Lepoglava (grad)

plan Grada

panorama

župna crkva Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, XV–XVIII. st.

Lepoglava, grad i upravno središte u sastavu Varaždinske županije, jugozapadno od Ivanca; 3400 stanovnika. Smještena u dolini rijeke Bednje, u sjevernome podnožju Ivanščice. Arheološki nalazi potvrđuju naseljenost toga područja već u prapovijesno i rimsko doba. Na osamljenu brijegu Gorici, neposredno iznad današnjega naselja, nalazila se srednjovjekovna utvrda Lepoglava, koja se u dokumentima prvi put spominje 1399. u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Sigismunda Luksemburgovca, koji ju je darovao Hermanu II. Celjskomu zajedno s drugim zagorskim utvrdama. Iako se prema starijim znanstvenim tumačenjima smatra da su Celjski već iduće godine srušili utvrdu, a od njezina građevnog materijala sagradili pavlinski samostan u njezinu podnožju, novija istraživanja pokazala su da je utvrda najvjerojatnije stradala tijekom osmanskoga pljačkaškog pohoda 1479. Iako se nalazila na izvrsnu strateškom položaju na zapadnome ulazu u dolinu rijeke Bednje, utvrda nije bila obnovljena. Prema skromnim ostatcima pretpostavlja se da je to bila dugačka i uska utvrda ovalna tlocrta, koja se sastojala od unutarnje utvrde, u dvorištu koje je poslije sagrađena današnja kapela sv. Ivana na Gorici, te od vanjske utvrde.

Pavlinski samostan sa samostanskom crkvom sv. Marije jedan je od najznačajnijih sakralnih arhitektonskih spomenika u Hrvatskoj. Osnovao ga je oko 1400. Herman II. Celjski; stradao je od Osmanlija 1479, a temeljito ga je obnovio Ivaniš Korvin nakon 1492, utvrdivši samostan kulama i opkopom, koristeći se pritom i kamenom građom porušene utvrde. Ondje se nalazilo sjedište slavonske pavlinske vikarije, a u XVII. st. sjedište hrvatsko-slavonske pavlinske provincije (→ pavlini). Tijekom četiri stoljeća Lepoglava je bila kulturno žarište (mnogobrojni pisci, umjetnici, škole). God. 1503. pavlin → Marko iz Dubrave u samostanu je otvorio prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj (djelovala s prekidima do 1637), a 1671. u samostanu je bila osnovana visoka škola za pripadnike tog reda, kojoj je 1674. Leopold I. Habsburgovac potvrdio status akademije s pravom podjeljivanja akademskih titula filozofskih (od 1676) i teoloških (od 1683) znanosti. Prostrani pavlinski kompleks sastojao se od crkve, samostana s unutarnjim dvorištem i zgrada koje su s trima traktovima zatvarale vanjsko dvorište (rekonstruiran na temelju arheoloških istraživanja 1972–73. i 1990). God. 1650. počeo je generalni prior pavlina Pavao Ivanović iz temelja pregrađivati samostan u obliku nepravilna četverokuta s unutarnjim dvorištem. Poslije 1673. rad je dovršen; 1675. samostan je opkoljen zidom koji je obuhvaćao i traktove što zatvaraju vanjsko dvorište; u tome je sklopu 1720–21. izgrađena »foresterija« (poslije župni stan). Značajnije prostorije samostana, ljetni i zimski refektorij, bile su oslikane. Ljetni, u blizini crkve, dao je ukrasiti slikama i štukom Ivan Pethő de Gerse 1722 (prizori iz života sv. Pavla Pustinjaka); svodove i lukove dali su 1733. oslikati S. Demšić i Andrija Musar (portreti donatora, vjerojatno radovi I. K. Rangera). Zimski refektorij bio je oslikan 1739 (danas propao).

Gotička barokizirana crkva Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije velika je jednobrodna građevina s postrance smještenim zvonikom i s četirima bočnim kapelama, a pred glavnim su ulazom dva predvorja. Izduljeno gotičko svetište, poduprto potpornjima, osvijetljeno je visokim dvodijelnim prozorima s mrežištem (motiv ribljega mjehura i četverolista). Na zvjezdastome i križnome svodu svetišta na zaglavnim su kamenima grbovi grofova Celjskih. Trijumfalni luk dijeli svetište od gotičkoga broda, koji je produljen 1663–72. te presvođen mrežastim svodom. U dnu broda je pjevalište na četiri stupa. Zvonik (prvotno uz lijevi bok pročelja) produženjem broda našao se uz bok crkve na sredini dužine. Bio je povišen 1640. te 1711, a zvono za nj izlio je 1767. lepoglavski pavlin Lactantius Santini. God. 1673–1711. izgrađene su četiri bočne kapele (Majke Božje Žalosne, Marije Lauretanske, sv. Josipa i Sv. Trojstva), u kojima su pokopani velikaši (mnogobrojni nadgrobni spomenici), predvorje s knjižnicom na katu i novo pročelje, bogato raščlanjeno i ukrašeno kipovima crkvenih otaca, Krista i pustinjaka (obnovljeno 1953). Početkom XVIII. st. dijelovi unutrašnjosti crkve ukrašeni su štukom (majstor Anton Joseph Quadrio), a I. K. Ranger oslikao ju je zidnim slikama biblijske tematike (Starci apokalipse na pjevalištu, 1735–37; Isus u hramu i Krist tjera trgovce iz hrama u svetištu, 1742–43). Da je crkva i prije bila oslikana, dokazuju tragovi dvaju slojeva gotičkih fresaka u brodu (donji sloj s karakteristikama rustičnoga slikarstva i gornji, mlađi sloj, s vidljivim talijanskim utjecajem) iz XV. st. Među oltarima iz XVII. i XVIII. st. ističe se raskošan glavni oltar A. Königera, koji ispunjava visoko gotičko svetište; u sredini se nalazi slika Majke Božje iz Częstochowe, a sa strana su kipovi crkvenih otaca. Isti majstor izradio je oko 1755. propovjedaonicu, ukrašenu kipovima i reljefima te alegorijom Crkve na baldahinu. Orgulje iz 1649, vjerojatno djelo austrijskoga majstora Johanna Georga Freundta, jedne su od najstarijih orgulja u Hrvatskoj. Kada je odredbom Josipa II. 1786. pavlinski red bio ukinut, samostan je pripao Čazmanskomu kaptolu, koji ga je 1854. iznajmio državnim vlastima, a one su ga pretvorile u kaznionicu (→ Kaznionica u Lepoglavi). God. 1914. bila je podignuta nova zgrada kaznionice (tzv. Zvijezda), u kojoj su robijali naraštaji hrvatskih političkih zatvorenika. Samostan i crkva teško su stradali 1945 (u eksploziji streljiva pri povlačenju njemačkih trupa). Nakon Drugoga svjetskog rata nekadašnji samostan u Lepoglavi bio je oduzet Crkvi i nastavio je služiti kao kaznionica do 1999, kada je odlukom vlade RH predan u vlasništvo Crkve, odnosno Varaždinske biskupije. Time je samostan ponovno dobio svoju nekadašnju vjersku, kulturnu i obrazovnu namjenu. Od 1990. u unutrašnjosti crkve izvode se opsežni restauratorski radovi. Većina crkvenoga inventara odavno je opljačkana, a rijetke sačuvane dragocjenosti nalaze se u Zagrebu (Dijecezanski muzej i Riznica zagrebačke katedrale). Kapelu sv. Ivana na Gorici na mjestu je nekadašnje utvrde 1612–14. dao podići poglavar pavlinskoga reda Ivan Zajc. I. K. Ranger oslikao je 1731. svetište kapele arhitekturom, skulpturama, reljefima i slikama koji iluzionistički oblikuju oltar (prvo do sada sigurno utvrđeno njegovo djelo). Na području Purge Lepoglavske, koja je danas dio Lepoglave, nalazi se barokna kapela sv. Jurja, koju je 1749. dao izgraditi lepoglavski superior pavlinskoga reda Karlo Lorer. Nad brodom diže se kupola s lanternom, a iznad svetišta s polukružnom apsidom nalazi se plošna kupola. Uz svetište je sakristija, a nad glavnim pročeljem zvonik. Unutrašnjost je 1750. oslikao I. K. Ranger (Sv. Trojstvo s anđelima, Sv. Juraj u borbi sa zmajem, Apoteoza sv. Jurja, prizori iz života svetaca, Pavlin ispovijeda seljaka i dr.). Iz istoga su razdoblja tri oltara s relikvijarima (medaljoni svetaca u vosku) i propovjedaonica.

Područje → Gaveznica–Kameni vrh uz cestu Lepoglava–Golubovec, kao fosilni vulkan nastao približno prije 22 milijuna godina, geološki je spomenik prirode (zaštićen 1998). Ondje je i nalazište poludragoga kamena → lepoglavskoga ahata. Osnovna škola, danas nazvana po Anti Starčeviću, osnovana je 1845, a školska zgrada u kojoj djeluje podignuta je 1968. Dječji vrtić Lepoglava djeluje od 1984. Uz bavljenje poljodjelstvom, stanovništvo je zaposleno u drvnoj industriji (→ Lepa), građevinarstvu (→ Industrija građevnog materijala /IGM/ Lepoglava) te malome poduzetništvu. Poduzeće → Zagorjeplet bavilo se proizvodnjom, otkupom i prometom predmeta kućne radinosti od rogoza, slame, šibe, komušine, drva i umjetnih vlakana, a gospodarski subjekt bila je i sama lepoglavska kaznionica s nekoliko različitih pogona. Prepoznatljivosti Lepoglave pridonosi i → lepoglavska čipka, koja se neprekidno izrađuje od djelovanja pavlina. Na važnost čipkarstva upućuje i prikaz batića s namotanim koncem, koji se, uz pavlinski simbol crnoga gavrana, nalazi na lepoglavskome grbu. Zbog značenja i uloge na lokalnoj i nacionalnoj razni, lepoglavsko je čipkarstvo 2009, zajedno s paškim i hvarskim, upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Od 1997. u Lepoglavi se održava Međunarodni festival čipke, a od 2010. zabavno-turistička manifestacija Lepoglavski dani. U gradu djeluju mnogobrojne kulturne, društvene i sportske udruge: DVD Lepoglava (1898), Nogometni klub Lepoglava (1946), Rukometni klub »Concordia« (1956), Limena glazba Lepoglava (1956), Ženski pjevački zbor »Collegium Artisticum« (1993), Čipkarsko društvo »Danica Brössler« (1998), Udruga privatnih šumovlasnika »Kesten« (2005), KUD »Lepoglavski pušlek« (2005), Udruga »Lepoglavski ahat« (2006), Udruga vinogradara, voćara i vinara »Klopotec« (2008) i dr.

LIT.: Z. Horvat, Gotička arhitektura pavlinskog samostana u Lepoglavi, Graditeljsko nasljeđe – Lepoglava III, Kaj, 15(1982) 5. • I. Lentić, Pavlinski samostan i crkva sv. Marije u doba baroka, ibid. • D. Baričević, Kiparstvo u pavlinskim crkvama u doba baroka, u: Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244–1786 (katalog izložbe), Zagreb 1989. • F. E. Hoško, Pavlinske srednje i visoke škole, ibid. • K. Dočkal, Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, Zagreb 2014.

O. Martinčić, S. Poljak i K. Regan