Zagreb

manifestacija »100% zagorsko«, Zagreb 2016.

zagrebačka katedrala

tlocrt dviju povijesnih jezgri Zagreba

Zagreb, glavni grad Hrvatske, sjedište upravnih jedinica Grad Zagreb i Zagrebačka županija; 663 592 stanovnika. Leži na 120 m apsolutne visine, u podnožju i na obroncima Medvednice te na obalama rijeke Save. Reljefna otvorenost gradske okolice i smještaj u jugozapadnome dijelu Panonske nizine, gdje se ona približava alpskim, dinarskim i jadranskim krajevima, omogućuju mu ulogu važnoga čvorišta međunarodnih prometnih smjerova, od kojih neki prolaze i kroz Hrvatsko zagorje. Staru gradsku jezgru čine srednjovjekovni Gradec (Grič) i Kaptol, a nakon izgradnje željezničke pruge (1862), nastaje i treća, urbanistički najvrednija povijesna cjelina, blokovski pravilan Donji grad. Između dvaju svjetskih ratova na području između željezničke pruge i Save izgrađene su radničke, a na brežuljcima južnoga prigorja Medvednice rezidencijalne četvrti. Nakon Drugoga svjetskog rata izgradile su se četvrti između željezničke pruge i Save, a od polovice 1950-ih stambene četvrti južno od Save, tzv. Novi Zagreb. Najveća industrijska zona (Žitnjak) na jugoistoku nadovezuje se na industrijske zone zapadnih i istočnih rubova, između Save i prigorja. Urbanizirane zone naseljenosti povezuju Zagreb sa satelitskim gradovima u okolici: Sesvetama, Zaprešićem, Samoborom, Dugim Selom i Velikom Goricom. Od mnogobrojnih kulturnopovijesnih građevina na Gradecu ističu se: Kamenita vrata, Kula Lotrščak i Popov toranj (od 1903. zvjezdarnica) iz XIII. st., crkva sv. Marka, prvotno romanička građevina (XIII. st.), pregrađena i dograđena u drugoj polovici XIV. st., nakon potresa obnovljena u stilu neogotike (1876–82), barokna crkva sv. Katarine (1620–31), isusovački samostan (1641–45; Galerija Klovićevi dvori), isusovačka akademija (1607. gimnazija, 1662. akademija), palača Zrinskih (XVII. st.), samostan klarisa (1647–50; Muzej grada Zagreba), barokna palača Vojković–Oršić–Rauch (XVIII. st.; Hrvatski povijesni muzej), palača Pejačević (1797; nekad kazalište, danas Hrvatski prirodoslovni muzej), Banski dvori, palače Paravić, Magdalenić–Drašković–Jelačić, Walter, Amadé, Rattkay i dr.; na Kaptolu: katedrala (posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, sv. Stjepanu i sv. Ladislavu), prvotno romanička građevina (1217), nakon najezde Tatara obnovljena u gotičkome stilu (1263–87), a nakon potresa 1880. temeljito restaurirana u stilu neogotike (H. Bollé, 1880–1902), nadbiskupski dvor s Dijecezanskim muzejom (osnovan 1939), gotička crkva sv. Franje (druga polovica XIII. st., obnovljena potkraj XIX. st.), barokne crkve sv. Marije na Dolcu (1740), sv. Petra (1710), sv. Ksavera (1740) i dr.; u Donjem gradu: neoklasicistički Glavni kolodvor (1892), palača HAZU-a (Friedrich Schmidt, 1880), palača Vranyczany (1883; Moderna galerija), Umjetnički paviljon (1898), Hrvatski državni arhiv (Rudolf Lubynski, 1911), HNK (1895), Obrtna škola s Muzejom za umjetnost i obrt (H. Bollé, 1892), Rektorat Sveučilišta (1856) i dr. Na razvoj međuratne moderne arhitekture u Zagrebu svojim su ostvarenjima utjecali najpoznatiji hrvatski arhitekti, među kojima → Viktor Kovačić (Palača Burze, 1923–27). Potkraj XX. st. izgradnja grada ponovno je dosegnula puni zamah; u povijesnoj jezgri i Donjem gradu izvodile su se interpolacije, a nastajala su i nova naselja. Među zagrebačkim zelenim površinama ističu se: Ribnjak, park-groblje Mirogoj (H. Bollé, 1883–1914), Maksimir (otvoren za javnost 1794, među prvim javnim perivojima u Europi) sa zoološkim vrtom (1925), Tuškanac, Zelengaj, Botanički vrt, Rekreacijsko-športski centar Jarun (1987) te trgovi u središtu grada koji čine tzv. Zelenu potkovu. Zagreb polovicom XIV. st. ima približno 2800 stanovnika. Potkraj XVIII. st. i na početku XIX. st. premašio je broj od 10 000 stanovnika, a polovicom XIX. st. 20 000 stanovnika. Brz porast stanovništva grada započeo je u XX. st. God. 1910. imao je 79 038 stanovnika, između dvaju svjetskih ratova oko 200 000 stanovnika, 1953. god. 350 029 stanovnika, 1971. god. 566 084 stanovnika, 1981. god. 763 293 stanovnika. Razvoj Zagreba rezultat je njegove funkcije hrvatske metropole i najvećega hrvatskoga gospodarskog središta. U njem su koncentrirane središnje nacionalne ustanove (Sveučilište s mnogobrojnim fakultetima i akademijama, HAZU, NSK, Institut Ruđer Bošković, Matica hrvatska i dr.).

U rimsko doba najznačajnije naselje (Andautonia) bilo je na području sela Šćitarjeva. U povijesnim izvorima Zagreb se spominje 1094. prilikom osnutka biskupije. Na području današnjega Zagreba razvijala su se dva grada: oko katedrale biskupski i kaptolski Zagreb (današnji Kaptol), a oko županske utvrde slobodni kraljevski grad Gradec (današnji Gornji grad), koji je dobio povlastice nakon provale Tatara 1242 (Zlatna bula Bele IV.). Oba grada stvarno su spojena već u XVI. st., iako je pravno ujedinjenje ostvareno tek carskim patentom 1850. Zagreb je već u XVI. st. glavno središte kraljevstva, ali to postaje konačno tek u XVIII. st. Stradao je od požara (1645, 1674, 1706, 1731), kuge (1647, 1682) i potresa (1880). Za Drugoga svjetskog rata bio je glavni grad NDH, ali i jedno od najvažnijih središta hrvatskoga antifašističkog pokreta. Nakon rata bio je glavni grad Hrvatske kao republike u jugoslavenskoj federaciji, a vodeće kulturno i gospodarstveno središte ostao je i nakon uspostave hrvatske neovisnosti.

Odnos Zagreba i Hrvatskoga zagorja vidljiv je iz samoga naziva regije. Promatrano iz Zagreba, Zagorje se nalazi s druge strane Medvednice, dakle »za gorom«. Za razliku od → Varaždina, drugoga velikoga grada višestruko povezanoga sa Zagorjem, koji je nekoliko stoljeća bio središte upravne jedinice kojoj je pripadao i najveći dio Zagorja, Zagreb je bio upravno središte samo manjega dijela Zagorja. Povijesna Zagrebačka županija obuhvaćala je samo južni dio Zagorja (općine Brdovec, Pušća, Bistra, Donja Stubica, Oroslavje, Gornja Stubica, Marija Bistrica). Za razliku od upravne podjele u kojoj je Varaždin bio važniji, Zagreb je bio neupitno crkveno središte cijeloga Zagorja. Zagrebačka biskupija (od 1852. nadbiskupija) od svojega je osnutka bila crkveno sjedište nadređeno cijelomu Zagorju. Zagrebački (nad)biskup već je više od devet stoljeća nadležan za crkvena pitanja, ponajprije osnutak župa i postavljanje župnika, te je stoga uvijek imao velik utjecaj na Zagorje. O crkvenoj povezanosti svjedoči i tradicionalno hodočašće grada Zagreba u nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, najstarije od danas mnogobrojnih hodočašća. Redovito se održava od 1731. Iako danas hodočasnici stižu u Mariju Bistricu različitim prometnim putovima i smjerovima, neki i dalje izabiru tradicionalni pješački put koji vodi preko Kašine i prijevoja Laz.

Među čimbenicima povezivanja su i plemićke obitelji. Budući da Zagreb od XVIII. st. postaje glavnim hrvatskim gradom, sve uglednije plemićke obitelji, od kojih su mnoge u Zagorju bile domicilne, grade svoje kuće i u nacionalnome središtu. Među onima koji grade, kupuju ili stječu kuću u Zagrebu, a istodobno imaju i imanje na zagorskome području, najuglednije su hrvatske plemićke obitelji: Bedeković, Čikulin, Drašković, Erdődy, Fodroci, Hellenbach, Jelačić, Kulmer, Malakoczy, Oršić, Rattkay, Rauch, Sermage, Vojković, Vranyczany-Dobrinović. I neke druge povijesne osobe upućuju na povezanost Zagreba i Zagorja. Primjerice, zagrebački biskup M. Vrhovac kupio je imanje Stubički Golubovec, a potom i Stubičke toplice, gdje je postavio temelje budućega lječilišta.

Donekle sličnu ulogu kakvu je imalo plemstvo u XVII. i XVIII. st., potkraj XIX. i u XX. st. imali su istaknuti industrijalci i poduzetnici. Smjer inicijative išao je iz Zagreba u Zagorje. Pioniri industrijalizacije Zagorja prvo poduzetničko iskustvo stekli su u Zagrebu, odakle su posao prenijeli ili proširili u Zagorje. Među njima su Ferdo Stejskal, osnivač ciglane u Bedekovčini, i Milan Prpić, utemeljitelj tekstilnih tvornica u Oroslavju i Zaboku. Neki zagrebački poduzetnici samo su se djelomice angažirali u Zagorju, zadržavši pritom druge poslove, primjerice Deutsch Maceljski, koji je preuzeo pilanu u Đurmancu. Drugi pak poduzetnici, poput obitelji Feller koja je imala ljekarnu u Donjoj Stubici, svoje su poslovanje iz Zagorja premjestili u Zagreb, u veće i jače, za poslovanje pogodnije središte. Nakon Drugoga svjetskog rata, raširen oblik industrijske povezanosti bilo je otvaranje pogona zagrebačkih tvornica na zagorskome području. Tako je, primjerice, Prvomajska otvorila pogon u Ivancu, Šavrić u Đurmancu i Krapini, Tvornica parnih kotlova (TPK) u Konjščini, Mega u Donjem Ladanju, Astra u Oroslavju itd. Drugi je oblik povezanosti u industriji bilo povezivanje zagrebačkih tvornica sa srodnim zagorskim tvornicama u zajednička poduzeća. Na taj način surađivali su, primjerice, Kamensko i Krapinska tekstilna industrija (KTI) te Tvornica tekstila Zagreb s tvornicama u Velikome Trgovišću i Klanjcu.

Migracije stanovništva jedna su od najčvršćih poveznica Zagorja i Zagreba. Grad Zagreb sa svojom industrijom postao je privlačan za stanovnike prenapučena Zagorja već na početku XX. st., u čemu je važnu ulogu imala i izgradnja željezničke pruge, koja je znatno poboljšala prometnu povezanost. Mnogi koji su se u Zagrebu zaposlili, ondje su se trajno i naselili. Iako nema pouzdanih podataka o broju Zagoraca doseljenih u Zagreb, moguće su neke procjene. Po I. Crkvenčiću, iz Zagorja se između 1869. i 1948. iselilo oko 150 000 stanovnika. Ako se samo četvrtina njih preselila u Zagreb, što nije neumjerena procjena, to je blizu 40 000 ljudi, a proces iseljavanja iz Zagorja nesmanjenim se, ako ne i pojačanim intenzitetom nastavio i nakon toga razdoblja. Pridodaju li se iseljenim Zagorcima i njihovi potomci, može se pretpostaviti da danas najmanje 100 000 stanovnika Zagreba potječe sa zagorskoga područja ili im pretci potječu iz Zagorja.

Zagrebačke škole još od XIX. st. privlače stanovništvo iz cijele zemlje pa tako i iz zemljopisno najbližega Zagorja. Učenički domovi i konvikti u Zagrebu udomili su mnogobrojnu zagorsku mladež, željnu stjecanja znanja. Mnogi intelektualci, poduzetnici, političari kao i drugi stanovnici Zagorja stekli su akademsku izobrazbu na Zagrebačkome sveučilištu. Neki od njih potom su nastavili raditi u svojim zagorskim mjestima, no većim dijelom zaposlili su se i trajno nastanili u Zagrebu. Od Lj. Gaja, jednoga od prvih, pa nadalje, njihov je prinos ne samo Zagrebu nego i nacionalnoj znanosti, kulturi, gospodarstvu izrazito velik.

Zahvaljujući željezničkoj vezi u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata, a nakon izgradnje Zagorske magistrale i dobroj cestovnoj povezanosti, velikom broju stanovnika Zagorja postao je moguć i dnevni odlazak na rad u Zagreb kao i odlazak na školovanje, pretežito visokoškolsko, nerijetko i srednjoškolsko. Dnevne migracije – svakodnevno putovanje iz mjesta boravka u mjesto rada – u ovome slučaju iz Zagorja u Zagreb, zabilježene su u većem broju već i prije Drugoga svjetskog rata, a u doba najintenzivnije industrijalizacije Zagreba u 1960-ima i 1970-ima i one dosežu svoj vrhunac. Dnevne migracije nisu zamrle ni danas, a pogoduje im, uz dobru cestovnu povezanost, ponovno i željeznica, prilagođena bržemu i učestalijemu prigradskome povezivanju. O vremenu najintenzivnijih dnevnih migracija na slikovit način svjedoči raširena uspomena na → zagorski cug, vlak koji je svako jutro iz Zagorja pun putnika stizao u Zagreb. Osim radnika i učenika, njime su u Zagreb dolazile i žene koje su prodavale poljoprivredne proizvode na zagrebačkim tržnicama, »kumice«. Takva tradicija u današnje je vrijeme oživljena manifestacijom »100% zagorsko«, koja se od 2010. održava na središnjem zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. U organizaciji Krapinsko-zagorske županije i županijske Turističke zajednice tijekom jednoga rujanskoga vikenda ondje traje prodaja poljoprivrednih proizvoda i rukotvorina zagorskih proizvođača, uz nastupe pjevačkih društava i folklornih ansambala.

Velik broj Zagoraca u Zagrebu imao je za posljedicu i osnutak zavičajnih društava koja su, svako u svojem dobu, razvila živu kulturnu djelatnost. Prije Drugoga svjetskog rata to je bilo → Društvo hrvatskih Zagoraca, koje je, osim ispunjavanja kulturne zadaće, i materijalno pomagalo tada još veoma siromašno stanovništvo u Zagorju, dok se → Kulturno-umjetničko društvo hrvatskih Zagoraca »Matija Gubec« nakon Drugoga svjetskog rata, u boljim gospodarskim prilikama, posvetilo samo kulturnomu radu.

Od 1960-ih važan čimbenik povezivanja Zagreba sa Zagorjem postale su i kuće za odmor, »vikendice«. Blizina Zagrebu, laka prometna dostupnost te privlačnost zagorskoga krajolika pokazale su se idealnim preduvjetima za njihovu masovnu izgradnju. Osim najbrojnijih »vikendaša«, Zagrepčana, kuće za odmor izgradili su i stanovnici zagorskih gradova i gradića, najčešće na naslijeđenome zemljištu ili su naslijeđenu staru seosku kuću preuredili u kuću za odmor. Izgradnja kuća za odmor, koja postaje masovnom pojavom u 1960-ima, doseže vrhunac u 1970-ima, potom postupno stagnira i prestaje potpuno, znatno je utjecala na današnji izgled zagorskoga krajolika, u kojem su takve kuće, vrlo često s pripadnim manjim vinogradom (ili voćnjakom), postale njegovom nezaobilaznom sastavnicom.

M. Klemenčić