seljački nemiri

seljački nemiri. Osim → Seljačke bune (Hrvatsko-slovenske seljačke bune) 1573, u Hrvatskome zagorju bilo je i drugih iskazivanja seljačkoga nezadovoljstva, uglavnom kratkotrajnih i sporadičnih, a po opsegu i ciljevima izrazito lokalnoga karaktera. U XVI. st., nakon neuspjele seljačke bune u Ugarskoj pod vodstvom Györgya Dózse (1514) i uvođenja tzv. vječnoga kmetstva (perpetua rusticitas), socijalno-pravni položaj seljaštva znatno se pogoršao, čemu je pridonijelo ograničenje slobode kretanja seljaka te pretvaranje novčanih davanja u naturalna, što je znatno osiromašeno seljaštvo tjeralo u sukobe s vlastelinima. Nezadovoljstvo seljaka uzrokovali su i različiti oblici njihova potiskivanja iz trgovine, sve izraženija kontrola na kraljevskoj tridesetničkoj (carinskoj) postaji na Sutli te povećanje carinskih pristojbi. God. 1555. velikotaborski podložnici napali su klanječkoga tridesetničara, a iduće godine nemiri su se proširili u Krapinu, Cvetlin, Brdovec te uz cijelu granicu na Sutli, što je onemogućavalo kontrolu trgovine i prometa na okolnim cestama i cesargradskome vlastelinstvu. Također je u srpnju 1573. oko 200 seljaka s velikotaborskoga vlastelinstva pružilo otpor provođenju istrage o krijumčarenju stoke te se sukobilo s tridesetničarima.

Podložnici belsko-ivanečkoga vlastelinstva pobunili su se u travnju 1568. protiv povećanja feudalnih davanja. Nezadovoljni podložnici iz Ivanca krenuli su u oružanu akciju 5. IV. 1568, napali ivanečki kaštel i zatvorili vlastelinske službenike, a pobuna se početkom svibnja proširila i na belsko vlastelinstvo, gdje su seljaci pretukli seljačke sudce i vlastelinskoga službenika, a 11. V. nasilno zauzeli vlastelinski majur kraj Bele te zarobili upravitelje, župane i pastire. U smirivanje prilika uključilo se bansko povjerenstvo, koje je 30. V. vodilo pregovore sa seljacima u Ivancu, kojima su nazočili i susjedni vlastelini. Seljaci su zahtijevali obnavljanje privilegija priora Bele Ivana od Paližne iz 1396. za trgovište Ivanec, u kojima su bili popisani svi tereti stanovnika Ivanca, kao i proširenje toga privilegija na sve podložnike. Povjerenstvo je zahtjev seljaka odbilo, na što su oni zaprijetili iseljavanjem s vlastelinstva. Na zahtjev Hrvatskoga sabora u rješavanje problema uključio se i ban Juraj II. Drašković, što je potkraj lipnja 1569. dovelo do privremenoga smirivanja stanja, no u rujnu je ponovno izbila kraća pobuna. U novim pregovorima seljacima je nametnut sporazum o feudalnim teretima, zbog čega je početkom 1569. ponovno izbila oružana pobuna. Buna je završena nakon novih pregovara s pobunjenim seljacima pred Jankom Draškovićem i sklapanjem sporazuma kojim su propisane smanjene obveze seljaka na vlastelinstvu, posebice desetina i broj dana tlake.

Na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu u dvama su navratima prije Seljačke bune 1573. izbili nemiri, u kojima su sudjelovali tamošnji podložnici, koje su suvlasnici vlastelinstva iskoristili za svoje međusobne obračune u nastojanju da steknu vlasništvo nad cijelim posjedom. Potkraj ljeta 1567. izbila je pobuna seljaka zbog pretvaranja crkvene desetine iz novčanoga u naturalno davanje koju je, pretpostavlja se, protiv → Franje Tahija potaknuo upravitelj vlastelinstva → Stjepan Grdak, nastojeći time prikriti vlastite zloporabe. Grdak je samovoljno promijenio Tahijev sporazum sa zagrebačkim Kaptolom o vječnom zakupu desetine u naturi i mimo njega sklopio ugovor o jeftinijoj cijeni desetinskoga zakupa. Ubiranje desetine u naturi najprije je izazvalo nemir susedgradskih seljaka, koji je Grdak uspio smiriti, ali se sa znatno jačim intenzitetom proširio na donjostubičkome dijelu vlastelinstva, gdje su se seljaci dignuli na oružje, opsjeli stubički kaštel i odbijali platiti desetinu. Nakon učestalih sporova s Grdakom i Kraljevskom komorom zbog nemogućnosti ubiranja desetine na donjostubičkome dijelu vlastelinstva, Tahi je potkraj prosinca 1568. počeo gušiti nemir, koji je skršen početkom 1569. Nakon što je 1569. prestala komorska uprava na vlastelinstvu i Tahi dvije godine bio jedini gospodar susedgradsko-stubičkoga posjeda, izbili su ponovno međusobni sukobi između suvlasnika vlastelinstva, Uršule Meknyczer i njezinih zetova, te F. Tahija. U taj sukob ponovno su uvučeni podložnici. Otpor je počeo na susedgradskome dijelu vlastelinstva, gdje su u travnju 1572. Tahijevi protivnici uz pomoć seljaka opsjeli susedgradsku utvrdu. Kako je nisu uspjeli osvojiti, pobunjeni su se seljaci, na poticaj U. Meknyczer, okrenuli osvajanju donjostubičkoga kaštela, u koji su uspjeli ući i odande protjerati Tahijevu djecu, nakon čega su se primirili smatrajući da su ostvarili svoj cilj. Osvajanje stubičkoga kaštela rezultiralo je, uz vladarov pristanak, ponovnim preuzimanjem polovice vlastelinstva od strane U. Meknyczer i njezinih zetova, što nije smirilo stanje nego je dovelo do izbijanja Seljačke bune u siječnju 1573.

Tijekom XVII. st. u Hrvatskome zagorju bilo je tek nekoliko manjih nemira, uglavnom kao iskazivanje nezadovoljstva seljaka postojećim odnosima, posebice tlakom koja se povećala na gotovo 5 do 6 dana tjedno. U proljeće 1620. donjostubički seljaci pobunili su se protiv nasljednika Nikole Gregorijanca, i to pod izgovorom hvatanja i proganjanja vještica. Po nalogu Hrvatskoga sabora, za hvatanje pokretača pobune bili su zaduženi plemićki sudci Juraj Vagić i Tomo Apaleni, dok su Gregorijančevi nasljednici na stubičkome posjedu trebali kazniti svojega kmeta Svederca, vjerojatno jednoga od pokretača akcije. God. 1658. izbila je pobuna donjostubičkih seljaka protiv plemića Jurja Đurmanića, koji je na području Donje Stubice imao svoj posjed i kuriju. Seljaci su zauzeli kuriju i opljačkali je, a Đurmaniću i njegovoj djeci zaprijetili smrću. Po naputku zagrebačkoga biskupa Petra Petretića, donjostubički župnik Petar Pojatić naložio je seljacima da prestanu s nasiljem pod prijetnjom interdikta. Neovisno o tome Đurmanić je ubijen te je njegova udovica Marta Bužanić protiv stubičkih seljaka podnijela tužbu Hrvatskomu saboru. Iako je Sabor ovlastio podbana da uhvati i osudi krivce, uspjeli su izmaknuti. God. 1674. spominje se buna zbog nameta na vlastelinstvu Hrašćina, gdje su 1689. naoružani kmetovi napadali plemićke kurije i hvatali pojedince, optužujući ih zbog magije. Slični nemiri spominju se 1691. na posjedima Brdovec, Pušća, Zabok, Kostel, Bistrica i Lobor. U Pušći su na te akcije seljake poticali plemići Franjo Hrelec i Franjo Ličković, zbog čega su pozvani na sud, dok je Hrvatski sabor od vlastelina zahtijevao da uhvate i kazne krivce.

Nakon tih manjih izgreda u Hrvatskome zagorju do polovice XIX. st. nije bilo seljačkih nemira. Ukidanjem feudalnih odnosa 1848. nastupilo je prijelazno razdoblje, u kojem su ostali na snazi stari feudalni nameti. Zbog toga su seljaci nastavili borbu za nesmetano korištenje i posjedovanje šuma, pašnjaka, vinograda te su prosvjedovali i bunili se protiv velikih otkupnina zemlje, povećanih poreza, nepravednih komasacija i segregacija. Istodobno je tekao proces pretvaranja vlastelinstava i privatnih seljačkih posjeda u individualna gospodarstva, zasnovana na robno-novčanim odnosima, što je dovelo do propadanja sitnoga gospodarstva, raslojavanja i proletarizacije sela te raspadanja obiteljskih zadruga kao posljedica novih odnosa u agraru.

God. 1850. zbog plaćanja vinske desetine dolazi do pobune seljaka u Pregradi, Lupinjaku, Kostelu, Plemenšćini i Hlevnici, koji su se 14. III. sukobili s vojskom, no ubrzo su bili rastjerani, a vođe uhićeni i zatočeni.

U selu Strmcu kraj Velikoga Trgovišća, na posjedu Vižovlje, seljaci su pružili otpor provođenju ovrhe zbog višegodišnjega neplaćanja gornice. Vlastelin Dragutin Meréy zbog toga se 1861. požalio kralju, koji je zadužio županijskoga sudca Matačića da s komisijom utjera zaostali dug. Nakon što su u veljači 1862. seljaci spriječili provođenje ovrhe, došlo je do oružanoga sukoba, a 14 seljaka uhvaćeno je i kažnjeno. Tri godine poslije (1865) seljaci iz Strmca ponovno su se sukobili s predstavnicima vlasti zbog nepriznavanja provedene segregacije šume. U sukobu je nekoliko seljaka ranjeno.

Seljaci Lobora i Veternice, koji su također odbijali plaćati gornicu, na nagovor veterničkoga starješine Andrije Truntića u ožujku 1862. suprotstavili su se sudskim organima u provođenju ovrhe. U sukobu je vojska bila primorana upotrijebiti oružje te su dva seljaka smrtno stradala, trojica su ranjena, a osmorica uhićena. Sukob je izazvao pozornost onodobnoga zagrebačkoga tiska, ali i bana Ivana Mažuranića, koji je naredio da se istraži je li vlastelin sam ubirao gornicu. Ustanovljeno je da su propisi o ovrsi bili prekršeni te je istraga protiv uhićenih seljaka bila obustavljena.

Seljaci na posjedu Podgrađe kraj Marije Bistrice vodili su višegodišnji spor s grofom Antunom Schlippenbachom zbog daća za šumske i selišne težake. Seljaci su odbijali platiti zaostalu daću za drvariju kao i za određen broj težaka, odnosno odraditi korištenje vlastelinske šume, iako im je to odredio kotarski sud u Mariji Bistrici. Nakon što je urbarski odbor ispitao slučaj, utvrđeno je da seljaci moraju platiti zaostatke za razdoblje 1848–59. u više rata, na što su se žalili Namjesničkomu vijeću i Dvorskoj kancelariji. Kako su njihova nastojanja da odgode isplatu zaostalih šumskih daća bila bezuspješna, u svibnju 1866. u Podgrađu se 200 do 300 naoružanih seljaka suprotstavilo kotarskomu pristavu Honveju, vlastelinskomu službeniku Miškulinu i dvojici naoružanih žandara u provođenju ovrhe te je u studenome iste godine angažirana satnija vojnika koja je upala u Podgrađe, što je dovelo do oružanoga sukoba, u kojem je bilo žrtava. U veljači 1867. provedena je istraga te je 19 seljaka osuđeno na tamnicu u trajanju od 1,5 do 5 godina. Prema pisanju zagrebačkoga Pozora, seljaci su se pozivali na Seljačku bunu 1573. i A. Gupca kao »borca protiv gospode«.

U borbi protiv gornice, nepravedne raspodjele šuma, velikih poreza i ovrha seljaci su istupali tijekom cijeloga prijelaznog razdoblja od 1848. do kraja XIX. st. U Hrvatskome zagorju te su bune bile česte 1860-ih te ponovno 1880-ih, kada se u → narodnome pokretu 1883. našla cijela središnja Hrvatska.

LIT.: J. Adamček, Seljačka buna na posjedima Bele i Ivanca 1568–69, Historijski zbornik, 25–26(1972–73). • isti, Seljačke bune i pokreti u XV i XVI stoljeću, u: Međunarodni kulturnopovijesni simpozij Modinci, 5, Maribor 1973. • D. Pavličević, Seljačke bune i nemiri u središnjoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća, Historijski zbornik, 33–34(1980–81). • isti, Seljački nemiri u pregradskom kraju 1850. i 1883. godine, Kaj, 18(1985) 2–3. • J. Adamček, Bune i otpori: seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću, Zagreb 1987. • D. Lacković, Pobuna seljaka u Podgrađu 1866. godine, Hrvatsko zagorje, 14(2008) 3–4.

B. Čičko