Zlatarom. God. 1955. Zlatar je izgubio status kotarskoga, a 1962. općinskoga sjedišta u korist prometno bolje povezane Zlatar Bistrice, zadržavši tradicionalnu ulogu obrazovnoga i kulturnoga središta kraja. Status upravnoga sjedišta vraćen je 1993, kada je Zlatar dobio status grada. Od osnivanja kotarskoga suda 1875, Zlatar je kontinuirano sjedište pravosudnih tijela. Nakon Drugoga svjetskog rata djeluje kao općinski, od 1994. županijski sud, a danas kao Stalna služba Županijskoga suda u Zagrebu u zgradi, tzv. palači pravde, izgrađenoj 2005.

Na području Zlatarskih Martinaca (od 1981. dio grada Zlatara) otkrivene su tri prapovijesne gradine – Gaj, Gradec i Šipron, a kraj obližnjega zaselka Tureki grob s oružjem, no nije poznato kojemu dobu pripada. U dolini podno gradine Gaj otkriveni su brojni ulomci antičke keramike, koji svjedoče o postojanju antičkoga naselja.

LIT.: Zlatar nekad i danas, Zlatar 1987. • D. Radović Mahečić, Sokolski dom u Zlataru, Kaj, 38(2005) 1–2. • Zlatar (tematski broj), Hrvatsko zagorje, 14(2008) 1–2. • I. Sambolić (ur.), Zlatni bregi i ljudi sa snježne strane Ivanščice, Zlatar 2013.

A. Ščapec i K. Filipec