Fuček, Stjepan

Stjepan Fuček, Hištorije, Zagreb 1735.

Fuček, Stjepan (Štefan), svećenik i pisac (Martinec Orehovički, 1690 – Krapina, 8. VII. 1747). Rudolf Strohal (1910; 1925) piše da se Fuček rodio 1691. u Mihovljanu, a poslije se na njega u časopisu Kaj (1972, 2) poziva i O. Šojat, no u župnim spisima crkve sv. Nikole biskupa u Krapini stoji da je Fuček rođen 1690. u selu Martinec, nekadašnjoj filijali župe Mihovljan, a danas župe Orehovica. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, a studij filozofije i teologije od 1710. u Beču i od 1713. u Bologni, u hrvatskim kolegijima, u kojima se školovao kler iz Zagrebačke biskupije. Za svećenika je zaređen 1715 (prema Strohalu i Šojat 1712), a već je sljedeće godine, na prijedlog grofa Petra Keglevića, postavljen za župnika u Krapini, i na toj je dužnosti ostao do smrti. Vizitatori su za Fučeka 1721. i 1726. zapisali da je bio blag, razborit, skroman, učen propovjednik i uzoran svećenik koji je savjesno obavljao svoje dužnosti premda je bio lošega zdravlja. Bolovao je od tuberkuloze, zbog čega je stalno uzimao lijekove. Brinuo se za župnu crkvu, namjeravao je podignuti kapelu Majke Božje na Trškome Vrhu iznad Krapine, te je 16. XI. 1743. vodio prvu zavjetnu procesiju kipu Gospe Jeruzalemske na Trškome Vrhu, gdje je potom zaslugom njegova nasljednika, župnika → Nikole Gorupa, sagrađena kapela i razvilo se poznato svetište. Fuček je prvi skupio milosna uslišanja na zagovor Blažene Djevice Jeruzalemske koja je poslije nadopunio Gorup, a objavljena su u knjizi Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskoga vu Krapine (1768), a 1996. objavljen je pretisak djela, s transkripcijom i pogovorom A. Jembriha. Osobito je poznat kao nabožni pisac koji je 1735. objavio djelo Hištorije z kratkem duhovnem razgovorom od poslednjeh dugovanj (rukopis se čuva u NSK-u u Zagrebu), posvećeno zagrebačkom kanoniku Sigismundu Sinerspergu. Hištorije, tj. pričice, zgode, podijelio je prema vjerskome nauku o četiri posljednje stvari čovjeka, pa pojedini dijelovi nose naslove Od smrti, Od suda, Od pekla i Od neba. Djelu su dodane i dvije pjesme: Popevka, vu koje se zadržavaju poslednja i pjesma prvi stih koje glasi Zbogom, svet nestalni, zbogom. U predgovoru ističe da je djelo napisao za »domaču potreboču«, želeći se jednostavnim jezikom, stilom i rječnikom približiti malomu čovjeku, kako bi se uz pomoć prikazanih nevolja pojedinih grešnika mogao pokajati i steći pravo na vječni život. Pozivajući se na pojedine pisce religijskih spisa, pripovijeda čudesne, nadnaravne zgode, pelde prepune praznovjerja i zastrašivanja s kratkom poukom. Djelo je bilo vrlo popularno među pukom, s prvim izdanjem tiskanim u tisuću primjeraka, a 1753. objavljeno je i drugo izdanje. Kasniji su autori negativno sudili o Fučeku i njegovu djelu: Lj. Gaj nazvao ga je »mračnjakom«, Antun Nemčić u Putositnicama (1845) »hèrvatskim pseudo-Danteom«, a V. Dukat (1944) i Krešimir Georgijević (1969) kritizirali su Fučekovo praznovjerje i zaostalost. Ipak, Branko Vodnik (1913) za Hištorije piše da su smatrane »čarobnom i pokladom sreće«, → Franjo Galinec (1936) dokazuje da se njima koristio → Hilarion Gašparoti za svoj hagiografski zbornik Cvet sveteh (1752–60), V. Noršić, nekadašnji župnik u Bedekovčini, u tipkopisu povijesti krapinske župe piše da su Hištorije (u narodu poznate i kao »Fuček-knjiga«) bile dobro primljene i rado čitane, a O. Šojat (1972) Fučeku pripisuje zaslugu što je knjigu približio puku i unaprijedio naviku čitanja. God. 2000. objavljen je pretisak izdanja Hištorija iz 1735, s pogovorom Mije Korade.

LIT.: Spomenica Župe sv. Nikole biskupa u Krapini, s. l., s. a. • R. Strohal, Svećenici hrvatski književnici u 18. i početkom 19. vijeka onkraj Velebita, Katolički list, 61(1910) 43. • O. Šojat, Štefan Fuček, Hištorije (1735, 1753²), Kaj, 5(1972) 2. • M. Korade, Pogovor, u: Š. Fuček, Historie (pretisak), Zagreb 2000.

J. Lukec