Božić

kućne jaslice, 1920, Bistra

crkvene jaslice, kraj XIX. st., Zagorska Sela

I. Popijač, jaslice izrezbarene u hrastovu drvetu 

Božić, u kršćanstvu svetkovina rođenja Kristova (25. XII), uz koju se vezuju mnogobrojni narodni običaji, koji u širem smislu traju tijekom → adventa pa sve do svetkovine → Tri kralja. U Hrvatskome zagorju Božić simboliziraju različita znamenja (vatra, svijeća, crvena jabuka, zelena grana ili smreka, mnogobrojni ukrasi, isklijalo zeleno žito, različito zrnje i sjemenje, božićni kruh, jaslice, trikraljska zvijezda i dr.). Uz radost, mir, osjećaj pripadnosti domu i obitelji te izricanje dobrih želja, svjetlost je jedan od osnovnih znakova predbožićnoga i božićnoga vremena. Isprva se ona javlja kroz mali treperavi plamen lampaša koji su se nosili da bi raspršili mrak kada se išlo na rane mise zornice. Na Badnjak su se u svečanoj užurbanosti obavljale posljednje i najvažnije pripreme za Božić. Oko kuće se sve moralo urediti, nacijepati drva, nahraniti blago, donijeti vino i pronaći bor, jelu ili smrekove grane za božićno drvce. Ukrašavao se svaki kip (sveta slika), obično s ružicama od krep-papira. Na tramima (gredama) u drvenim kućama bio je tzv. cimer ili luster, ukras od na konac provučenih slamki koje su tvorile geometrijske mobilne prozračne likove dodatno ukrašene cvjetićima ili papirićima, odnosno listićima od krep-papira, a visio je najčešće iznad stola. Još i danas u Zagorju ima umjetnika koji izrađuju takav nakit. Na Badnju večer kitio se bor krizban ili smrekove grane, kojima je bila ukrašena cijela hiža, dajući fini miris. Nakit, kinč, uz slikovite cvjetove od raznobojna papira, izrađivao se od kocke šećera zamotane u svjetlucavi papir, te od oraha ili crvenih jabuka. Gotovo svaka kuća imala je vlastiti betlehem (→ jaslice), drveni, izrađen u kućnoj radinosti, ili kupljeni kartonski, koji se postavljao u kutu ispod zelenih grana ili božićnoga drvca. Ispod drvca se stavljala mahovina, a na nju jaslice, uz koje su se stavljale posude s proklijalom pšenicom i crvene jabuke. Kada bi u crkvi odzvonila Zdravo, Marija, domaćin bi (otac ili djed) u suši uzeo veliki zavežljaj slame i nosio ga u hižu oponašajući bokca (prosjaka). Pozdravljao je s Falen Isus i Marija i svim ukućanima zaželio sreću i zdravlje: »Na tom mladom letu daj vam Bog sega dosta, puno pajcekov, tel(č)ekov, racekov, picekov, purekov, guščekov, pune sude (škrinje) žita, pune lagve vina, zdravlja i najviše božjeg mira i blagoslova«. Potom bi sjeo, iz džepa izvadio punu šaku oraha i bacio ih po kući. Domaćica (gazdarica) bi ga ponudila savijačom i čašom vina. Slijedilo je slaganje božićnoga stola. Slamu je domaćin stavljao najčešće ispod stola, što je po narodnome vjerovanju simboliziralo mjesto Isusova rođenja, siromašnu štalicu s prostrtom slamom. Na stolu se postavljao izvezeni stolnjak, zdjela raznih žitarica (pšenica, ječam, zob, kukuruz) i posebni kolač s križem, božićna pogača ili kruh, koledek ili koledni kruh, ukrašen zelenom grančicom, najčešće s bušpanom. Uz to, na stol bi se stavljalo malo raspelo, zelena isklijala pšenica i svijeća ili šalica u koju bi se stavilo ulje sa žiškom da gori cijelu noć. Božićnim stolom zazivalo se obilje u cijeloj nastupajućoj godini. I noge od stola zavezivale su se štrikom (konopom) da bi se svi ukućani i dogodine opet okupili, da se obitelj ne bi rastepla. Nakon molitve počela bi posna večera jer se postilo cijeli dan. Jelo se posnu juhu, krumpir, grah, štrukle od sira i suhe jabuke ili kruške. Uz pjev starih božićnih pjesama spremalo se za odlazak na polnoćku. Djeca su se darivala s malo bombona, oraha ili jabuka. Ispod stola na rasprostrtoj slami katkada su se djeca igrala cijele večeri pa bi na njoj i zaspala, i ne bi ih se budilo sve do božićnoga jutra, a ponekad su im se pridružili i odrasli članovi obitelji. Stariji, koji bi ostali u kući, obično bi nakon ponoći ispekli krvavice i meso te dočekali ostale ukućane na povratku s polnoćke. Na Božić se odlazilo na misu, za koju se odijevala najsvečanija odjeća. Za objed se obično kuhala kokošja juha s rezancima i pekla purica z mlinci(ma), a gdjegdje se kuhala i sarma. Božić je uvijek značio radost i veselje, a uz to i obilje svake vrste pa se u svakoj kući nastojalo da na stolu bude što više jela. Ostajalo se u kući, a posjećivali bi se samo najbliži. Tek na Štefanje (sv. Stjepan, 26. XII) ljudi su odlazili jedni drugima čestitati Božić. Imena Štef i Štefica bila su u Zagorju vrlo česta i omiljena, pa su se cijeli dan obilazili godovnjaki, kojima se čestitao imendan. Odmah poslije Štefanja bacala se slama iz kuće, na koju bi se nasadila kvočka radi blagoslova, ili bi se dala blagu da bi dobro napredovalo. Na Ivanuševo/Januševo (spomendan sv. Ivana apostola, 27. XII) obično bi započinjao križec, blagoslov kuća. Uz svećenika, selom bi išli njegovi pratioci koji su nad vratima kredom zapisivali početna slova imena Svetih triju kraljeva: G-M-B i oznaku godine. Uz molitvu, obvezno se pjevala božićna pjesma: Narodil nam se kralj nebeski, po nekim navodima najstarija hrvatska božićna pjesma koja potječe još iz XIII. st. Važan dan bio je i spomendan Nevine dječice (28. XII) (He)roduševo. Prisjećajući se kralja Heroda koji je dao pobiti nevinu židovsku djecu, s namjerom da tako ubije i Isusa, na taj dan običaj je bio djecu simbolički udariti šibom po leđima, stražnjici ili nogama, sa željom da budu zdravi cijele godine, uz popratni uzvik »Heroduš, Heroduš!«

J. Barlek