poljoprivreda

parcelizacija, Poznanovec

vinogradi, okolica Zaboka

žetelice, stubički kraj

poljoprivreda, gospodarska djelatnost uzgoja biljaka (→ ratarstvo) i životinja (→ stočarstvo) radi proizvodnje hrane. Sve do druge polovice XX. st. bila je najvažnija gospodarska grana u Zagorju, a veliku važnost ima i danas. Njezina glavna obilježja na zagorskome području tijekom XX. st. su rascjepkanost posjeda i intenzivna obradba zemlje. Usitnjavanje posjeda počelo je u vrijeme diobe obiteljskih zadruga u drugoj polovici XIX. st. Zemljište se dijelilo na pravilne izdužene čestice. Duljina im je obično odgovarala duljini prvotnih kompaktnih blokova, a širinu je određivao broj dionika. Stoga se čestice najčešće protežu nagibom terena od sljemena brežuljka do dna doline. Rascjepkanost posjeda iziskivala je i sve veći broj pristupnih putova, što je dodatno smanjivalo iskoristivost zemljišta. Više od polovice gospodarstava u 1960-ima i 1970-ima činili su mali posjedi s 1–3 ha, a tek nešto veći posjedi s 3–5 ha činili su četvrtinu. Posjeda većih od 5 ha bilo je manje od desetine ukupnoga broja.

I nekadašnji plemićki posjedi u Zagorju uglavnom su bili maleni u usporedbi s onima u drugim dijelovima Hrvatske, primjerice u Slavoniji. Potkraj XIX. st. obuhvaćali su oko trećine ukupne površine. Vlastelinstva su se smanjivala prodajom zemlje, a nakon agrarne reforme 1919. ostale su im uglavnom šume, koje su nakon 1945. bile nacionalizirane. Usprkos pretežito brežuljkastome reljefu, udjel obradivih površina ipak je bio veći od hrvatskoga prosjeka (oko 33% nakon Drugoga svjetskog rata) jer se zbog velike gustoće stanovništva (»glad za zemljom«) nastojalo iskoristiti i najmanje komadiće zemljišta. Oranice su se osobito širile na račun pašnjaka, a nakon uređenja toka rijeke Krapine, dobivene su i nove, dotad poplavne površine pa je najveći udjel oranica bio u nekadašnjoj općini Zabok. Rascjepkanost posjeda ograničavala je i primjenu naprednijih agrotehničkih mjera. Osim toga, muška radna snaga nerijetko je bila zaposlena u rudarstvu i industriji pa su zemlju obrađivale žene i stariji članovi obitelji.

Oranice se većinom nalaze na dolinskim pristrancima te na zaravnjenim bilima i terasama. Kukuruz je tradicionalna glavna kultura i zauzima oko polovice oraničnih površina. Prinos kukuruza gotovo je dvostruko veći od prinosa pšenice. Mnogo se uzgajalo i povrće, osobito krumpir i grah, krmne biljke (djetelina, lucerna, stočna repa) te konoplja i lan. Po nekim izvorima uzgoj krumpira započeo je tek početkom XIX. st. Vlastito zemljište moglo je u pravilu podmiriti oko polovice godišnjih potreba obitelji, stoga se dio namirnica morao kupovati.

Plodored je uglavnom ovisio o potrebama prehrane obitelji pa se nije vodilo dovoljno računa o kakvoći zemljišta. Na srednje velikome posjedu nakon gnojenja obično se 2–3 godine sijao kukuruz, a potom ozime žitarice. U proljeće se u žito sijala crvena djetelina ili lucerna koja se koristila za prehranu stoke. Nakon žetve pšenice ili raži, sijala se heljda ili repa kao drugi godišnji plod. Intenzivno korištenje iscrpljivalo je zemlju i smanjivalo prinos. Voćarstvu je pogodovao brežuljkast teren. Najviše su se uzgajale jabuke, kruške i šljive. Kakvoća i vrsnoća voća sustavno se nastoji poboljšati.

Vinogradi su zauzimali prisojne obronke. Površine pod vinogradima zauzimale su u drugoj polovici XX. st. i do 3,5% ukupne površine, što je više od hrvatskoga prosjeka. U XIX. st. pod vinogradima je pak bilo i do desetine poljoprivrednoga zemljišta. Glavna tradicionalna vinogorja bile su južne padine Desinićke gore, Kune gore, Strahinjščice i Ivanščice. Zagorsko → vinogradarstvo bilo je nekoć na glasu, no u XX. st. posvećivala mu se nedovoljna pozornost pa je vino postajalo sve lošije. Oporavak je uslijedio tek u najnovije vrijeme.

Livade i pašnjaci zauzimali su približno 30% poljoprivrednih površina, najviše u zapadnome dijelu Zagorja, no jednim dijelom na kiselim tlima i slabe kakvoće. Govedarstvo i svinjogojstvo općenito je dobre kakvoće, no broj grla bio je malen u usporedbi s potrebama stanovništva. Na tradicionalno gospodarstvo prosječno je dolazio par goveda, koliko je bilo potrebno za vuču, i samo po jedna svinja. Zagorje je bilo poznatije po peradarstvu. Tradicionalno su na glasu bili purani (→ zagorski puran), koji su se i izvozili. Blizina Zagreba kao velikoga tržišta povoljno je utjecala na tu gospodarsku granu.

Na početku XXI. st. obilježja poljoprivrede nisu se znatnije promijenila. Prosječna veličina posjeda na području Krapinsko-zagorske županije iznosi 2,16 ha. Posjeda veličine do 1 ha ima 27,8%, 1–3 ha 50,9%, 3–5 ha 16,8%, 5–10 ha 5,2%, a samo 0,3% posjeda veće je od 10 ha. Poljoprivredna površina podijeljena je na 216 383 čestice, pa s obzirom na broj gospodarstava od 31 713 to znači da jedno gospodarstvo raspolaže prosječno sa šest čestica prosječne veličine 0,3 ha, razmještenih na različitim stranama. Poljoprivredno zemljište gotovo je u stopostotnome privatnom posjedu obiteljskih gospodarstava, osim vrlo maloga dijela koji je u posjedu poljoprivrednih zadruga i države. Poljoprivredna proizvodnja većim je dijelom u funkciji samoopskrbe gospodarstava poljoprivrednim proizvodima. Seljačka gospodarstva djeluju kao obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG), obrti, trgovačka društva ili zadruge, ako su registrirani za obavljanje poljoprivredne djelatnosti. Poljoprivredna gospodarstva moraju biti upisana u upisnik ako prodaju vlastite poljoprivredne proizvode ili podnose zahtjev za novčana sredstva i druge oblike potpore u poljoprivredi. Većina OPG-a mješovita su tipa dohotka – iz poljoprivrede i nepoljoprivrednih djelatnosti. God. 2003. pojedine upravne jedinice u RH zakonski su stekle status brdsko-planinskoga područja, što im je osiguravalo pogodnosti za poljoprivrednu proizvodnju. Na području Krapinsko-zagorske županije to su bile općine Budinščina, Đurmanec, Jesenje, Lobor, Novi Golubovec, Radoboj i Stubičke Toplice. Područje Hrvatskoga zagorja, gledano u cjelini, nema izrazitih komparativnih prednosti u poljoprivrednoj proizvodnji.

M. Klemenčić