stočarstvo

stočni sajam, 1965, Krapina

stočarstvo, uz ratarstvo, jedna od dviju sastavnica → poljoprivrede. Prevladavaju govedarska i svinjogojska proizvodnja, a tradicionalno se uzgajaju perad (kokoši, zagorski purani, patke i guske) i pčele. U novije vrijeme primjećuje se pojačani interes za uzgoj koza i ovaca.

Govedarstvo je važna sastavnica zagorskoga stočarstva. U Krapinsko-zagorskoj županiji prirodni uvjeti, relativno blaga klima bez ekstremno visokih ljetnih temperatura pogoduju uzgoju goveda i voluminoznih krmiva, najvažnije sastavnice u njihovoj ishrani. Po podatcima popisa poljoprivrede iz 2003, na području Županije bilo je 30 998 grla goveda ili 7,8% od ukupnoga broja u RH. Velik je problem govedarske proizvodnje struktura stada: više od 80% obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava drži jednu do tri krave, a manje od 2% gospodarstava ima deset i više krava. Prosječna proizvodnja mlijeka po kravi u Županiji (godišnje 2800 litara) iznosi 87,4% državnoga prosjeka. Od 1980. bilježi se pad proizvodnje kravljega mlijeka, koji je manji nego na području RH. Procjenjuje se da mljekare, zbog strogih higijenskih normi i velikih prijevoznih troškova skupljanja mlijeka, od raspršenih malih proizvođača otkupljuju samo oko 30% proizvedenoga mlijeka. Osim potrošnje na gospodarstvu, dio gospodarstava prodaje mlijeko i mliječne proizvode putem vlastite prodajne mreže. Kao i drugdje u RH, i u Zagorju prevladava simentalska pasmina. Zagorsko crveno govedo (domaće zagorsko govedo), rašireno u XIX. st. na području cijele Varaždinske županije, danas se smatra izumrlom pasminom. Usmjeravanje na proizvodnju goveđega mesa imalo je za posljedicu forsiranje uzgoja simentalca u Hrvatskoj, s većim naglaskom na proizvodnju mesa, dok je proizvodnja mlijeka bila zanemarena. Zbog toga je velika razlika u proizvodnji mlijeka između hrvatskoga simentalca i onoga uzgojenog u Austriji ili Njemačkoj. Broj prodane teladi ovisi o učinkovitosti reprodukcije (prosječno oko 0,8 teladi godišnje po kravi). Telad se uglavnom tovila u organizaciji poljoprivrednih zadruga (kooperacija). Sa smanjenjem broja krava simentalske pasmine i prestankom rada poljoprivrednih zadruga, smanjila se i proizvodnja junećega mesa za više od 50%, ali je pad proizvodnje manji nego u RH.

Po godišnjoj potrošnji mesa po stanovniku, kao i po tradiciji uzgoja, svinjogojstvo je na prvome mjestu u okviru stočarske proizvodnje, usprkos dvama ograničavajućim čimbenicima uzgoju svinja na velikim farmama: nedovoljna količina koncentriranih krmiva, tj. žitarica, kojih je u Zagorju svinja velik potrošač, te gustoća i usitnjenost gospodarstava, što je prepreka smještaju svinjogojskih farmi izvan naseljenih mjesta. Ustaljen je običaj tovljenje svinja za jesensko kolinje (svinjokolja) na obiteljskim gospodarstvima. Trgovina svinjama na lokalnim stočnim sajmovima opstala je nakon gotovo potpunoga nestanka trgovine govedima. Za potrebe obiteljskih gospodarstava, jedan do tri odojka ili tovljenika kupuju se od lokalnih proizvođača ili prodavača iz drugih regija. Prema podatcima popisa poljoprivrede iz 2003, na području Krapinsko-zagorske županije uzgajalo se 105 870 svinja ili 5,5% od ukupnoga broja u RH. Posljednjih godina broj svinja u blagome je opadanju. Smanjuje se i relativan udio u broju svinja u RH. U Zagorju se početkom XIX. st. uzgajala bijela zagorska svinja, nastala križanjem domaćih zagorskih svinja, vjerojatno šiški, s engleskim pasminama bijelih svinja. Svinje te pasmine bile su izložene na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891, a stručno povjerenstvo ocijenilo je tu pasminu iznimno zahvalnom za proizvodnju mesa. Posebno se cijenila prasad, mlade, neutovljene svinje, koja se izvozila u ostale dijelove Austro-Ugarske. Na istoj je izložbi počasnom diplomom odlikovan Gejza Rauch iz Lužnice za sbirku čistokrvne domaće pasmine zagorskih svinja. Danas se ta pasmina smatra izumrlom. Zagorci su tradicionalno ljubitelji suhomesnatih proizvoda od svinjskoga mesa: šunke, kobasica, čvaraka, tlačenica, krvavica i osobito svinjske masti, obavezne u gotovo svim zagorskim jelima. Stoga kolinje, tradicionalni zimski običaj diljem Hrvatske, u Zagorju poprima obilježja narodnoga slavlja.

Od 1990. varaždinsko poduzeće Vindija provodi program proizvodnje kozjega mlijeka, a u novije vrijeme i ovčjega. Zahvaljujući tomu, došlo je do obnove uzgoja koza i ovaca u istočnome dijelu Zagorja. Po statističkome izvješću, u 2006. u Krapinsko-zagorskoj županiji bilo je 4309 ovaca. Najzastupljenija pasmina koza je francuska alpina, a osim nje, u Županiji se uzgajaju i njemačka srnasta te burska koza, uzgoj koje je u RH i započeo u Krapinsko-zagorskoj županiji. Prvo matično stado burske koze od oko deset grla došlo je iz Austrije. Jako otporna i skromna u zahtjevima na smještaj i ishranu, burska koza ima izrazite tovne osobine: veliku tjelesnu težinu i plodnost. Težina koze žive vage iznosi 70–80 kg, dok odrasli jarci dostižu i do 130 kg.

Najznačajniji dio peradarske proizvodnje otpada na uzgoj kokoši. U Hrvatskoj je uzgoj peradi sve do nakon Drugoga svjetskog rata bio ekstenzivan. Prva osnova za razvoj intenzivnoga peradarstva u Hrvatskoj postavljena je 1961. izgradnjom prvih dviju farmi varaždinske Koke, a 1962. i zagrebačke Agrokoke s farmom u Donjoj Stubici. Otada pa do početka 1990-ih broj peradi, kao i potrošnja mesa peradi te proizvodnja jaja, stalno su se povećavali. Istodobno se udjel u nacionalnome uzgoju smanjio sa 7% na 3,3%. U Hrvatskoj je registrirana izvorna pasmina kokoš hrvatica. U najstarijoj literaturi navodi se i domaća kokoš živičarka. U priručniku austrijskoga peradarskog stručnjaka Armina Arbeitera iz 1914. ističe se da u Hrvatskoj postoji hrvatska ili zagorska kokoš (zagorsko-štajerska kokoš), raširena ponajprije u Zagorju i na susjednim područjima Hrvatske, a vjerojatno i Slovenije. Zagorsku golovratu kokoš navodi 1951. peradarski stručnjak Krešimir Došen, pri čemu ističe kako je morfološki različita od golovrate kokoši ili sedmogradske golovratke, izvorno mađarske pasmine. Budući da je riječ o relativno staroj populaciji kokoši, ona je dio gospodarskoga identiteta Hrvatskoga zagorja i susjednih područja kontinentalne Hrvatske. Male ukrasne pasmine kokoši, tzv. jurek i katica (ili pepek i pepica), i dalje su ukras mnogobrojnih zagorskih gospodarstva.

Druga izvorna peradarska pasmina je → zagorski puran. U prošlosti je u organizaciji mesarske obitelji Jakopec u Zlatar Bistrici godišnje otkupljivano i vlakom izvoženo u Švicarsku i Englesku od 40 000 do 50 000 purana. Svojedobno se javila opasnost od nestanka te autohtone vrste iz njezine postojbine, odnosno postojala je opasnost gubitka izvornih osobina i kvalitete zagorskoga purana. Skupina entuzijasta, uz podršku Ministarstva poljoprivrede i šumarstva RH, Varaždinske županije i Krapinsko-zagorske županije, stručnjaka Agronomskoga fakulteta i Hrvatskoga stočarsko-selekcijskog centra, pokrenula je u Hrvatskome saboru inicijativu za zaštitu zagorskoga purana kao pasmine kojoj prijeti izumiranje. Državnim programom zaštite autohtonih hrvatskih pasmina domaćih životinja ta je opasnost izbjegnuta.

Zagorski puran nalazi se od 1998. na popisu izvornih i zaštićenih pasmina RH (Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj), od 2000. upisan je u svjetski registar pasmina domaćih životinja koji se vodi pri UN-ovoj Organizaciji za prehranu i poljoprivredu (World Watch List for domestic animal diversity), a 2016. dobio je zaštitu zemljopisnoga podrijetla kao i zaštićenu oznaku izvornosti. Budući da se nije križao s drugim pasminama, zagorski puran zadržao je najpoželjniju težinu i veličinu za pripremu u komadu – prosječna težina odrasloga purana iznosi oko šest, a purice oko pet kg. Najčešći način uzgoja zagorskoga purana je držanje dvadesetak purana po gospodarstvu, no blagdanski stol u Zagorju i dalje je nezamisliv bez purice z mlinci(ma).

Uspješno se razvija i → pčelarstvo ; broj pčelara i pčelinjih zajednica je u porastu. Zaštitni znak je županijska robna marka »Zagorski bagremov med«, a u njezinoj realizaciji značajnu stručnu pomoć dao je Agronomski fakultet u Zagrebu. Podrijetlo se provjerava pomoću mikroskopske analize meda kojom se utvrđuje prisutnost peludnih zrnaca koja potječu od biljnih svojti prisutnih na području proizvodnje. Vezu sa zemljopisnim područjem jamči i praćenje svake etape proizvodnoga procesa.

M. Čabrajec, M. Klemenčić i M. Krušelj