Ivanečka smešancija

Ivanečka smešancija, pogrdan pojam za nevješt obred krštenja mošta na → Martinje po propisima Križevačkih štatuta ili po njihovoj zagorskoj inačici, → Krapinskome vandrčeku; loše organizirano ispijanje vina; veselica bez propisana reda. Označava društvo, pajdaštvo, koje se nije moglo složiti u izboru stoloravnatelja (vodi obred i određuje slijed zdravica koje se piju iz → bilikuma), odnosno kada se stoloravnatelj i fiškuši (koji brinu o poštivanju stoloravnateljevih odredbi) ne bi snašli u svojim dužnostima ili raspoloženje nije bilo onakvo kakvo su nalagali Štatuti. O nazivu postoji i narodna predaja iz XIX. st.: ivanečki obrtnici svoju su robu prodavali po sajmovima i bili su vrlo vješti trgovci; nakon dobro obavljena posla, obično su se zabavljali uz čašu vina u gostionici kod njima dobro poznatoga birtaša. Razgovarali su o svojim trgovačkim umijećima te nastojali sebe prikazati u što boljem svjetlu. U tome nadmetanju, a osobito kada je vino počelo brže i jače djelovati, hvalili su svoju robu, kuću, cjelokupni imetak. Tako su ostali gosti stekli dojam kako je riječ o »purgarskim poštenjačinama« koji se ponose svojim radom i sposobnostima, pa su u toj samohvali sve skupa »smešali«. Poslije se i za osobu koja se previše hvalila govorilo da je to »navčila od Ivanečke smešancije«. Izrazom se označavao i bilo kakav nered, a u narodu je zabilježena i popijevka: Jeste bili gda v pajdaštvu / Gde nikakvog reda neje, // Gde smešano je po ivanečki / Gde se sakak kriči, pije? // Jeste vidli vu bircuzul / Gde se spravla ta norija, // Kak se skupa tam ščerepi / Ivanečka smešancija. Unatoč svemu, smešancija dokazuje da je Ivanec u XIX. st. bio mjesto razvijena obrta i zanatstva.

J. Lukec