Stubičke Toplice (naselje)

župna crkva sv. Katarine, 1814.

kupola župne crkve sv. Katarine, 1814.

tlocrt župne crkve sv. Katarine

Stubičke Toplice, naselje i općinsko središte te balneološko-klimatsko lječilište i kupalište u južnome dijelu Zagorja, podno sjevernih obronaka Medvednice; 1775 stanovnika. Toponim Tupliza in praedio Zlubica prvi je put zabilježen 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović rodu Aka vraća prije oduzete posjede. Kao dio susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva spominje se 1576. u istrazi protiv → Franje Tahija. Povijesno naselje bilo je selo Kapelščak, sastavljeno od više zaselaka smještenih na obroncima istoimenoga brda, južno od današnjega središta. Današnje naselje razvilo se uz termalne izvore u dolini na sutoku potoka Topličine (Toplica, Toplički potok) i Vidaka. Ima oblik cestovnoga naselja duž glavne ceste Oroslavje−Donja Stubica. U središtu naselja je lječilišni sklop (→ Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Stubičke Toplice), koji obuhvaća perivoj (u kojem se nalazi Betlehemska špilja, rad kipara I. Popijača), prvotnu zgradu (→ Maksimilijanova kupelj) iz 1811. i kapelu sv. Katarine iz 1814 (od 1994. župna crkva sv. Josipa). God. 2018. sagrađena je nova župna crkva sv. Josipa, posvećena 2019. Na brdu Kapelščaku kapelica je sv. Katarine iz 1868. i spomenik Seljačkoj buni 1573, a na brdu Kamenjaku uređena je poučna staza, uz koju se nalazi zaštićeni, višestoljetni hrast Galženjak. Osnovna škola (otvorena 1933, a od 1996. smještena u novoj zgradi) s dječjim vrtićem (otvorenim 2010) ima status međunarodne ekoškole. Turističko društvo osnovano je 1956. Stubičke su Toplice nekoliko puta početkom XXI. st. dobile nagradu za najuređenije mjesto kontinentalne Hrvatske (2006, 2007, 2008. i 2009. te priznanje »Zeleni cvijet s brončanim znakom« 2010. i 2011).

Ljekovitost Stubičkih toplica izrijekom je naveo N. Istvánffy u djelu Historiarum de rebus Ungaricis (1622), o kojima je u XVIII. st. pisao B. A. Krčelić, a opisao ih je i Heinrich Johann Nepomuk von Crantz, na temelju podataka koje je dobio od I. K. Lalanguea. U to su doba postojala dva izvora, od kojih se upotrebljavao jedan, koji je izvirao u prostranu četverokutnom bazenu, dok je drugi neiskorišten otjecao u potok. Posjed se tada nalazio u vlasništvu obitelji Vojković iz Donjega Oroslavja, koja je ondje sagradila prvo svratište i natkriveno kupalište, tada pod nazivom Oroslavske toplice (1776. sagrađen je prvi bazen s termalnom vodom). Početkom XIX. st. njihov je vlasnik postao → Maksimilijan Vrhovac (1806), zagrebački biskup koji je presudno pridonio razvoju lječilišta, uz koje se postupno razvijalo i naselje. Vrhovac je dao urediti tada najmodernije javno topličko lječilište u Hrvatskoj, nazvano po njemu → Maksimilijanova kupelj, organizirao liječničku službu i naručio nova istraživanja svojstava termalne vode. Podignute su još dvije zgrade za smještaj kupki, i to Kamene kupke s tri bazena i Seljačke kupke s dva bazena. Nešto kasnije sagrađene su Antonove blatne kupke, u kojima se upotrebljavao mulj koji se taložio iz termalne vode. Tada su se neko vrijeme nazivale Golubovečkim toplicama, po Vrhovčevu glavnome posjedu, nedalekom dvorcu Golubovcu. Ljekovitost tih toplica opisao je J. Šitić (1814) u knjižnici s fizikalno-kemijskim opisom Stubičkih toplica, u kojoj je objavio i analizu kakvoće vode. Rezultate analize kemijskoga sastava vode objavio je celjski ljekarnik i kemičar Franz Baumbach u Physisch-chemische Untersuchung der Mineralquellen von ztubitza in Croatien (1820), gdje je objavljen i prilog Antuna Hartiga, upravitelja lječilišta u Stubičkim Toplicama, o ljekovitosti mineralne vode s opisom izliječenih slučajeva. Toplice je u XIX. st. opisao P. Kitaibel, dok su D. Gorjanović-Kramberger, Ch. Steeb i Milan Melkus objavili opsežnu monografiju o toplicama (1910), koja je uz analizu vode svih izvora sadržavala i topografski nacrt lječilišta, geološki prikaz termalnoga područja i hidrografski opis izvora. Nakon Vrhovčeve smrti, lječilište je zajedno s dvorcem Golubovcem bilo u posjedu Franjice i Antuna pl. Novosela, potom Vrhovčeve nećakinje Ane Sermage; nakon udaje njezine kćeri Antonije za L. Raucha, postale su vlasništvo obitelji Rauch, a zatim baruna Steeba i obitelji Henneberg. Početkom XIX. st. u lječilištu nije bilo većih zahvata; imalo je vlastitu ekonomiju (šume, oranice, pašnjake, staklenike, pilane, radionice), proizvodeći sve potrebno za opskrbu. Lječilište je vlasnički razdvojeno od Golubovca 1913. Za Prvoga svjetskog rata lječilište se koristilo za liječenje i oporavak vojnih invalida, a 1920. vlasništvo je preneseno u korist dioničkoga društva Stubičke Toplice kojime je upravljala obitelj Mihun. Nakon što je 1916. uspostavljana nova prometna veza izgradnjom pruge Zabok−Gornja Stubica, a 1928. otvorena autobusna veza sa Zagrebom, između dvaju svjetskih ratova prošireni su lječilišni kapaciteti (1930), izgrađeni otvoreni bazeni (1936) namijenjeni izletnicima, a u mjestu su otvoreni novi ugostiteljski objekti (primjerice Zrinski dvor i Šimunić, poslije nazvan Slamnati krovovi). Tada su »Stubaki« postali najomiljenije izletište u zagrebačkoj okolici. Budući da za Drugoga svjetskog rata nije bilo većih razaranja, u poslijeratnome razdoblju obnovljen je rad lječilišta te se pristupilo i proširenju lječilišnih kapaciteta. God. 1957. lječilište se odvojilo od turističko-ugostiteljskoga poduzeća, u okviru kojega se 1967−68. grade novi otvoreni bazeni i rekreacijski centar koji privlači sve veći broj izletnika: primjerice 1969, po nepotpunim podatcima, zabilježen je dolazak 236 000 izletnika. Rastući broj izletnika, kojemu pridonosi i izgradnja većega broja kuća za odmor, potaknuo je i izgradnju novoga hotela »Matija Gubec« (1973, s prekidom 2013–15. radi i danas). U 1990-ima dolazi do opadanja broja posjetitelja, no početkom XXI. st. lječilište (s oko 330 ležaja za pacijente i 238 djelatnika) je i dalje zapošljavalo najveći broj ljudi u mjestu.

termalni izvori (toplice). Hidrogeološka istraživanja Stubičkih toplica započeta su na zahtjev barunice Alice Rauch . Prva istraživanja proveo je Theodor Koch (1889), koji je ujedno odredio i prve zaštitne zone, a potom u nekoliko navrata D. Gorjanović-Kramberger, koji je pretpostavio da je termalna voda vulkanskoga podrijetla te da izvire na sjecištu balatonske i zagorske termalne linije. Nakon što su izgrađeni veliki vanjski bazeni, izdašnost izvora nije mogla zadovoljiti sve veće potrebe za toplom vodom pa su izbušena dva duboka bunara. Ukupna izdašnost izvorišta povećala se na oko 18 l/s vode, a temperatura vode varirala je od 30 do 57,2 °C. Zbog povećanja izdašnosti izbušene su i dvije bušotine, koje su davale oko 30 l/s vode od 58 do 65 °C. Crpljenjem je utvrđeno da si bušotine međusobno »otimaju« vodu, a to se događalo i s dubokim bunarima pa ukupna izdašnost prvoga vodonosnika nije ustanovljena. Tijekom 1988. izbušena je istražna bušotina St-3, duboka 506 m. Bušotinom su uz površinski vodonosnik pronađena još dva dublja vodonosna horizonta. Prvi vodonosnik čine gornjobadenski vapnenci, a drugi i treći trijaski dolomiti, vapnenci i breče. Voda u drugom i trećem vodonosnom horizontu ima istu temperaturu (oko 65 °C), pa se pretpostavlja da je riječ o istim stijenama koje su reverzno rasjednute ili se nalaze u polegloj bori. Između propusnih stijena nepropusni su miocenski i donjotrijaski klastiti. Iako izmjena nepropusnih i propusnih stijena sprječava vertikalno kretanje vode, ono se ipak događa. To je prvi ustanovio Stanko Miholić (1952), koji je na temelju pojačane radioaktivnosti izvora »ispod brane« pretpostavio da manji dio vode pritječe iz krednih naslaga. S obzirom na to da ni jedna bušotina nije naišla na kredne naslage, radijacija se može objasniti protjecanjem vode kroz trijaske dolomite koji katkad sadrže olovno i cinkovo orudnjenje. Istraživanjima koja su provedena potkraj prošloga stoljeća ustanovljeno je da se vodoopskrba Stubičkih toplica odvija iz konjščinske sinklinale. U njoj se stijene prvoga vodonosnika nalaze na dubini (oko 2400 m), a drugi je oko 500 m dublje, pa zato ove toplice imaju najtopliju vodu. Termalna vrela pojavila su se u tjemenu antiklinale Marija Gorica–Hum Šagudovec koja je presječena s dva glavna i nekoliko sporednih rasjeda. Uzdužni (balatonski) rasjed, slično kao u Jezerčici, sprječava kretanje vode prema jugu i time povećava njezinu razinu u podzemlju. Poprečni rasjed presjekao je jezgru antiklinale i omogućio proboj potoka Vušinca prema sjeveru. Potok je erodirao nepropusne sarmatske lapore te ogolio badenske vapnence iz kojih je potekla termalna voda. Termalna voda Stubičkih toplica pogodna je za liječenje reumatskih bolesti te u medicinskoj rehabilitaciji posttraumatskih stanja, kao i za kupanje i rekreaciju.

LIT.: Zagorske toplice u prošlosti (katalog izložbe), Gornja Stubica 1997. • A. Šimunić i I. Hećimović, Geološka građa okolice Stubičkih Toplica i njezino značenje za pojavu termalnih izvora, Hrvatsko zagorje 8(2002) 2. • B. Dumbović Bilušić, Kulturna i prirodna baština Stubičkih Toplica − resurs za stvaranje novoga prostornog identiteta, ibid. • V. Filipčić Maligec, Kroz povijest Zagorskih toplica, u: G. Horjan (ur.), Povijest, baština i kultura Krapinsko-zagorske županije, Krapina 2007.

D. Njegač, D. Vojak, V. Dugački i A. Šimunić