gradovi

Stari grad Krapina

Krapina

Pregrada, 1920-ih

gradovi. Jedno od obilježja Hrvatskoga zagorja razmjerno je gusta mreža malih gradskih naselja, uglavnom sa sačuvanim povijesnim urbanim matricama. Međutim ni jedan se grad nije razvio do veličine kojom bi se izdvojio od ostalih te nametnuo kao središnje naselje cijeloga područja. Uvjeti i čimbenici koji su utjecali na razvitak mreže gradova, mijenjali su se tijekom povijesti.

U povijesnim izvorima gradska naselja u Zagorju spominju se od XIV. st., a nastaju vjerojatno već u XIII. st. uz srednjovjekovne utvrde koje su sjedišta tadašnjih županija i drugih prostornih cjelina. Najstarije i najznačajnije zagorsko gradsko naselje, Krapina, nastalo je kao podgrađe utvrđenoga grada (→ Stari grad Krapina), a ujedno je i središte tadašnje Zagorske županije. Kao villa spominje se 1311, a 1347. Krapina dobiva povlasticu slobodnoga kraljevskog trgovišta, jedina među zagorskim gradovima. Uz Krapinu, kao mala gradska središta tada se oblikuju i Prišlin u sjeverozapadnome dijelu kao središte Vrbovečke županije te Hrašćina kao središte Hrašćinske županije u istočnome dijelu današnjega Zagorja. Oba naselja nastala su na prometnome križištu i uz crkvu oko koje se oblikovao manji tržni prostor, ali ne i u neposrednoj blizini vlastelinskoga grada, pa je tadašnja Krapina bila jedino zagorsko naselje koje je uz križišni prometni položaj i crkvu imalo i treću bitnu pretpostavku nastanka. Specifični su pak razlozi doveli do ranoga razvitka gradskoga naselja i u Varaždinskim Toplicama, na posjedu Zagrebačke biskupije.

U XV. st. nastao je niz feudalnih gradskih naselja koja se u povijesnim vrelima nazivaju oppidum, odnosno trgovište, a nastaju usmenom povlasticom feudalca na čijem se vlastelinstvu nalaze. Najviše takvih naselja nastalo je na južnim obroncima Ivanščice na trasi stare prometnice. Tipično naselje toga doba nastaje na povišenom i zaštićenom položaju na gorskome izdanku, a u blizini potoka ili rječice. Tržni prostor nastaje uz crkvu na proširenju puta koji se nastavlja prema feudalnome burgu, središtu vlastelinstva s kojime naselje ima vizualnu komunikaciju. Crkva je jedina zidana zgrada takvoga naselja i uz nju se održavaju sajmovi, redovito na dan svetca kojemu je crkva posvećena. Uz obvezni glavni godišnji sajam, u nekim se naseljima održavaju i manji mjesečni ili tjedni sajmovi, što pridonosi njihovoj važnosti. Broj stanovnika u takvim naseljima kretao se između 50 i 300, a stanovnici su se, uz poljodjelstvo, bavili i trgovinom te obrtom. Najznačajniji primjeri takvih naselja su Belec, Martinšćina, Marija Bistrica, Konjščina, Donja Batina, sva na prigorju Ivanščice, te Klanjec koji nastaje u podnožju Cesargrada i Cesargradske gore. Kao tipično podgrađe vlastelinskoga grada, i uz Krapinu jedino naselje zaštićeno jarcima i palisadama, tada nastaje i trgovište Donja Stubica. Potkraj XV. st. i na zagorskome području počinje se osjećati blizina granice Osmanskoga Carstva. Zbog rastuće turske opasnosti mijenjaju se i glavni prometni smjerovi, na važnosti gubi prometni smjer u podnožju Ivanščice. S promjenom prometnih odnosa, neki dotadašnji gradovi gube urbana obilježja, a nova gradska naselja nastaju ponajprije u zapadnome dijelu Zagorja. Za razliku od prijašnjih naselja, nova gradska naselja nastaju podalje od srednjovjekovnih utvrđenih gradova, a u pojedinima lokalni vlastelini grade nove rezidencije (kurije), koje koriste kao vlastite rezidencije, kao gospodarske zgrade ili pak u njih smještaju gostinjce. Od prijašnjih naselja važnost su i dalje zadržali Krapina, Klanjec i Donja Stubica, jedina zagorska naselja u kojima su bile tridesetnice (carinarnice) preko kojih se odvijala trgovina sa Štajerskom. U Krapini i Klanjcu razvoj gradskih sadržaja potaknula je izgradnja franjevačkoga samostana, a u Lepoglavi je od početka XVI. st. razvoj naselja vezan uz pavlinski samostan. Uz Lepoglavu, na području sjeverno od Ivanščice javlja se i Ivanec kao drugo gradsko središte toga dijela Zagorja. Važno trgovište, manje izloženo opasnosti od turskih provala je i Vinica na krajnjemu sjeveru Zagorja. Održavanje sajma i nadalje je bitno za razvoj gradskog naselja. Novi tip gradskoga naselja naziva se purgom, a spominju se u Krapinskim Toplicama, Svetome Križu Začretju, Pregradi, Kostelu, Loboru i Mariji Bistrici. Pregrada je tipično gradsko naselje koje se počinje razvijati nakon napuštanja srednjovjekovna vlastelinskoga grada, u tom slučaju Kostelgrada, i pomicanja prostornoga težišta s visinske na nizinsku lokaciju. Slično se pomicanje, ali s još većim prostornim razmakom istodobno dogodilo i na južnim obroncima Ivanščice, gdje je ulogu središnjega naselja od Martinšćine postupno preuzeo Zlatar. Za Sveti Križ Začretje karakterističan je topografski položaj koji ima obilježja akropolskoga, nad okolicom izdignutoga naselja. Konačno oblikovanje urbane jezgre, s velikim pravokutnim trgom u samome središtu, danas najvećim i najprepoznatljivim trgom u zagorskim naseljima, u Svetom Križu Začretju uslijedilo je u sljedećem razdoblju, u baroknom promišljanju prostora. Sajmene povlastice pojedini su vlastelini zatražili i za Desinić, Sopot, Tuhelj, Zagorska Sela te Kraljevec na Sutli, gdje su također nastali urbani sadržaji, ali su ta naselja po izgrađenosti i utjecaju na okolicu u svojemu razvoju zastala između sela i gradića. Između Ivanščice i Kalnika kao novo, nizinsko središte nekadašnjega Grebengradskog vlastelinstva tada se javlja Novi Marof. Značajnije promjene, koje su višestruko utjecale i na razvoj mreže gradskih naselja, zbile su se u XVIII. st. U razdoblju katoličke obnove u XVIII. st. gradila su se nova marijanska svetišta koja su pogodovala nastanku manjih tržnih naselja (Belec), a središnje marijansko svetište postala je Marija Bistrica koja se otad razvija kao hodočasničko središte ne samo zagorskoga nego i širega nacionalnog prostora. Varaždinska županija postala je važan čimbenik društvenoga razvoja, pa ona naselja koja imaju upravni značaj, kao sjedišta podžupanija ili kotara, dobivaju na važnosti. Upravna funkcija važna je već od sredine XVIII. st., a posebno od posljednje četvrtine XIX. st. te kroz gotovo cijelo XX. st. Unatoč promjenama upravnoga ustroja, osobito učestalima nakon Drugoga svjetskog rata, kao upravna središta s duljim kontinuitetom iskristalizirala se skupina naselja koja su kotarska središta. To su: Ivanec, Novi Marof, Pregrada, Klanjec, Krapina, Zlatar i Donja Stubica. Počinju se iskorištavati i termalni izvori koji također postaju novim jezgrama razvoja naselja (Krapinske Toplice, Stubičke Toplice) oko kojih također niču urbani sadržaji ili se pak obnavlja iskorištavanje starih, zapostavljenih termalnih lječilišta (Varaždinske Toplice). Novi moćni čimbenik razvoja u XIX. st. postala je industrija, i to nakon izgradnje tzv. zagorske željeznice koja je Zagorje bolje povezala s drugim dijelovima zemlje, a ponajprije s najvažnijim gradskim središtima Varaždinom i Zagrebom, smještenima izvan Zagorja ali u njegovoj blizini. Nova gradska središta potaknuta razvojem rudarstva i industrije nastaju u Humu na Sutli, Bedekovčini, Oroslavju te Konjščini, gdje dolazi do premještanja središta sa stare na novu lokaciju. Sjeverno od Ivanščice, industrija i rudarstvo potaknule su razvoj Ivanca. Željezničko čvorište, a potom i industrija, poticaj je nastanku potpuno novoga središta u Zaboku, koji je u XX. st. preuzeo i dio funkcija starijih zagorskih središta, ponajprije Krapine i Zlatara te postao vitalno zagorsko gradsko središte, osobito u drugoj polovici XX. st. Slično Zaboku, uz željezničko čvorište razvija se i novo središte u najjužnijem dijelu Zagorja. To je Zaprešić, kojemu u drugoj polovici XX. st. značajan razvojni poticaj daje blizina Zagreba, pa se grad manje razvijao kao jedno od zagorskih središta, a više kao zagrebačko satelitsko naselje. Gusta mreža gradova, nastala djelovanjem različitih čimbenika, utjecala je na današnji upravni ustroj te položaj upravnih sjedišta: u Zagorju je razmjerno velik broj upravnih jedinica u statusu grada, međutim, ni jedan od zagorskih gradova, uključujući i Krapinu, koja je osim toga i sjedište Krapinsko-zagorske županije, nije izrastao u veće gradsko naselje u nacionalnome okviru. Štoviše, uz Pazin u Istarskoj županiji, Krapina je po broju stanovnika najmanje županijsko središte u Hrvatskoj. Na ograničen demografski rast zagorskih gradova znatno je utjecala i činjenica da se u njih doselilo tek manji dio stanovnika koji su napustili selo, jer se većina takvih preselila u → Varaždin i → Zagreb, dva jaka urbana središta s kojima je Zagorje bilo i ostalo višestruko povezano.

LIT.: Z. Dugački, Naselja i naseljenost Hrvatskog Zagorja. Geografski vestnik, 16(1940). • V. Filipčić Maligec i R. Vučetić, Kroz povijest zagorskih naselja (katalog izložbe), Gornja Stubica 2001. • R. Vučetić, Funkcionalna i povijesna obilježja gradskih naselja Zagorja, u: G. Horjan (ur.), Povijest, baština i kultura Krapinsko-zagorske županije, Krapina 2007.

R.