zdravstvo

zdravstvo. O liječenju bolesnika tijekom povijesti brinule su se najčešće osobe iz puka, a poslije ranarnici, odnosno liječnici koji su bili dostupni ponajprije bogatijim slojevima društva ili pak stanovništvu vezanom uz vojne postrojbe. U srednjem vijeku javljaju se hospiciji i hospitali, odnosno karitativne ustanove vjerskih redova, a djelovali su kao svojevrsne bolnice i ubožnice. Oko 1480. u Krapini je podno Josipovca na mjestu današnjega franjevačkog samostana postojao hospital s kapelom sv. Katarine, koji je vjerojatno služio i kao hospicij. Ondje je od 1641. djelovala priručna samostanska ljekarna, uz koju je postojala i bolesnička soba. God. 1730. u Krapini se spominje ranarnik franjevac Kapistran Thalweiser, a 1768. Formin Dettl. U krapinskome samostanu u drugoj polovici XVIII. st. spominje se ljekarnik Remigije Preger, nakon čije smrti prestaje ranarnička služba u samostanu. Budući da je na području Hrvatskoga zagorja bilo razvijeno i liječenje termalnim vodama, u XVIII. st. → Ivan Krstitelj Lalangue posjetio je toplice u Varaždinskoj i susjednoj Zagrebačkoj županiji i, među ostalim, ostavio svoje opise → Varaždinskih, → Stubičkih, → Krapinskih, → Tuheljskih i → Sutinskih toplica. Sredinom XVIII. st. Habsburška Monarhija donijela je zakon o karantenskim mjerama na granici prema Osmanskome Carstvu zbog straha od kuge (1735), a Hrvatski je sabor donio odluku da liječnici ispitaju uzrok bolesti koja hara u okolici Krapine, Stubice i drugim zagorskim mjestima (1756). U skladu s time 1768. osnovan je Sanitetsko-zdravstveni savjet, koji je do 1779. predstavljao prvo tijelo koje se kontinuirano brinulo o zdravstvu u Hrvatskoj. Također je 1770. donesen sanitetski zakon, koji je na razini Habsburške Monarhije propisao uređenje zdravstva te definirao dužnosti liječnika, kirurga, ranarnika, ljekarnika i primalja. Tim je zakonom za Krapinu bio nadležan županijski fizik sa sjedištem u Varaždinu, dok je Krapina bila sjedište ranarnika za donje Zagorje. Kao ranarnik za donje Zagorje 1807. spominje se Joannes Krempler, a služba fizika za donje Zagorje uvedena je 1808. Prvi fizik bio je August Haslinger (do 1826), kojega je naslijedio Martin Zoller. God. 1783. Ivan Gaj uzeo je u zakup, a potom kupio krapinsku podružnicu ljekarne varaždinskoga ljekarnika Johanna Haltera. Gaj je za napoleonskih ratova vlastitim prihodima osnovao posebnu bolnicu za ranjenike iz Zagorja, u koju su poslije bili primani i bolesni građani. Od XIX. st. počinje razvoj primaljstva kao medicinske profesije te se kao prva primalja u Krapini 1858. navodi Marija Dremel. O ovlaštenim primaljama skrbile su gradske i općinske uprave te se 1905. spominje da je krapinska općina osigurala doživotnu potporu primalji Franjici Willert. God. 1874. Hrvatski sabor prihvatio je Zakon ob uredjenju zdravstva, koji je bio na snazi do 1894, i po kojem su u županijama i gradovima tijela zdravstvene službe činili županijski fizici i županijski zdravstveni odbor, gradski liječnici te gradski zdravstveni odbor i primalje, u kotarevima kotarski liječnici, a u seoskim općinama općinski liječnici, općinski zdravstveni odbor i općinske primalje. U skladu s time, u podžupaniji krapinsko-topličkoj dolazio je jedan liječnik na 22 800 stanovnika, jedan ranarnik na 17 000 te jedna primalja na 13 700 i jedna javna ljekarna na 17 100 stanovnika. U drugoj polovici XIX. st. najviše je stanovnika bilo liječeno od groznice, katara dišnih putova i crijeva, reumatizma, šarlaha, dizenterije, otečenih limfnih čvorova (škrofuloza), a najveći je pomor bio od difterije, boginja i tifusa. Velika se pozornost pridavala i bjesnoći, koja je potpadala pod javni nadzor, kao i cijepljenju djece protiv boginja. Također je praćen broj hospitaliziranih u bolnicama i umobolnicama, broj i uzroci nesreća, ozljeda, nasilnih smrti i suicida te su liječnici iz Hrvatskoga zagorja sudjelovali u radu Zbora liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije od njegova osnutka 1874. Među njima se spominju Vjekoslav Lokard i Albert Tausk, krapinski podžupanijski liječnici, Antun Valdec, ranarnik i kotarski liječnik u Krapini, Adam Škulj, ranarnik i kotarski liječnik u Krapinskim Toplicama, Josip Prelec, podžupanijski liječnik u Zlataru, Nikola Žyborsky, općinski liječnik, Mato Zidarić, kotarski liječnik u Pregradi, te Edgar Aigner kupališni liječnik u Krapinskim Toplicama. Hrvatski je sabor 1894. donio novi zakon o uređenju zdravstvene službe te Zakon o uređenju ljekarništva. Područje Kraljevine Hrvatske i Slavonije podijeljeno je u uzadružene zdravstvene općine. U Varaždinskoj je županiji osnovano 15 uzadruženih zdravstvenih općina, dok je Varaždin kao grad imao poseban status. Uzadruženoj zdravstvenoj općini Krapina pripadale su upravne općine Đurmanec i Krapina za koje je bio nadležan općinski liječnik Vilim Goldstein i kotarski liječnik A. Tausk, kojega nasljeđuje Josip Fuchs (dotad kotarski liječnik u Stubici), a potom → Mirko Crkvenac (dotad općinski liječnik u Zaboku). Krapinska ljekarna bila je u vlasništvu Jaromira Slavnika, 1910. prešla je u vlasništvo Đure i Marije Petrović, a 1915. preuzeo ju je njihov sin Milan, također ljekarnik. U Krapini je 1903−30. radilo → Kneippovo lječilište, a istodobno je postojao i dom za stare i nemoćne. Uzadružena općina Zabok obuhvaćala je upravne općine Veliko Trgovišće, Sveti Križ i Zabok, gdje su djelovali liječnici Eugen Dürr, Ivan Hiršl te do 1906. M. Crkvenac. God. 1928−37. u Zaboku je službovao liječnik Josip Barišić, koji je potom otišao u Bedekovčinu, gdje je radio sljedećih dvadesetak godina. Prvu priručnu ljekarnu u Zaboku imao je Viktor Hiršl od 1911, a prvu javnu ljekarnu otvorio je 1932. Ivica Kovačević. Za Prvoga svjetskoga rata u Krapini je djelovala privremena vojna bolnica Crvenoga križa, a u Krapinskim Toplicama, u prostorijama škole, djelovala je bolnica Crvenoga križa. Tijekom 1917. i 1918. zavladale su dizenterija i boginje, a potom španjolska gripa, koja je poharala i Zagorje. U međuratnome razdoblju došlo je do preustroja zdravstvenoga sustava u Kraljevini SHS pod vodstvom Andrije Štampara kao načelnika higijenske službe Ministarstva narodnoga zdravlja. Štampar je pokrenuo konstituiranje domova zdravlja s mrežom zdravstvenih stanica, školskih dispanzera, dječjih poliklinika, dispanzera za oboljele od tuberkuloze, bakterioloških i epidemioloških zavoda. Inicijativom varaždinskoga Doma narodnoga zdravlja u zgradi bivšega Kneippova lječilišta otvorena je 1930. školska poliklinika, koja je 1942. pripojena Antituberkuloznomu dispanzeru (osnovanomu iste godine), u kojem je do 1955. radio pulmolog Ivo Veronek. Kao zubni liječnik u Krapini je ordinirao Edo Krušlin, koji je istodobno bio i liječnik Okružnoga ureda za socijalno osiguranje radnika i službenika (1926−47) te privatni liječnik. Nešto poslije Slavko Loborec otvorio je privatnu stomatološku ordinaciju u Krapini. God. 1946. s radom je počela krapinska Kotarska zdravstvena stanica (od 1950. Kotarska ambulanta), pod nadležnošću koje su bile i područne ambulante u Začretju i Zaboku. Krapinska ambulanta dobila je 1953. status Doma narodnoga zdravlja, u sklopu kojega su osnivane specijalističke ambulante. God. 1947. na Kulmerovu posjedu → Bračak osnovana je Dječja bolnica za plućne bolesti (od 1966. Bolnica za TBC i plućne bolesti Bračak), a 1952. s radom je započela Sektorska ambulanta u Zaboku, koja je do 1955. djelovala kao jedinica u sastavu Doma zdravlja Krapina. God. 1956. osnovana je Zdravstvena stanica Zabok, gdje je iduće godine raditi počeo dispanzer za djecu, voditelj kojega je bio Nediljko Juzbašić. Prvu dozvolu za obavljanje primaljske prakse dobila je Cvijeta Huis iz Zaboka 1941, a 1949. u Krapini je u sklopu ambulante osnovano i rodilište. U Pregradi je djelovalo rodilište koje je 1952−67. vodio Stjepan Petrač. Tijekom 1950-ih i 1960-ih osnivali su se domovi zdravlja diljem Krapinsko-zagorske županije (Klanjec, Pregrada, Zlatar, Donja Stubica, Zabok, Žutnica, Radoboj). Od 1948. djeluje Industrijska ambulanta u okviru tvornice ZIVT u Zaboku. Osnivale su se i ordinacije obiteljske medicine; na području Bedekovčine prvu je imao Josip Barišić (1937−60), na području Marije Bistrice Marijan Cipriš (1975−97), dok je na području Oroslavja zabilježena praksa Tomislava Godeka (1933−45), a potom Rajmunda Šepla (1945−55). Medicinska škola u Krapinskim Toplicama djelovala je 1959−69, a Medicinska škola u Zaboku 1978−88. U srednjoj školi u Bedekovčini 1992. počelo je školovanje medicinskih sestara – tehničara, a 2001. u srednjoj školi u Pregradi, gdje također djeluje Sveučilišni preddiplomski studij Sestrinstva Medicinskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera iz Osijeka. Danas u Krapinsko-zagorskoj županiji djeluje niz zdravstvenih ustanova, među kojima se ističu → Opća bolnica Zabok i bolnica hrvatskih veterana, → Dom zdravlja Krapinsko-zagorske županije, → Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice, → Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Stubičke Toplice, Zavod za hitnu medicinu Krapinsko-zagorske županije, Zavod za javno zdravstvo Krapinsko-zagorske županije, → Magdalena, klinika za kardiovaskularne bolesti, → Specijalna bolnica Sveta Katarina (manji dio bolničkih odjela; većina je premještena u Zagreb), → Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra, → Dom za psihički bolesne odrasle osobe Lobor-grad i → Dom za psihički bolesne odrasle osobe »Bidružica«. O stanovništvu Varaždinske županije zdravstvenu skrb vode → Bolnica za plućne bolesti i TBC Klenovnik, → Specijalna bolnica za kronične bolesti Novi Marof, → Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice i Dom zdravlja Varaždinske županije, kao i niz privatnih ordinacija i poliklinika te domova za starije i nemoćne osobe. Značajan je doprinos Zagorske lige protiv raka iz Krapinskih Toplica, osnovane 1998, Udruge za borbu protiv raka »Zlatno srce« (2001) iz Zaboka, kao i udruge Europa Donna Krapina, koja je na području Krapine osnovana 2002. kao sekcija Međunarodnoga foruma protiv raka dojke Europa Donna Hrvatska, a kao samostalna udruga djeluje od 2015.

LIT.: A. Kozina, Krapina i okolica kroz stoljeća, Krapina 1960. • A. Szabo (ur.), Krapina: grad povijesti i kulture, Krapina 2004.

R. Fureš i V. Dugački