Rattkay (Ratkaj)

obiteljski grb

Ivan III. Adam Rattkay, XVIII. st.; HISMUS

Josip Ivan Rattkay, 1783; HISMUS

Rattkay (Ratkaj), plemićka obitelj s posjedima u Hrvatskome zagorju. Obiteljski grb kao glavni simbol ima bunar iznad kojega na zlatnoj koloturi visi srebrno vjedro; nakon dobivanja grofovskoga naslova, u gornjem lijevom ili donjem desnom polju grba nalazi se kula ili toranj. Potječe iz Ugarske, gdje se od XV. st. spominju potomci Benedikta de Ratkha, dok u Hrvatskoj pripadnici obitelji obitavaju od XVI. do XVIII. st. Po svojemu bogatstvu i brojnosti posjeda i gradova, koji su se nalazili uglavnom na području između rijeka Sutle i Krapine, obitelj je bila jedna od najmoćnijih u Hrvatskome zagorju. Prvi se u Hrvatskoj spominje Pavao (? – 1503, sahranjen u pavlinskome samostanu u Lepoglavi, danas crkva Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije), koji je kao nagradu za službu u vojnim postrojbama bana I. Korvina 1502. dobio posjede → Jurketinec i → Veliki Tabor, gdje se 1507. započeo graditi vlastelinski grad koji je postao glavno obiteljsko sjedište te je po njemu obitelj dobila pridjevak Velikotaborski. Iste godine obitelj stječe i posjed Klenovec (ili Vrbovec). Nakon Pavlove smrti, ugarske posjede naslijedili su njegovi sinovi Ivan i Toma (? – oko 1513), a hrvatske posjede sinovi Benedikt (? – 1520), upravitelj topuske opatije, i Ladislav (? – oko 1530), kaštelan Višegrada, koji je 1524. otkupio i → Mali Tabor, te je sa svojim sinovima Petrom i Pavlom II. (? – 1556) postao jednim od najbogatijih posjednika. Petar je 1513. bio kraljevski povjerenik, a poginuo je u Mohačkoj bitki 1526, čime je njegov brat Pavao II. baštinio brojne obiteljske posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj. Zbog iznimnih uspjeha u borbama s Osmanlijama, osobito se istaknuvši u bitkama kraj Veszpréma (1549) i Babócse (1556), kralj Ferdinand I. darovao je Pavlu 1534. posjede u Zaladskoj županiji u Ugarskoj. Obavljao je i više javnih funkcija: 1538. imenovan je hrvatskim podbanom, a 1542. podžupanom Varaždinske i Križevačke županije te je 1539–55. obavljao službu plemićkoga suca u Varaždinskoj županiji. Naslijedili su ga sinovi Pavao III. (? – oko 1578) i Petar II. (? – 1586), koji su se dodjelom barunskoga naslova 1559. uzdignuli u redove hrvatskih magnata. Pavao se posvetio svećeničkomu pozivu i postao zagrebačkim kanonikom, a Petar je imao zapaženu ulogu u javnome životu hrvatskih zemalja te je u cijelosti upravljao gospodarstvom na posjedima. Najveći dio svoje službe proveo je kao kapetan u Vojnoj krajini te mu je zbog zasluga 1571. car Maksimilijan dodijelio novu kraljevsku darovnicu za Veliki Tabor i Jurketinec, a 1578. car Rudolf II. potvrdio plemstvo i grb. Nadgrobna ploča s njegovim likom u oklopu nalazi se u crkvi sv. Jurja u Desiniću. Od njegovih sinova Ivana (? – 1611) i Jurja (? – 1614) potječu dvije loze obitelji. Ivan, kapetan karlovačke tvrđave, znatno je proširio svoje posjede brakom s Anom Konjski, bogatom udovicom Ivana Tahija. God. 1590. od kralja Rudolfa II. dobio je sajamski privilegij za sela Desinić, Sopot, Sela i Mali Tabor, što je obitelji donosilo velike prihode, a postojećim su se posjedima 1591. pribrojili i ugarski, koje je naslijedio nakon izumrća obitelji Hassaghy. Njegov brat Juraj u diobi obiteljskih imanja stekao je posjede Susedgrad i Donju Stubicu te se uglavnom bavio vođenjem obiteljskoga gospodarstva. Braća su sahranjena u pavlinskoj samostanskoj crkvi u Lepoglavi. Obitelji je od 1597. pripadao i posjed → Miljana, na kojem je izgrađen reprezentativan dvorac. Od Jurjevih potomaka znamenit je njegov sin Nikola I. (1601–1662), isusovac Zagrebačkoga kolegija, koji je kao misionar djelovao u Siriji, Indiji i Tibetu, odakle je svojim izvještajima i pismima dao značajne podatke o tamošnjem stanovništvu i običajima. Jurjev unuk Nikola II. (1632–1681) istaknuo se 1646. u borbama protiv Osmanlija kraj Slatine, a 1648. bio je jedan od hrvatskih poslanika u Ugarskome saboru. S njegovim sinom, pavlinom Pavlom V. (? – oko 1689) izumrla je ova obiteljska grana. Od Ivanovih potomaka svojim se djelovanjem istaknuo → Juraj II., zagrebački kanonik i povjesničar, koji je većinu svojih naslijeđenih posjeda zalozima i prodajom postupno prepustio bratiću Petru IV. (1613–1672). Obitelj je na vrhuncu moći bila u doba njegove djece: sin Franjo (1659 – oko 1718), kraljevski komornik i kapetan konjaničkih četa u Koprivničkoj krajini, dobio je s bratom Sigismundom (1660–1702), visokim vojnim dužnosnikom u Koprivničkoj i Đurđevačkoj krajini, 1687. titulu grofa, čime se obitelj uzdignula u najviši rang hrvatskoga plemstva. Njihov brat Ivan III. Adam (1647–1683) kao mladić boravio je na dvoru cara Leopolda I., a potom stupio u isusovački red; nakon završene bogoslovije u Grazu, od 1687. djelovao je među indijanskim plemenima u Meksiku kao misionar, o čemu je ostavio zanimljive putopisne zapise (Izvješća iz Tarahumare, 1998). Franjin sin Mirko (? – 1714) bio je prior pavlinskoga samostana u Olimju (grad u vlasništvu obitelji od 1604). Obiteljska loza nastavila se sa Sigismundovom djecom → Adamom Benediktom (1678–1718), Ladislavom II. (oko 1685 – 1717) i Karlom Josipom (oko 1695 – 1750). Adam Benedikt je nakon završene teologije u Bologni bio župnik u Stenjevcu; od 1706. preuzeo je od obitelji Erdődy → Belecgrad. God. 1712. potvrđen je kao senjski biskup, a i dalje je uglavnom boravio u Zagrebu te na svojim posjedima u Stenjevcu i Velikome Taboru. Sin Karla Josipa, Josip Ivan (1720–1793), posljednji je muški pripadnik obitelji, a posjede Rattkayevih nakon njegove smrti nakratko su uživali nasljednici po ženskoj lozi iz obitelji Barbo i Wintershoffen. Kao patroni crkava na svojim posjedima brinuli su se o njihovoj izgradnji i opremanju; najznačajnija je bila crkva sv. Jurja u Desiniću u neposrednoj blizini Velikoga Tabora, barokna župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Taborskome, gdje se nalazi i obiteljska grobnica, te njezina filijalna kapela u Prišlinu, crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije u Vinagori i druge, a osobito je značajna crkva Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, u kojoj se od 1702. nalazi obiteljska kapela. Rattkayi su na svojim posjedima, stečenim vojnim zaslugama, kupovanjem ili nasljedstvom i ženidbenim vezama s obiteljima Hassaghy, Banffy, Budački, Hennyngh, Konjski, Palffy, Drašković, Domjanić, Herberstein i drugima, podignuli kurije i dvorce, među kojima se, uz Veliki i Mali Tabor, i danas ističu Kraj (Kraj Donji), Velika Horvatska i Miljana, najbolje sačuvani primjeri feudalne stambene arhitekture kontinentalnoga područja, što svjedoči o moći te umjetničkoj i kulturnoj poziciji obitelji na širem hrvatskom prostoru. Arhivsko gradivo o obitelji čuva se u Arhivu HAZU u Zagrebu, a rodoslovno stablo te portreti članova obitelji u Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu.

LIT.: A. Gulin, Povijest obitelji Rattkay: genealoška studija i izvori (1400–1793), Zagreb 1995. • M. Korade (prir.), Izvješća iz Tarahumare: izvješća iz Meksika misionara, putopisca i istraživača Ivana Rattkaya (1647.–1683.), Zagreb 1998. • V. Šlogar, Grofovi Celjski i Rattkayi, njihov značaj i uloga u povijesti Desinića, Hrvatsko zagorje, 19(2013) 1–2.

I. Mandušić