Gjalski, Ksaver Šandor
Maričon, rukopis
Gjalski, Ksaver Šandor, književnik (dvorac Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 – Gredice, 6. II. 1935). Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, potomak je obitelji Babić kojoj je Karlo VI. Habsburgovac 1716. dodijelio plemstvo. Otac mu je bio Tito Babić, vlastelin i odvjetnik, a majka Helena, kći vlastelina i odvjetnika Franje Ksavera Šandora Gjalskoga (de Gyala), po kojemu je 1884. i uzeo književno ime; po majci u srodstvu je s pjesnikom A. Mihanovićem. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom podukom, uz pohađanje pučke škole u Varaždinu u statusu neredovitoga učenika. Gimnaziju je polazio u Varaždinu (1863–71), a pravo studirao u Zagrebu (1871–73) i Beču (1874–76) te državni ispit položio 1878. Bio je pristav u upravnoj službi u Koprivnici, od 1879. u Osijeku, 1880. premješten je u Viroviticu, gdje je upoznao buduću suprugu Vilmu Gönner, učiteljicu u tamošnjoj Pučkoj djevojačkoj školi. God. 1886. službovao u Pakracu i Sisku, 1887. na Sušaku, a 1891–98. radio u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, gdje je umirovljen zbog neslaganja s Khuenovim režimom i odakle se povukao na svoje imanje u Gredicama.
Otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, prošao je nekoliko stvaralačkih faza (od naraštajnih realista do modernista), kao i mijene političkih nazora (od pravaša do federalista, u skladu s hrvatskim ideološkim strujanjima s kraja XIX. i početka XX. st.). Za intenzivne političke djelatnosti (1906–20) – od narodnoga zastupnika u Hrvatskome saboru, člana i predsjednika zastupništva Hrvatskoga sabora u Ugarsko-hrvatskome saboru u Budimpešti, velikoga župana Zagrebačke županije i grada Karlovca (1917–19), te člana Privremenoga narodnog predstavništva novostvorene jugoslavenske države u Beogradu (1919–20) i ponovnoga umirovljenja 1919 – dugu je književnu stanku nakratko prekinuo 1915. novelom Ljubav lajtnanta Milića. S Milivojem Dežmanom uređivao je Vienac 1903. Dvaput je obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika (1909–18; 1926–27), od 1903. počasni je član JAZU, a od 1905. dopisni član Srpske akademije nauke i umjetnosti. Ne objavivši, još za studija napisanu, prvu novelu Tinka (ime autorove odabranice, kasnijega glavnog lika romana U noći), u književnosti se javio kao tridesetogodišnjak. Suvremenik realista, širinom svojih kulturnih i intelektualnih obzora bio je poklonik domaće literarne baštine (→ August Šenoa), ali i europske književnosti, osobito ruskih (Ivan Sergejevič Turgenjev) i francuskih realista (Gustave Flaubert), te filozofije svojega doba (Arthur Schopenhauer). Izlazeći iz okvira realistične stilske formacije, u svoja je djela uklapao suvremene stilske, modernističke, secesionističke tendencije, skoro i avangardne teme kasnijih naraštaja, ili dotad posve nepoznate motive u hrvatskoj književnosti.
Zagorska tematika prisutna je u cjelokupnom njegovu književnom opusu (koji čini 30-ak svezaka literarne proze): od prve pripovijetke Illustrissimus Battorych objavljene u Viencu 1884. do posljednjega članka Zagorje (u Obzoru 1931, skoro pedeset godina kasnije). Kajkavskim, interpolacijskim dionicama svoje proze, u govorima najistaknutijih likova realizma (Battorych i Cintek) Gjalski održava kontinuitet kajkavske književnosti i jezika. Portretiranje pojedinih junaka, i to specifičnim kajkavsko-latinsko-štokavskim govornim prepletom, u anegdotskim realizacijama i ambijentima zagorskih kurija, trajna je umjetnička vrijednost njegova književnog djela (M. Šicel). Kajkavski kontekst, osobito značajan za njegov stil i sintaksu, najizraženiji je u zbirkama pripovijetki (novela) Pod starimi krovovi (1886) i Iz varmegjinskih dana (1891), kojima je stekao »označnicu pjesnika zagorskih plemenitaških kurija« i društveno-povijesnoga odlaska njihovih osebujnih gospodara (J. Skok), u kojima se izdvajaju novele Illustrissimus Battorych, Diljem Brezovice, Roman portreta (1616), Na Badnjak, Plemenitaši i plemići, Perillustris ac generosus Cintek i Žitomirski gospodin. Slijedeći putove realizma, pišući Pod starimi krovovi, prema autobiografskoj crtici Za moj životopis (1898), želja mu je bila predstaviti i »originalnost naše stare hrvatske kurije«, a opet naslikati »onu nježnu poeziju što lebdi nad dragim zagorskim krajem«, kao i prikazati »hrvatsku dušu«.
Prihvaćajući Turgenjevljev stil pisanja, 1890-ih produbljuje stilski kompleks »poetskog realizma«, u specifičnim, elegičnim kurijalnim motivima. Poput A. Šenoe i kasnije Eugena Kumičića problematizira suvremene društveno-povijesne i političke teme u socijalno naglašenim pripovijestima (npr. Tri pripovijesti bez naslova, Bijedne priče) te u romanima U noći (Vienac, 1886), jednom od najboljih hrvatskih romana XIX. st., Osvit (1892), Za materinsku riječ (1906) i Dolazak Hrvata (1924). U posljednjem se književnom pokušaju, romanu Pronevjereni ideali (Hrvat, 1925; Zagreb 1994), razračunao s jugoslavenstvom, jednom od svojih političkih zabluda. Romanima s intimnom dramom i sudbinom pojedinca, motiviranom ne samo osobnim pitanjima nego i društvenom sredinom – Janko Borislavić, Radmilović (Vienac, 1887, 1894), Đurđica Agićeva (1889), Na rođenoj grudi (1890) – Gjalski, među prvima u hrvatskoj književnosti, prikazuje duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragičan svršetak. Posebice su zanimljiv dio njegova opusa novele u kojima također odustaje od realističke matrice i okreće se psihološkim, odnosno parapsihološkim, mističnim i okultnim temama (San doktora Mišića, Kobne slutnje, Notturno, Mors, Ljubav lajtnanta Milića). Napisao je više književnih članaka i portreta (o A. Mihanoviću, o postanku budnice popularno zvane Još Horvatska nij’ propala, o → Ivanu Trnskome, Milanu Begoviću, Milivoju Šrepelu, Jakši Čedomilu i → Antunu Gustavu Matošu), likovnih prikaza (Vlaho Bukovac, Nikola Mašić, predgovor Hrvatskom salonu 1898), filoloških ogleda (o hrvatskoj kajkavštini, Contra philologiam militantem ), povijesnih i političkih članaka (o dolasku Hrvata i njihovu ulasku u povijest, o Eugenu Kvaterniku, Josipu Jurju Strossmayeru i Franji Račkome). Sastavio je i dva autobiografska teksta: Za moj životopis (1898) i Rukovet autobiografskih zapisaka (u knjizi Ljubav lajtnanta Milića, 1923). Zanimao se i za prirodne znanosti, posebice Darwinov nauk. Surađivao je u periodičnim publikacijama: Viencu (prvim pripovijestima Illustrissimus Battorych i Maričon, 1884, te s prekidima do 1925), Stražilovu, Nadi, Obzoru, Hrvatskom salonu, Savremeniku, Hrvatskom pravu, Književniku, Hrvatskoj reviji.
Ravnodušan spram zahtjeva književnih škola, ostao je vječno »moderan pisac« – od svjedočenja o »mentalitetu ‘odlazećih’« do neskrivenih zanimanja za »neispitano, okultno i tajnovito« (Saša Vereš). Iako se o njemu pisalo kao glorifikatoru i pjesniku plemenitaša i idiličnih ambijenata zagorskih dvoraca (propadanje plemstva obradio je prije Iva Vojnovića, a zagorskoplemenitaškim tematskim krugom svrstan je u vjesnike impresionizma u hrvatskoj književnosti) – slika o njemu ne bi bila potpuna bez ozbiljna analitično-estetskoga pristupa drugim pripovijestima i romanima s obilježjima društvene kronike i sinteze njegova doba, kao i onima s autorovim prodorom u psihu hrvatskoga građanskog intelektualca – tematikom kojom se predstavio kao jedan od prethodnika → Miroslava Krleže (M. Šicel). Za Antuna Barca Gjalski je »najuniverzalniji hrvatski pisac 19. vijeka«, za Krležu »naše veliko ime« (inspirirano za proučavanje »jednog historijskog perioda« i prihvatljivije »od reprezentativnih imena epohe«, zagovarajući, među ostalim, princip otpora i »glas pobune« u obrani tzv. »narodne supstancije«). Po mišljenju A. G. Matoša, koji je umro s knjigom Pod starimi krovovi pod bolničkim jastukom, Gjalski je »prijelazan literarni tip« kojemu je »posmatranje realistično«, a »senzibilitet romantičan« i »otud njegova umjetnička univerzalnost«. Također, od svih je hrvatskih pisaca »najhrvatskiji« (Matoš), otkrivajući »svu svježost hrvatskoga Zagorja« (S. Vereš). M. Šicel 1984. objavio je monografsku studiju o Gjalskome, a djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja (npr. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti objavljena su mu 1962. djela u knjigama br. 50–52 koje je priredio Petar Šegedin, a u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti 1996. objavljena su djela Pod starimi krovovi, Pripovijetke i članci i U noći, priređivača M. Šicela). Djela su mu prevedena na bugarski, češki, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski, švedski i talijanski jezik. Po pripovijesti Maričon skladatelj Srećko Albini napisao je 1901. istoimenu operu, dok je 1974. Branko Ivanda po fantastičnoj pripovijesti Notturno snimio televizijski film Nocturno, koji je 1983. prenesen na 35 milimetarsku filmsku vrpcu i naslovljen Noć poslije smrti. Gjalskijevo ime nose mnogobrojne ulice (Zabok, Stubičke Toplice, Zaprešić, Zagreb, Osijek, Velika Gorica), osnovne škole (Zabok, Donja Zelina, Zagreb), Trg i Gradska knjižnica u Zaboku. God. 1979. osnovan je i KUD »Ksaver Šandor Gjalski« iz Zagreba, iz kojega je godinu dana kasnije proizišlo → Kajkavsko spravišče. U Zaboku je 1979. ustanovljena → Književna nagrada »Ksaver Šandor Gjalski«, koja se od 1985, u sklopu kulturne manifestacije → Dani Ksavera Šandora Gjalskoga, dodjeljuje kao godišnja književna nagrada za najbolje objavljeno prozno književno djelo u RH. Gjalskom je posvećena šetnica Ksaverova staza, duga 4 km, koja se proteže od Zaboky sela do Piclja. Osmislila ju je 2013. Jasna Balaško, a realizirana je uz potporu udruge Zagorski kraluš iz Oroslavja, zabočkoga ogranka Matice hrvatske i Grada Zaboka. Nacrt Staze Balaško je napisala u prvome licu u obliku kratke priče i objavila pod naslovom Od Piclja Pavlovečkog do Piclja Proseničkog u zbirci pripovjedaka Plava Jabuka (2014). Balaško je autorica i vodiča s fotografijama ključnih točaka staze (npr. Balaškova klijet, Planinarski dom Picelj, kurija Nugent i dr.), na kojima se Gjalski zadržavao tijekom svojih šetnji na brijegu iznad Gredica. Kartu staze dala je izraditi Turistička zajednica Grada Zaboka. God. 2026. objavljena je monografija Album Ksavera Šandora Gjalskoga, autora J. Balaško, Branke Tuđa Kanceljak, B. Piljeka i Gorana Škrleca, koja sadržava dosad nikad viđene fotografije te pisma s detaljima iz Gjalskijeva privatnoga i stvaralačkoga života.
LIT.: S. Vereš, Smiješak i suza Ksavera Šandora Gjalskog, Kaj, 13(1980) 1. • M. Šicel, Gjalski, Zagreb 1984. • isti, Elegičar zagorskih plemića i plemenitaša, u: K. Š. Gjalski, Idile i sjećanja, Zagreb 1991. • D. Duda, Gjalski, Ksaver Šandor: Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998. • J. Skok (prir.), Ruožnik rieči: antologija hrvatske kajkavske proze, Kaj, 32(1999) 1–3. • M. Šicel, Povijest hrvatske književnosti, II, Realizam, Zagreb 2005.
B. Pažur