Novi Marof (grad)

plan Grada

dvorac, XVII-XVIII. st.

Kulturni centar "Ivan Rabuzin", 2010.

Novi Marof, grad i upravno središte južno od Varaždina, u Varaždinskoj županiji; 1810 stanovnika. Leži u dolini rijeke Bednje, uz cestu i željezničku prugu Zagreb–Varaždin. Uže novomarofsko područje, koje obuhvaća današnji Novi Marof te Granu i Možđenec, ulazilo je u srednjem i ranome novom vijeku u okvir → grebengradskoga vlastelinstva, koje se u dokumentima prvi put spominje 1277. Vlasnici Grebengrada bili su obitelj Grebenski, grofovi Celjski, obitelj Vitovec i Ivaniš Korvin, obitelji Batthyány i Erdődy, koja ga je nakon požara početkom XVIII. st. napustila. Nakon što je 1740. rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Karlo IV. Habsburgovac prodao grofu Ladislavu Erdődyju → belsko (belsko-ivanečko) vlastelinstvo, formiran je → novomarofski veleposjed, kojemu je potkraj XVIII. st. pridruženo još i gotalovečko vlastelinstvo.

Prvi spomen naselja javlja se već 1666. u djelu Status familiae Patachich grofa A. Patačića, po kojemu je Novi-Maroff obiteljskim dobrima pribavio konjanički časnik Nikola III. Patačić. Nije potpuno poznato na koji je način on stekao posjed, ali postoji mogućnost da je imanje osigurao od Jurja Erdődyja kao zalog za posudbu određenoga novčanog iznosa. Velika je vjerojatnost da je dvorac Novi Marof, za koji se dosad smatralo da ga je podignula obitelj Erdődy 1776 (kada je utemeljena novomarofska grana obitelji), vjerojatno bio podignut već između 1666. i 1697. te da ga je u drugoj polovici XVIII. st., kada ga je otkupila od obitelji Patačić, obitelj Erdődy nadogradila i proširila. Od posljednje četvrtine XIX. st. vlasnici su mu bili grof Rudolf i L. Erdődy. Posljednji vlasnik posjeda, njihov sin Rudolf II., nakon Prvoga svjetskog rata prodao je dvorac nekolicini banaka, a 1926. kupila ga je Zemaljska zaklada za suzbijanje tuberkuloze u Zagrebu i ondje osnovala Državno lječilište za plućne bolesti (danas → Specijalna bolnica za kronične bolesti Novi Marof). Dvorac je jednokatna kasnobarokno-klasicistička građevina četverokutnoga tlocrta s unutrašnjim dvorištem. Glavno jugozapadno pročelje sadržava rizalit s klasicističkom altanom, otvorenom trima arkadnim otvorima u prizemlju, koji nose četiri jonska stupa na katu, nadvišena zabatom. Pročelje je, iza altane, rastvoreno glavnim ulazom u prizemlju i trima prozorima na katu, a bočno od altane, s pet prozorskih osi. Sjeveroistočno pročelje otvoreno je prozorskim osima između pilastara, a u središtu je polukružno zaključen ulaz u dvorac. Bočna su pročelja rastvorena prozorima, unutarnja pročelja arkadnim hodnicima u prizemlju i prozorima na katu. Sačuvane su izvorna štukatura stropa jedne prostorije, radna soba grofa Rudolfa Erdődyja, obložena hrastovinom, i nekoliko kalijevih peći. Altana je prigrađena 1925. Dvorac okružuje očuvani perivoj iz druge polovice XVIII. st., koji je sredinom XIX. st. dobio romantističke značajke; prilazni put prema altani imao je glavnu vizuru prema jugozapadnome pročelju, ispred kojega je sačuvan vrtni parter s antičkom kamenom skulpturom božice Minerve s obližnjega (srušenog) rimskog mosta na rijeci Bednji. Površina perivoja iznosila je oko 1861. otprilike 9 hektara, a voćnjak, vrtovi i gospodarstvo zauzimali su oko 4,7 hektara. Osobito obilježje perivoja bila je njegova polikromna kompozicija zbog brojnih egzotičnih biljnih vrsta te autohtonih i alohtonih četinjača i listača. U podnožju perivoja 1984. podignuti su crkva i samostan sv. Antuna Padovanskoga. Crkva je prostrana građevina s pravokutnim svetištem, u kojem se nalaze raspelo, oltar i monumentalni drveni reljef sv. Antuna Padovanskoga. Ima veliku lađu s bočnim oltarima Presvetoga Srca Isusova, Gospe od Zdravlja i sv. Antuna Padovanskoga. Nad sjevernim pročeljem izdiže se zvonik. Dvokatni samostan nalazi se južno od crkve. Pri ulazu u grad iz smjera Varaždin–Zagreb 2000. podignuto je raspelo s brončanom skulpturom sv. Antuna Padovanskoga u spomen poginulima u Domovinskome ratu.

Snažan razvoj doživljava zahvaljujući povezivanju željezničkom prugom Zagreb–Varaždin, koja je dovršena 1886. Tada je prestao biti dijelom Križevačke, te je preustrojem upravne podjele u Trojednoj Kraljevini pripojen Varaždinskoj županiji. Od druge polovice XIX. st. nastava se održavala u Remetincu i Madžarevu, sve do otvorenja madžarevske područne škole 1930, odnosno samostalne škole u Novome Marofu 1941. U sastavu škole od 1959. djeluju područne škole Madžarevo, Ključ, Remetinec, Podevčevo i Presečno (do 1992). Školska zgrada u kojoj djeluje matična škola otvorena je 1982. Dječji vrtić, otvoren 1972, preseljen je 2002. u novu zgradu. Srednja škola Novi Marof započela je s radom 2013. U zgradi Kulturnoga centra »Ivan Rabuzin«, izgrađenoj 2010, djeluju → Pučko otvoreno učilište Novi Marof i → Gradska knjižnica i čitaonica Novi Marof. Osnovna glazbena škola »Ivan Padovec« od 1974. djelovala je u sastavu Pučkoga otvorenog učilišta, a od 2014. djeluje kao umjetnički odjel Osnovne škole Novi Marof. KUD »Marof« djeluje od 1980, a udruga »Mladi za Marof« od 2005. Uz mjesno poljodjelstvo i stočarstvo, koje se razvijalo od druge polovice XIX. st., u drugoj polovici XX. st. ojačala je i industrija, osobito drvna (»Bor« d.d., »Lipa« d.o.o.) i tekstilna (pogon Levi’s tekstilne industrije »Varteks« d.d.). Velik broj stanovnika zaposlen je u zdravstvu. Osnovani su i lanci trgovina »Trgopromet« d.d. i »Trgonom« d.o.o. Od sportskih društava, najpostojaniju tradiciju imaju nogometni klub (1927) i sportsko ribolovno društvo (1941), a u gradu djeluju i rukometni (1965), šahovski (1976), streljački (1984) i teniski klub (1997). DVD Novi Marof osnovan je 1923. Grad je pripadao župi u Madžarevu sve do 1984, kada je osnovana novomarofska župa sv. Antuna Pustinjaka.

LIT.: L. Manenica, Grofovi Erdődy u ozračju hrvatske povijesti, Novi Marof 1993. • M. Kevo, Prvi spomen Novog Marofa, Croatica Christiana Periodica, 26(2002) 49. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja, Zagreb 2005. • Novi Marof: nekad i danas (monografija), Novi Marof 2015.

A. Kaniški i R.