hrvatski narodni preporod

Ljudevit Gaj pokazuje ilircima prvi broj Novina horvatskih, 6. I. 1835, plaketa, Ivan Kerdić, 1935.

hrvatski narodni preporod, nacionalni, kulturni i politički pokret u Hrvatskoj od 1835. do 1848, proistekao iz gospodarskoga, političkoga i društvenoga razvoja zemlje, a u širem kontekstu dio procesa oblikovanja europskih nacija u XIX. st. Nacionalnu integraciju potaknula je jezgra vodećega društvenog sloja iz redova visokoga i nižega plemstva i trgovačko-industrijskoga građanstva, koja je nacionalno-političkim i kulturnim radom željela obuhvatiti cijeli hrvatski narod te dovesti do sjedinjenja Banske Hrvatske s Vojnom krajinom i Dalmacijom. Pripremna etapa hrvatskoga narodnog preporoda započela je 1790, a sam preporodni pokret, pod imenom ilirski pokret, započeo je 1835. Njegov je početak obilježen izlaženjem preporodnoga glasila Novine horvatske i podliska Danica horvatska, slavonska i dalmatinska te otvaranjem narodnih čitaonica (→ čitaonice). Do 1848. pokret je ostvario svoju osnovnu zadaću integriranja širih društvenih slojeva u hrvatsku naciju i dao poticaje za osnivanje nacionalnih institucija potrebnih društvu na prijelazu iz feudalnih odnosa u kapitalističke te iz staleškoga društva u građansko.

U Hrvatskome zagorju nositelj preporodne ideje bio je → Ljudevit Gaj, glavni organizator i ideolog pokreta. Njegovim zauzimanjem u Zagrebu je 1842. utemeljena Matica ilirska (poslije → Matica hrvatska), koja je postala glavnom nositeljicom političkih i kulturnih ciljeva pokreta. Za njezino utemeljenje prikupljali su se diljem Hrvatske dragovoljni prilozi u visini 50 forinti, a iz Zagorja priloge su, osim Gaja, dali i grof Janko Drašković, krapinski župnik J. Bedenko, radobojski župnik Eduard Fink, krapinski vlastelin N. Kiepach, političar D. Kušlan, odvjetnik I. N. Dolovčak, S. Car, vlastelin i posjednik u Škaričevu i dr.

U okviru Matice organizirana su amaterska, tzv. ilirska, kazališta. Jedno od njih utemeljeno je i u Krapini, a u njegovu su radu od 1841. do 1846. sudjelovale Julijana pl. Car, Elizabeta Janda, Justina pl. Labaš Blaškovečki, Julijana Marinić, Ivana i Ljubica Pracaić, Jelisaveta Prašnićki, grofice Regina i Ana Sermage, Julijana Sović, Katarina Šumanarić i Ivana Žuvić. Pod vodstvom krapinskih utemeljitelja Matice ilirske I. N. Dolovčaka i S. Cara 1845. utemeljena je narodna čitaonica, u koju su redovito stizale Novine horvatske i podlistak Danica horvatska, slavonska i dalmatinska te književni časopisi Kolo (1842), Književnik (1864) i Vijenac (1869).

U Krapini je 1847. utemeljen i ogranak Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, zadaća kojega je bila unapređenje gospodarskih prilika u Hrvatskoj. Među utemeljiteljima krapinskoga ogranka bili su ponovno Lj. Gaj te drugi zagorski utemeljitelji i članovi Matice ilirske. Krapinski ogranak bio je vrlo aktivan, tako da je zahvaljujući njemu Krapina sudjelovala na Prvoj velikoj međunarodnoj izložbi u Zagrebu. U Krapini je utemeljeno i Društvo domorotkinja sa zadaćom odgajanja djece u domoljubnome duhu, a uz druge krapinske i zagorske žene u njemu je djelovala Gajeva supruga Paulina Krizmanić.

Osim u Krapini, kao središtu hrvatskoga narodnog preporoda u Hrvatskome zagorju, veliku ulogu u širenju ideja ovoga pokreta imali su dvorci i kurije zagorskoga plemstva, u kojima su se na poziv domaćina okupljali pristaše pokreta te raspravljali o budućim koracima. Od velikaških obitelji najvažniju su ulogu imali Draškovići i Erdődyjevi. Najviše su se istaknuli grof J. Drašković, autor prvoga hrvatskoga političkog spisa Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih (1832), te grofica S. Erdődy, udana Rubido, koja je kao prva hrvatska školovana pjevačica promicala hrvatsku glazbu, nastupala na koncertima u dobrotvorne svrhe, te znatno pridonijela afirmaciji hrvatskoga jezika u umjetničkoj glazbi. Preporodnom djelatnošću istaknuo se i grof E. de Troissereux Corberon, koji je na poticaj svojega prijatelja grofa J. Draškovića kupio dvorac Januševec kraj Brdovca te imao veliku ulogu u dobivanju podrške bečkoga dvora banu J. Jelačiću u borbi protiv pobunjenih Mađara 1848. Podžupan Varaždinske županije Skender Šimunčić te njegova supruga Eleonora Bogathy svoj su dom na posjedu Donji Grdenci kraj Zaboka pretvorili u stjecište domoljuba, pristaša preporodnih ideja. Preporodnom djelatnosti istaknuo se i barun Herman Bužan, civilni upravitelj Rijeke i Ugarskoga primorja 1848, koji se istaknuo u obrani hrvatskih municipalnih prava u zajednici s Ugarskom te se oštro odupirao prijedlogu da se mađarski jezik uvede kao nastavni u školama u Hrvatskoj, pa čak i u Vojnoj krajini. Po preporodnoj djelatnosti značajan je i vlastelin i odvjetnik Tito Babić iz Gredica kraj Zaboka, otac književnika K. Š. Gjalskoga, koji je kao simpatizer hrvatskoga narodnog preporoda obnašao niz visokih upravnih, sudskih i političkih dužnosti.

LIT.: S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • A. Kozina, Krapina i okolica, Krapina 1960. • J. Šidak, Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret, Zagreb 1990. • M. Gross i A. Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb 1992. • A. Szabo, Krapina u doba Hrvatskog narodnog preporoda (1790.–1848.), u: Krapina: grad povijesti i kulture, Krapina 2004.

K. Regan