hidrogeografija

riječna mreža

rijeka Krapina

izvorišni krak potoka Bistre na Medvednici

hidrogeografija. Prirodni uvjeti otjecanja u Hrvatskome zagorju podržavaju pretežno površinsko i razmjerno brzo otjecanje, stoga je općenito mreža tekućica razvijena i gusta, no podzemne su zalihe razmjerno skromne i temeljnica uglavnom plitka, a izvori skromne izdašnosti. Stoga su sve tekućice skromnih baznih protoka (na starim zemljovidima i u drugim povijesnim izvorima i najveće među njima katkad su zvane potocima), ali bujičastoga karaktera, odnosno znaju izrazito nabujati i povremeno plaviti za intenzivnih ili dugotrajnijih kiša te naglijega kopnenja snijega.

Hrvatsko zagorje građeno je od stijena u razdoblju od paleozoika do kvartara, koje su najvećim dijelom bile taložene u morima ili oceanima, manjim dijelom u slanim i slatkovodnim jezerima, a najmanje ih je nastalo na kopnu. Od kopnenih faza najdulja je današnja faza koja obuhvaća pliocen i kvartar. Tijekom njezina trajanja (približno oko 5 milijuna godina) iz Hrvatskoga zagorja povuklo se Panonsko more, a sve gore su se izdignule te je stvoren čitav hidrografski sustav. Zajedničkim djelovanjem denudacije i riječne erozije tijekom posljednjih 150 000 godina (tijekom gornjega pleistocena i holocena) nastao je današnji krajolik Hrvatskoga zagorja.

Hidrogeološki, mogu se razlikovati tri glavne cjeline: tzv. temeljna gorja, zatim pretežno neogenski sedimentni kompleks pobrđa te aluvij uz tekućice. Temeljno gorje građeno je od paleozojskih i mezozojskih stijena. Mjestimice su (Medvednica, Ivanščica, Strahinjščica) na površini izložene najstarije paleozojske stijene koje su vjerojatno u dubini podloga svih mlađih naslaga Hrvatskoga zagorja. Litološki, to su škriljavci nastali regionalnom metamorfozom, najvjerojatnije u srednjem karbonu. Mlađe paleozojske (algalni vapnenci, konglomerati, pješćenjaci i šejlovi iz gornjega karbona i perma) te mezozojske (pretežno karbonatne) naslage nalazimo na gotovo svim zagorskim gorama. Većinom su to sekundarno porozne, pretežno slabo propusne naslage, a veće mogućnosti poniranja vode u podzemlje vezane su uz trijaske vapnence i dolomite. Izvori su često na kontaktu s nepropusnim sitnoklastičnim naslagama prigorskoga pobrđa, ali uglavnom male izdašnosti (ispod 1 l/s). Prigorska i samostalna pobrđa čine glavninu površine Zagorja, a oblikovana su u klastitima pretežno neogenske (pijesci, gline, lapori) i kvartarne pleistocenske (prapor) starosti. Ovdje voda ne ponire duboko u podzemlje, a temeljnica je isprekidana izmjenom naslaga slabe propusnosti s onima nepropusnima. Izvori su slabi, a većinom tekućice započinju pricjeđivanjem plitke temeljnice u jarke te se u njima voda, ovisno o hidrološkim prilikama, javlja uzvodnije za vlažnih razdoblja ili nizvodnije za sušnih. Treći hidrogeološki sklop čine naplavne naslage uz tekućice ili aluvij, kvartarne holocenske starosti. Međutim, izrazito vodopropusni krupnoklastični površinski vodonosnik (ponajprije šljunak) razvijen je samo uz → Savu i → Dravu, važan za suvremenu vodoopskrbu većega dijela Hrvatskoga zagorja. Uz zagorske tekućice su pak sitnije naplavne naslage, skromne vodoopskrbne važnosti jer im je koeficijent filtracije malen, a izdašnost slaba. Stoga se u zagorskim dolinama temeljnica prirodno nalazi odmah ispod površine, a tlo je zasićeno vodom.

Razmjerno gusta mreža tekućica ponajprije je posljedica prevlasti slabo propusnih klastita u najvećem dijelu Hrvatskoga zagorja, posebno u pobrđima. Usijecanjem brojnih tekućica te padinskim procesima pobrđa su vrlo disecirana. Mjestimice svoj odraz u mreži tekućica imaju tektonika i litologija, pa se javljaju sutjeske, naslijeđeni dijelovi toka (epigenetska usijecanja, npr. srednji dio toka → Bednje) ili skretanja dijelova tokova (npr. oko Strugače) i drugo. Hipsometrijski odnosi (velika zastupljenost reljefno viših katova u porječjima) i pretežito veliki nagibi, uz razmjernu gustu dolinsku mrežu, podržavaju brzu evakuaciju vode. Zbog toga bujični pritoci prirodno lako stvaraju poplavne valove uzduž većih tekućica, posebno u zaravnjenim dolinskim proširenjima.

Hrvatskim zagorjem prolazi razvodnica Savskoga i Dravskoga porječja od Maceljskoga gorja na zapadu do Ivanščice i Kalnika na istoku. Glavne zagorske tekućice ujedno su pritoci tih dviju rijeka, → Krapina i → Sutla ulijevaju se u Savu, a Bednja u Dravu. Hrvatskomu zagorju rubno pripadaju i dravski pritok → Toplica te savski pritok → Lonja. Na tekućicama prevladava peripanonski kišno-snježni protočni režim; u godišnjem hodu srednjih mjesečnih protoka primarni maksimum je u prosincu a sekundarni u ožujku ili travnju, dok je primarni minimum u kolovozu ili srpnju a sekundarni u siječnju ili veljači.

Hidrogeografski, Krapina i Sutla odvodnjavaju gotovo u cijelosti prostor Donjega Zagorja, a Bednja gotovo u cijelosti prostor Gornjega Zagorja. Najveće porječje i zapravo jedino u cijelosti unutar Zagorja ima rijeka Krapina, glavna sabirnica voda u južnome dijelu Hrvatskoga zagorja, južno od Maclja i Ivanščice. Doline su se u prošlosti u cijelome Zagorju izbjegavale, bile su vlažne i maglovite, izložene poplavama i često močvarne te kao takve prepreka prometu, pa je tijekom srednjega vijeka rijeka Krapina bila županijska granica. Sutla je pak cijelim svojim tokom najstarija hrvatska granica. Današnje veće tekućice, kao i njihove doline, znatno su izmijenjene od druge polovice XX. st. Glavne tekućice znatno su skraćene, njihova su korita uvelike izmijenjena, dijelom kanalizirana i obaloutvrđena, a dužobalna vegetacija je uklonjena. Uz njih, mnoge su mrtvice zatrpane, a neke u različitim stadijima prirodnoga razvoja. Vlažna dolinska dna meliorirana su, ispresijecana drenažnim kanalima. Iako su ovim zahvatima znatno umanjeni rizici od poplava i omogućena obrada tla, u svojem dosadašnjem obliku imaju i negativne posljedice, primjerice smanjenje baznoga protoka, a ubrzano otjecanje velikih voda, smanjenje bioraznolikosti te povećanje onečišćenja i općenito pritiska na tekućice. Iako je predviđena zaštita od brdskih voda, nedostaju retencije, pa se, uz ubrzano otjecanje, povremeno još javljaju velike poplave. Unatoč pritiscima, uključujući i onečišćenje komunalnim otpadnim vodama, dio riječnih staništa, posebno u pobrđu, ostao je očuvan. U Zagorju su sva veća jezera umjetna, primjerice → Trakošćansko jezero, → Bedekovčanska jezera, → Konjščinski bajeri, Ivanečki bajeri te neki veći i brojni manji ribnjaci.

D. Orešić