Donja Stubica (grad)

plan Grada

župna crkva Presvetoga Trojstva, XV–XIX. st.

župna crkva Presvetoga Trojstva, XV–XIX. st.

Donja Stubica, grad i središte gradske uprave u južnome dijelu Hrvatskoga zagorja; 2121 stanovnik. Smještena je u sjevernome podnožju Medvednice, u dolini srednjega toka Topličine (Toplice, Topličkoga potoka) na nadmorskoj visini 170–180 m. Nizno naselje duž glavne cestovne prometnice. U središtu povijesne jezgre naselja nalazi se Trg Matije Gupca, oko kojega su župna crkva i nekoliko povijesnih stambenih zgrada s kraja XIX. i početka XX. st. Župna crkva Presvetoga Trojstva, nastala u dugome slijedu izgradnje od XV. do XIX. st., ima poligonalno gotičko svetište, svođeno križno-rebrastim svodom, barokizirano trobrodno tijelo i zvonik-kulu po sredini pročelja. Iz XV. st. sačuvani su oslik s prikazom sv. Ivana Evanđelista i Imago Pietatis te kamena sedilija ukrašena kasnogotičkim motivima s prijelaza XV. u XVI. st. Od renesansnih oblikovnih elemenata iz XVI. st. ostao je prepoznatljiv samo kameni polukružni portal. Sjeverni brod prigrađen je u XVI. st., a barokizacijom sredinom XVIII. st. crkva je zadobila svoj današnji trobrodni oblik. Tijekom XVIII. st. sagrađena je i nova sakristija te je podignuto pjevalište. U medaljonima na pjevalištu nalaze se likovi svetaca naslikani potkraj XVIII. st. Orgulje je gradila tvrtka Heferer oko 1882. Crkva je stradala u požaru 1834. i tijekom obnove doživjela je preinake, a nakon razornoga potresa 1880. uklonjeni su pojedini barokni elementi i ponovno naglašeni gotički i renesansni oblici. Crkva je stradala u potresima 2020, konstrukcijski je obnovljena 2023, a unutrašnjost je uređivana tijekom 2024. U središnjoj niši glavnoga oltara smješten je kip Majke Božje s malim Isusom, rad tirolskoga kipara Ferdinanda Stuflessera, nabavljen 1884, a lijevo i desno nižu se kipovi svetaca s kraja XIX. i početka XX. st.: sv. Petra i Pavla te sv. Franje Ksaverskoga i sv. Franje Asiškoga. U lijevoj pokrajnjoj lađi nalazi se oltar sv. Josipa, a desno, arhitektonski identičan, oltar sv. Mihovila, postavljeni nakon 1880. U crkvi su pokopani njezini patroni, među ostalima F. Tahi i njegova supruga Helena Zrinski. Katnica župnoga dvora izgrađena je 1786, a u današnjem izgledu prisutne su preinake iz XIX. st. U parku iza župne crkve postavljena je brončana skulputra Majka i dijete Frane Kršinića iz 1963. Među sačuvanim svjetovnim zgradama ističe se neobarokna jednokatnica ljekarničke obitelji Feller, izgrađena početkom XX. st. s poslovno-stambenom namjenom. U istočnome dijelu naselja, na izlazu prema Gornjoj Stubici, nalazi se dvorac → Stubički Golubovec, građen između 1790. i 1800, u kojemu je NSK 1979. smjestio depozitorij knjižne građe, a od 1989. djeluje → Kajkaviana. U gospodarskoj osnovi naselja važna je industrija. Drvna i metalna industrija (→ Metalis d.o.o.) razvila se nakon Drugoga svjetskog rata, a u novije doba razvija se malo i srednje poduzetništvo (Vodolim Brundula, 1973). God. 1958. osnovana je peradarska farma → Perfa, a 1995. Hidraulika Kurelja d.o.o., koja se bavi proizvodnjom i servisiranjem hidrauličnih konstrukcija i opreme. Turistički razvoj naselja potaknut je 2005. izgradnjom kupališta i izletišta → Jezerčica (u sklopu koje je 2013. uređen cvjetnjak → Hrvatski vrt perunika), te atraktivnim tradicijskim turističkim objektom Majsecov mlin (2008; → mlinovi).

Prvi spomen toponima Stubica (castellum Also Ztwbycza) zabilježen je u ispravi kojom kralj Andrija II. Arpadović 1209. vraća zagrebačkomu županu Vratislavu iz roda Aka neke izgubljene posjede. U srednjem vijeku na području današnjega grada bila je sagrađena utvrda. Prvi se put spominje 1439, a nalazila se južnije od današnjega središta. Bila je dijelom prostranoga susedgradsko-stubičkog vlastelinstva sve do kraja XVI. st. Župa u Donjoj Stubici postojala je vjerojatno već od XIV. st., a po podatcima iz kasnijih vizitacija, utemeljili su ju tadašnji vlasnik imanja Lovro Tóth i njegova rođakinja Ana Bánnfy. God. 1474. Stubica se spominje kao sjedište jednoga od pet tadašnjih vilikata, podjedinica, susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, koji je obuhvaćao 33 sela. U podgrađu ispod donjostubičkoga kaštela (oppidum sub castello Also Zthobycza) tada je popisano 15 purgara, a do kraja stoljeća broj purgara narastao je na 23. Do 1552. u Donjoj Stubici nalazilo se sjedište tridesetničke postaje i mitnice, a tijekom XVI. st. kroz trgovište je prolazila i poštanska linija na konjima koja je išla od Zagreba do Graza. God. 1439. udajom Dore Tóth za Andriju Hennyngha posjed je prešao u vlasništvo obitelji Hennyngh (do 1507). Od XVI. st. posjed je često mijenjao vlasnike, a poslije su ga Habsburgovci dijelili kao nagradu vojnim zapovjednicima: Ivanu Kacijaneru, Jerolimu Laskomu te Luki Székelyu. God. 1551. potomci obitelji Hennyngh došli su u posjed susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, a time i Donje Stubice. Nakon smrti Andrije Hennyngha Tauffenbacha (1563) i dolaska dijela njegova posjeda u vlasništvo štajerskoga plemića Franje Tahija, na stubičkome je području 1573. izbila znamenita Seljačka buna pod vodstvom A. Gupca. Nakon bune vlastelinstvo se raspalo na više manjih posjeda, a potkraj XVII. st. donjostubički je posjed podijeljen između nekoliko plemićkih obitelji, među kojima su najistaknutiji bili Domjanići Zelinski. Potkraj XVIII. st. zapušteni je stubički kaštel bio srušen. U XVIII. st. grad je postao važno upravno središte: krajem stoljeća ondje je uspostavljeno kotarsko sjedište Zagrebačke županije sa sudom. Dolazak biskupa M. Vrhovca 1804, koji je kupio dvorac Golubovec i donjostubički posjed, pomogao je snažnijoj urbanizaciji i gospodarskome razvoju naselja. Poticaj uređenju dala je i izgradnja lječilišnoga kompleksa u obližnjim Stubičkim Toplicama. Tijekom XIX. st., širenjem upravnih i sudskih institucija, Stubica je postala jednim od najjačih upravnih središta Hrvatskoga zagorja s tri bilježništva (notarijata) i 11 sučija, a 1850. osnovan je i Kraljevski kotarski sud. U naselju su se nalazili i općinski ured, mjesni sud, žandarmerija, financijska straža i liječnik. God. 1901. ljekarnik → Eugen Viktor Feller sagradio je pored crkve neobaroknu zgradu ljekarne, u prizemlju koje se proizvodio pripravak Elsa-fluid, a izvozio se u europske zemlje te u Egipat, Japan, Kinu i Ameriku. Uz Fellera, razvoju donjostubičkoga gospodarstva u prvoj polovici XX. st. pridonijele su i trgovačke obitelji Weiss, Klein, Bukvić i Tramišak. God. 1900. osnovana je Poljodjelska banka, a 1905. i Stubička štedionica. Snažniji gospodarski razvoj potpomogla je i izgradnja željezničke pruge Zabok–Gornja Stubica (1916). Zahvaljujući razvijenomu obrtništvu, 1921. osnovan je Savez hrvatskih obrtnika. Grad je i značajno obrazovno i kulturno središte. Pučka škola djeluje od 1844, a školska zgrada sagrađena je 1888. Nastava u današnjoj školskoj zgradi započela je 1957, sportska dvorana dovršena je 1961/62 (obnovljena 2016). Osnovna škola ima područne škole u Vučaku i Lepoj Vesi. Srednjoškolsko obrazovanje počelo se razvijati 1933/34, kada je s radom započela škola učenika u privredi, koja je, do preseljenja u Oroslavje, djelovala do 1961. God. 1941–45. postojala je i gimnazija, koju je pohađalo četrdesetak učenika. Dječji vrtić Bubamara osnovan je 1969, a osnovna glazbena škola 1989. Narodna čitaonica osnovana je 1890, a 1895. s radom je započela i knjižnica, kao sastajalište obrtnika i intelektualaca te kolijevka mnogobrojnih društava (→ Knjižnica Donja Stubica). Nakon Drugoga svjetskog rata, kulturnu, obrazovnu i informativnu djelatnost provodilo je Narodno sveučilište (osnovano 1970, od 1998. djeluje pod imenom → Pučko otvoreno učilište Donja Stubica), u sklopu kojega je 1970. pokrenut → Radio Stubica. U središtu naselja djeluje i Likovna galerija Drempetić (1988), u kojoj svoje radove izlaže → Zorislav Drempetić Hrčić.

Društvenomu životu pridonose mnogobrojne udruge i društva: DVD (1891), u sklopu kojega djeluje i gradska limena glazba, lovačko društvo »Vepar« (1945), Športsko ribolovno društvo »Pastrva« (1953), klub mladih »Stub-klub« (1996), udruga vinara i vinogradara »Peharček« (1997), planinarsko društvo »Stubičan« (1952) te dvije baštinske udruge: Družba vitezova zlatnoga kaleža (2004) i Tahijevi puškari (2006). Grad ima i bogatu sportsku povijest: 1925. osnovan je Stubički sportski klub, u sklopu kojega je iste godine s djelovanjem započeo i nogometni klub Stubica. Od sportskih klubova i društava, djeluju stolnoteniski klub (1934), streljačko društvo (1972), atletska sekcija (1978), boksački klub (1997), skijaški klub Zaski (2004), triatlon klub Hidraulika Kurelja (2004, od 2016. Floorball Hidraulika Kurelja) i motokros klub KIA – Božić (2004).

LIT.: Donja Stubica (tematski broj), Hrvatsko zagorje, 13(2007) 3–4. • G. Horjan (ur.), Osam stoljeća Stubice, Gornja Stubica–Donja Stubica 2009. • A. Jembrih (ur.), Osamsto godina pisanoga spomena Stubice: 1209.–2009. (zbornik radova), Donja Stubica 2011.

B. Čičko i R.