zaštita prirode
karta zaštićenih područja i lokaliteta
zaštita prirode. Hrvatsko zagorje, zbog zemljopisnoga položaja, razvedenosti reljefa, klimatskih i hidrografskih prilika te duge povijesti čovjekova utjecaja, područje je bogato vrijednim geološkim, morfološkim, hidrološkim, paleontološkim i mineraloškim lokalitetima te biološkim vrijednostima.
U Hrvatskome zagorju danas je 35 zaštićenih područja i lokaliteta na ukupnoj površini od 11 754 ha, što je oko 5,6% površine Zagorja. Dosad zaštićena područja i lokaliteti spadaju u šest kategorija zaštićenih prirodnih vrijednosti. Po stupnju zaštite, kao i obuhvaćenoj površini, najvažniji je Park prirode Medvednica (proglašen 1981; → Medvednica), koji se samo djelomično nalazi na zagorskome području. Posebni rezervati su Markovčak–Bistra na Medvednici (šumska vegetacija, 1963), Cret Dubravica (botanički, 1966) i Sava kod Zaprešića (ornitološki, 1970). Spomenici prirode su → Hušnjakovo (paleontološki, 1948) u Krapini, → Gupčeva lipa (1957) u Gornjoj Stubici, Horvatove stube na Medvednici (sa stablom tise pri njihovu vrhu, 1964), stara tisa u Šupljaku (na Medvednici, 1964), špilja → Vindija (paleontološki, 1964) u Donjoj Voći, hrast kitnjak »Galženjak« (1965) u Stubičkim Toplicama, Mačkova špilja ili Velika pećina (paleontološki, 1965) u Klenovniku, Belina lipa (botanički, 1966) u Visokome i → Gaveznica–Kameni vrh (geološki, 1998) kraj Lepoglave. Značajni krajobrazi su područje Sutinskih toplica (1980) i Zelenjak – Risvička i Cesarska gora (2011; → Zelenjak). Kao park-šuma zaštićen je Trakošćan (1961), a kao spomenici parkovne arhitekture Arboretum → Opeka (1947) u općini Vinica, bolnički park (1962) u Novome Marofu, lječilišni park (1963) u Varaždinskim Toplicama i skupina lipa u istome mjestu (1963), tisa u Čalincu (1963), Bajnski dvori (1968) u Gornjem Ladanju, dvije lipe u središtu Bednje (1969) i stoljetna lipa u Osredku Desinićkome (2012), te parkovi oko dvoraca u Mariji Bistrici (1950), → Stubički Golubovec (1952), Klenovnik (1963), Bežanec (1965), Gornja Bedekovčina (1965), Mirkovec (1965), Oroslavje Donje (1965), Selnica (1969), Klokovec (1970) i park oko dvorca Miljana (1973). Državni zavod za zaštitu prirode izradio je 2013. Stručnu podlogu za zaštitu dijela Hrvatskog zagorja u kategoriji regionalnoga parka, koja obuhvaća područja Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije. Osim već zaštićenih područja i prirodnih spomenika, regionalni park obuhvatio bi i druga vrijedna, a dosad neproglašena područja i pojedinačne prirodne spomenike. U Krapinsko-zagorskoj županiji to su prigorje i vrh Ivanščice, šumski predjeli Brezno Gora i Druškovec Gora, šumoviti bregovi uz Sutlu, dolina rijeke Sutle, dolina Žutnice, dolina Radobojčice, Gornji Macelj (vinogradi) i okoliš crkve sv. Jakova u Gorjanima (Očura), a u Varaždinskoj županiji izvorišni dio rijeke Lonje kod Podruta i dio gornjega toka rijeke Bednje od Salinovca do Krušljevca.
V. Kušar