vinogradarstvo i vinarstvo

vinogradi Modrovec–Banšćica u vinogorju Stubica

vinogradarstvo i vinarstvo. Vinogradarstvo je poljoprivredna grana koja se bavi uzgojem vinove loze radi proizvodnje grožđa, dok je vinarstvo proizvodnja vina. U Zagorju prevladava brežuljkast i brdovit reljef, pogodan za uzgoj vinove loze, a vinogradi su uglavnom smješteni na obroncima zagorskih gora Ivanščice, Cesargradske gore, Kostelskoga gorja, Maceljskoga gorja te nižih pobrđa (Varaždinsko-topličkoga). Kontinentalna klima osigurava dovoljno oborina, ali i sunčanih sati godišnje, osobito vinogradima na prisojnim obroncima. Zagorje stoga ima izrazito dugačku vinogradarsku tradiciju. Uzgoj vinove loze poznat je od najstarijih vremena, a u srednjem vijeku vinogradarstvo te proizvodnja i trgovina vinom postali su i najvažnija poljoprivredna djelatnost. Njime su se bavili svi staleži (kmetovi, crkva, plemstvo, gradovi i građani). Na većini plemićkih vlastelinstava vinogradarstvo je bilo glavni izvor prihoda, a vinom se naveliko i trgovalo. U vinogradarskim područjima najvažniji namet koji su kmetovi bili dužni davati vlastelinima bila je vinska desetina, gornica. Ubirala se po veličini vinograda, a mjerila se u vedrima (jedno vedro približno 52 litre). Kmetovi su bili dužni davati gornicu neovisno o rodnosti pojedine berbe. Osim toga, bili su dužni i održavati vlastelinske vinograde. Vinsku desetinu ubirala je isprva crkva, a plaćali su je svi vlasnici i držatelji vinograda. Zbog desetine česti su bili sukobi između župnika i biskupa, a od XVI. st. ubiranje desetine na većini su vlastelinstava preuzeli svjetovni gospodari. Vinogradarstvo je ostalo najvažnija poljoprivredna grana sve do druge polovice XIX. st., kada je zagorske, kao i druge hrvatske vinograde, pogodila pošast trsne uši (filoksera) te gljivične bolesti plamenjača i pepelnica. Bolest trsna uš prvi je put zabilježena 1880. u selu Kraju u brdovečkoj općini. Širila se brzo i do sredine 1880-ih zahvatila je vinograde u svim dijelovima Zagorja. Zemaljska vlada imenovala je 1886. povjerenstvo za borbu protiv trsne uši, a imenovala su se i povjerenstva po županijama. Na čelu povjerenstva u Varaždinskoj županiji bio je priznati vinogradarski stručnjak profesor Alojz Jurinec. Obnova vinograda provedena je do kraja XIX. st., a rješenje je pronađeno u cijepljenju na otporne američke vrste te u uporabi zaštitnih sredstava, sumpora i tzv. bordoške juhe. U okviru obnove, osim nabave novih podloga za cijepljenje trsova, posebno je važna bila obuka seljaka, u čemu su se u pojedinim mjestima istaknuli bolje upućeni pojedinci, primjerice Franjo Hužjak u Loboru ili učitelj Pajo Gregorić u Zlataru. Na američkoj podlozi obnavljali su se stari i podizali novi vinogradi pa su u početku XX. st. površine pod vinogradima dosegnule opseg koji su imale prije izbijanja bolesti, a ponegdje je, kao u klanječkome kraju, vinovom lozom zasađena i veća površina. Osim toga, iz obnovljenih vinograda dobivalo se više vina nego prije. Na uspjelu obnovu vinograda upućuje i podatak da je 1907. u Krapini održan sajam vina, prva smotra te vrste u Hrvatskoj. U to doba udjel Varaždinske županije u ukupnoj proizvodnji vina u Hrvatskoj i Slavoniji kretao se oko 15%, a toliki je približno bio i udjel površine pod vinogradima. Prosječni prinos po jedinici površine bio je nešto veći od zemaljskoga prosjeka. Osnivale su se i vinogradarske zadruge u većini vinorodnih područja; najstarija je Zlatarska vinogradarska zadruga, osnovana 1895, a početkom XX. st. zadruge su nicale i u drugim zagorskim mjestima. Promjena vinskih sorti odvijala se prilično sporo pa su se i nakon obnove u znatnoj mjeri održale stare sorte. Izvješće o javnoj upravi u Varaždinskoj županiji s početka XX. st. od cijepljenih sorti navodi graševinu, imbrinu (portugizac crveni), kraljevinu, muškat, plemenku crvenu i bijelu, šipon i traminac, te različite domaće beline i crnine, slankamenku, silvanac zeleni (zeleni kleščec) i dr. U vrijeme obnove dio površine ostao je zasađen tzv. direktnorodnim hibridima (npr. isabela), koji daju veći urod, ali su slabe kakvoće, a u Zagorju su poznati pod pučkim imenom direktor. Sve do potkraj XX. st. obilježja vinogradarstva nisu se bitnije mijenjala. Prevladavao je sitni posjed i proizvodnja uglavnom za osobnu uporabu, dok krupnijih plantažnih vinograda nije bilo. Među sortama koje su se uzgajale prevladavale su one niske kakvoće, a mali proizvođači nisu posvećivali dovoljno pozornosti uvjetima čuvanja vina. Iako su se i tada u Zagorju proizvodila kvalitetna vina, iz toga razdoblja potječe podcjenjivački naziv zagorski kiseliši, kojim su neopravdano bila obilježena zagorska vina. Zapravo, riječ je bila o stolnim vinima velikih vinarija (primjerice Badela) kojima su se davali nazivi sa zagorskim prizvukom (primjerice Pajdaš ili Peharček). Potkraj XX. st. vinogradarstvo u Hrvatskome zagorju doživljava preobražaj: sve se više sade kvalitetnije sorte pa se podiže i kvaliteta vina, a javljaju se i privatni proizvođači, koji proširuju nasade i proizvode vrhunska vina koja postižu zapažene uspjehe na smotrama u zemlji i inozemstvu.

Po prirodnim uvjetima za uzgoj vinove loze Zagorje se nalazi u vinogradarskoj regiji kontinentalna Hrvatska (druga vinogradarska regija je primorska Hrvatska) koju čini sedam podregija. Podregija Zagorje–Međimurje dijeli se na devet vinogorja, od kojih se na području Krapinsko-zagorske županije nalaze: vinogorje Krapina (Đurmanec, Petrovsko, Krapina, Radoboj, Jesenje), vinogorje Zlatar (Zlatar, Lobor, Mače, Zlatar Bistrica, Hrašćina, Budinščina, Konjščina, Mihovljan, Novi Golubovec), vinogorje Zabok (Veliko Trgovišće, Krapinske Toplice, Sveti Križ Začretje, Zabok, Bedekovčina), vinogorje Klanjec (Klanjec, Kraljevec na Sutli, Kumrovec, Tuhelj, Zagorska Sela), vinogorje Stubica (Donja Stubica, Gornja Stubica, Marija Bistrica, Oroslavje, Stubičke Toplice) i vinogorje Pregrada (Pregrada, Hum na Sutli, Desinić). Zagorsko područje u sastavu Varaždinske županije obuhvaćeno je varaždinskim vinogorjem. Iako se danas proizvode različite vrste vina, pa i pjenušci, tipično zagorsko vino lagano je i svježe. Raširen je i običaj da se vino pije razblaženo mineralnom vodom (tzv. škropec i gemišt). U uzgoju pretežu bijele sorte, a najraširenije su graševina, ranfol (štajerska ili svetla belina), rizling, kraljevina, chardonnay, sauvignon i zeleni silvanac. Stare sorte, podrijetlom vezane za Zagorje su sokol te nekoliko podvrsti iz sorte belina (svetokriška, desinićka, šemnička i hižakovečka). U okviru znanstveno-stručnoga projekta Zaštita i revitalizacija autohtonih sorata vinove loze Hrvatskoga zagorja, koji se provodi od 2006. u Donjoj Pačetini kraj Krapine, u vinogradu Josipa Grozaja formirana je 2008. prva Kolekcija autohtonih sorata s nasadima 12 autohtonih sorti te još 12 svjetskih sorti koje se najviše uzgajaju. Među pronađenim autohtonim sortama jest i sorta iz dvorišta rodne kuće Lj. Gaja, za koju se pretpostavlja da je najvjerojatnije sudjelovala u nastajanju sorte chardonnay u Francuskoj, kamo su je prenijeli Napoleonovi vojnici. Kolekcija se nadopunjuje novim pronađenim sortama. Kako bi se domaćim vinogradarima omogućila opskrba sadnim materijalom autohtonih sorti, 2014. u Komoru Začretskome podignut je matičnjak iz kojega će biti moguće njihovo širenje.

Neke od važnijih vinarija u Hrvatskome zagorju su: Bodren d.o.o. u Humu na Sutli, Bolfan Vinski vrh u Hrašćini, Šafran u Brezničkome Humu, Grozaj i Petrovečki u Svetome Križu Začretju, Sever i Broz u Klanjcu, Petrač u Krapinskim Toplicama, Vinotočje Ilčić u Zlataru. Po podatcima iz 2001, proizvodnja grožđa iznosila je 21 505 tona, od čega se proizvelo oko 150 000 hektolitara vina (1,01 hl po stanovniku), od čega je tržišni višak iznosio oko 5%, a ostalo se koristilo za vlastite potrebe. Suvremeno zagorsko vinogradarstvo razvija se usporedno s turizmom, posebice sa → seoskim turizmom, odnosno gastroturizmom. U turističkim objektima, uređenima u obliku seljačkih gospodarstava, gostima se, uz domaću hranu, nude vina zagorskih proizvođača, sve u skladu sa zamisli o jedinstvenoj zagorskoj ugostiteljskoj ponudi. Pojedini agroturistički objekti zapravo su izvorno i bili vinotočja. Zagorski vinogradari udružuju se u udruge, kao što su Čeh–Leh–Meh iz Krapine, Bilikum iz Bedekovčine, Pajdaš iz Zlatara, Sveti Križ Začretje, Antun Mihanović u Klanjcu, Barilček u Velikome Trgovišću, Brajda u Zlatar Bistrici, Desinićki barilček u Desiniću, Dobra kaplica u Pregradi, Grozd Kumrovec, Grozd u Zaboku, Humska kapljica u Humu na Sutli, Klijet u Loboru, Lucen u Mihovljanu, Marija Bistrica, Peharček i Vino Zagorje u Donjoj Stubici, Preša u Špičkovini, Putar u Oroslavju, Radobojski pajdaši u Radoboju, Sveti Martin u Jesenju, Sveti Martin u Zagorskim Selima, Trs u Tuhlju, Trsek u Konjščini, Sveti Vinko u Đurmancu i Vincek u Kraljevcu na Sutli.

Vinograd je sastavni dio tipična zagorskoga krajolika. Zagorske → gorice prošarane su vinogradima, u kojima se obično nalazi i → klet, gospodarska kućica u kojoj vinogradari drže alat za održavanje vinograda i pripremu vina te bačve s vinom. Za stanovnike Zagorja, vinogradi su najvrjedniji dijelovi tradicionalnoga seljačkoga gospodarstva, a boravak u njima, uz uživanje u vinu, izvor je životne radosti. Bez obzira na to što i druga vinorodna područja Hrvatske imaju dugotrajnu vinogradarsku tradiciju, nigdje nema toliko pjesama, izreka i običaja vezanih uz vino kao u Zagorju. Prvo društvo prijatelja vina → Pinta osnovano je još 1695. u Vidovcu, zagorskome dvorcu obitelji Patačić. I danas su mnoge manifestacije u Zagorju povezane s vinom i proistekle su iz vinogradarske tradicije. Najstarija vinogradarska smotra je Sajam i izložba vina u Bedekovčini, koja se održava redovito od 1967. U Pregradi se od 1971. održava → Branje grojzdja, višednevna manifestacija koja je iz proslave berbe grožđa prerasla u središnju godišnju kulturnu i turističku priredbu.

LIT.: M. i S. Ljubljanović, Hrvatski vinski vodič 2004/2005, Zagreb 2005. • S. Merkaš, Vino u prošlosti i sadašnjosti Hrvatskog zagorja, Zagreb 2007. • E. Maletić i dr., Sorte vinove loze Hrvatskog zagorja, Krapina 2015.

M. Klemenčić i M. Krušelj