legende

Čeh, Leh, Meh i sestra Vilina, Mirko Rački

legende, narodne priče, pjesme ili anegdote koje govore o odnosu obična čovjeka s višim silama kršćanskoga svijeta ili o životu narodnih junaka. Najpoznatija zagorska legenda je → krapinska predaja (legenda) o Čehu, Lehu, Mehu i sestri Vilini, zahvaljujući kojoj je Krapina prozvana kolijevkom svih Slavena. Legende, kao pučke interpretacije događaja, osoba, djela ili pojava, može se shvaćati na različite načine, no važna je granica između povijesne jezgre (ako je ima) i narodne mašte. Pučka nadogradnja na pojedini događaj ili neku osobu katkada je pokazatelj određena stava (osude ili veličanja). Takva je primjerice legenda o kralju Matijašu, kojemu se duboko u podzemlju plete brada, a u trenutku kad brada dovoljno naraste, on će ustati iz podzemlja i krenuti u borbu za ljudske pravice. Na nju se nadovezuje i legenda o seljačkome kralju Matiji Gupcu (→ Gubec, Ambroz). Nasuprot takvu pozitivnom stavu prema povijesnoj osobi, više je legenda s negativnim predznakom. Na mračnu stranu plemstva, primjerice, ukazuju legende o Crnome Tomi Loborskome (vlasniku Pustoga Lobora), koji krade mlade djevojke, ili legenda o → Crnoj kraljici (Barbari Celjskoj), koja iskorištava mladiće, a potom ih ubija. Legende su imale i ulogu zastrašivanja djece i mladih kako se ne bi previše udaljavali od kuće. Zastrašujući smisao ima i legenda o → Veroniki Desinićkoj, u središtu koje je priča o nesretnoj ljubavi, a zajedno s legendom o Crnoj kraljici govori o pučkoj percepciji moćnih grofova Celjskih.

Postoje i legende vezane uz nastanak crkvi i kapela. Tako se uz Lobor veže predaja o vražjem kamenu koja govori kako su anđeli gradili kapelu, a pobješnjeli vrag odvalio je nogom veliki kamen i stavio ga na put kako bi prepriječio dolazak hodočasnika.

Posebnu skupinu tvore legende o pučkim vjerovanjima (praznovjerju) te legende vezane uz geografske pojave. Uz Ivanščicu, zagorsku mitsku planinu, vezane su predaje o najvećem okupljalištu → vještica (cop/e/rnica): kako su rudara Andriju vukle danima po potoku, potom govorenja da jašu na bačvama, metlama, da noću peru rublje na potocima (Bednji), a postoje i predaje o njihovim urocima, koji su uglavnom negativna predznaka. Uz coprnice se vezuje i legenda o tronogu stolčeku, stolcu koji se počne praviti na blagdan sv. Lucije, a s kojega se na polnoćki vidi koja je žena coprnica. Osim coprnica, uz Ivanščicu je vezana i predaja o planini punoj zlata i vode koja će, kad se jednom otvori, poplaviti cijelo Zagorje. Vrhovi planina obično se ističu svojim neobičnim kamenim oblicima, koji u legendi dobivaju interpretaciju o nastanku, primjerice legenda o dedeku, babici i vnučici na obroncima Ivanščice kod zaselka Kamenečki, po kojoj su njegovi stanovnici potomci kamene obitelji po kojoj su dobili prezime. Osim tumačenja prezimena, ta legenda skriva i moralnu pouku: ne valja biti nepravedan prema djeci kao što su to bili dedek i babica prema vnučici, i ne valja proklinjati jer se prokletstva mogu obistiniti, o čemu priča i legenda o Kamenim svatovima koju je opisao Šenoa. Ima i legendi s pozitivnim ishodom, npr. o Babi Jagi kraj Trakošćana koja je spasila ljude od Osmanlija, usmrtivši ih stršljenima napravljenima od usitnjenih luči.

Nadahnuće za legende bili su i ljudi neobičnih osobina. U Bednji je živio čovjek koji je s vrha brijega Želimora (gdje je u špilji živio zmaj) mogao baciti žrt dugačku četiri metra sve do središta Bednje. Nadalje, na Lazu su u podrumima kartali »mali crveni rogati«. Dio zagorskih legendi je i vino. Vinski Vrh dobio je ime zahvaljujući rimskim vojnicima koji su se ondje krijepili vrhunskim vinom, pripremajući se za nove ratne pohode, a vilenjaci su im noću skrivali oružje kako više ne bi ratovali. Legende, izmiješane s pučkim vjerovanjima i poukama, često su imale tek zabavljački karakter jer je glavna zadaća tih priča o duhovima, lučnjacima, mračnjacima i coprnicama bila držati slušateljstvo u napetosti za dugih zimskih večeri.

M. Ivanjek