industrija

stara predionica tvornice Oroteks, Oroslavje

pogon za šivanje obuće tvornice Ivančica, Ivanec

industrija. Razvoj industrije do Prvoga svjetskog rata u Zagorju bio je neznatan, kao i u većem dijelu pretežno agrarne Hrvatske. Industrijski su se proizvodi u Hrvatsku uglavnom uvozili, najviše iz industrijski naprednijih dijelova Austro-Ugarske. U zagorskim gradićima otvarala su se tek manja poduzeća, odnosno radionice s nekoliko zaposlenih. Jedno od takvih (pred)industrijskih poduzeća bila je radionica porculana, → Krapinske kamenine. Prava industrijska poduzeća, ili njihove preteče, bila su rijetka i vezana uz iskorištavanje lokalnih prirodnih sirovina. Takvi su pionirski primjeri tvornica stakla Straža u Humu na Sutli (danas → Vetropack Straža) te ciglana u Bedekovčini (→ Zagorka), gradnja koje se, osim uz korištenje gline kao sirovine, vezuje i uz otvaranje željezničke pruge Zagreb–Varaždin. Treći veći industrijski pogon u tome razdoblju, tvornica žeste i kvasca kraj Zaprešića (→ Kvasac d.o.o.), nastaje u neposrednoj blizini Zagreba. U uvjetima posvemašnjega nedostatka domaćega kapitala, sve tri spomenute tvornice pokrenuli su poduzetnici stranoga podrijetla. Nakon Prvoga svjetskog rata uvjeti za razvoj industrije postaju nešto povoljniji. U novoj državi domaća se industrija od strane konkurencije štiti carinama, a pojavljuju se i domaći investitori ili konzorciji. Osim toga, u Zagorju, području izrazite agrarne prenapučenosti, i domaće je stanovništvo izrazito motivirano za zapošljavanje u industriji. Zbog carinskih pogodnosti i jeftine radne snage u tome se razdoblju posebice razvija tekstilna industrija. Domaći industrijalac → Milan Prpić podiže svoje tvornice u Oroslavju (→ Oroteks) i Zaboku (→ Zagorska industrija vunenih tkanina), još po jedna tekstilna tvornica počinje raditi u Krapini (→ Krateks) i Velikome Trgovišću, a u Poznanovcu se otvara kožara (→ Inkop d.d.). U više zagorskih mjesta, a na bazi lokalnih sirovina, otvaraju se i ciglane (Podrute, Cerje Tužno) odnosno pilane (Đurmanec), od kojih neke prerastaju i u tvornice namještaja (Krapina, Lepoglava). Čimbenik je širenja industrije i mogućnost korištenja ugljena kao goriva, a u tome se razdoblju već naveliko vadi u većem broju zagorskih ugljenih bazena (Krapina, Pregrada, Golubovec, Konjščina, Ivanec). Etapa najintenzivnije industrijalizacije uslijedila je nakon Drugoga svjetskog rata. Ponajprije, širenje industrije potiče državna planska politika. Nadalje, nove tvornice nastaju u okviru postojećih, osamostaljivanjem pojedinih proizvodnih cjelina, u istim mjestima ili kao njihovi pogoni u okolnim manjim mjestima. Gotovo sve zagorske tvornice, nastale prije Drugoga svjetskog rata, u tome su razdoblju osnovale ili potaknule osnutak novih tvornica, primjerice Krapinska tvornica tekstila, a svoje su pogone u zagorskim mjestima otvorile i pojedine zagrebačke (TPK, Prvomajska, → Astra, Šavrić, Heruc, Karbon, Končar) i varaždinske (→ Varteks, VIS, Florijan Bobić) tvornice. Kako je jedno od nepisanih pravila državne politike bilo da svako upravno središte treba imati barem neki industrijski pogon, širenje industrijalizacije nije se zaustavilo samo na općinskim središtima (Krapina, Pregrada, Klanjec, Donja Stubica, Zaprešić, Ivanec, Novi Marof), već je obuhvatilo i druga, manja mjesta (Konjščina, Kumrovec, Desinić, Sveti Križ Začretje, Veliko Trgovišće, Varaždinske Toplice). U prva dva desetljeća nakon rata i dalje se koristio ugljen iz zagorskih ugljenokopa, a nakon odluke o njihovu zatvaranju izgubljena su se radna mjesta barem u nekim rudarskim mjestima nastojala nadomjestiti otvaranjem tzv. zamjenskih industrijskih pogona (Pregrada, Ivanec, Novi Golubovec, Donje Ladanje). Pojedine zagorske tvornice, poput Jugokeramike iz Zaprešića (→ Inker), u tome su razdoblju bile među vodećima u svojoj grani u tadašnjoj državi. U procesu gospodarske tranzicije i privatizacije u 1990-ima većina tradicionalnih zagorskih industrija nije se prilagodila novim uvjetima, što je za posljedicu imalo znatno smanjenje opsega proizvodnje i, osobito, broja zaposlenih, a u znatnome broju slučajeva i odlazak u stečaj pa i potpuno zatvaranje. Pojedine stare zagorske tvornice ipak nastavljaju s proizvodnjom i u XXI. st., gdjekad pod novim nazivom ili u sastavu inozemnih tvrtki (Vetropack, Tondach), a ima i primjera potpuno novih poduzeća nastalih inicijativom domaćih ljudi (→ Alati Stuhne d.o.o.).

M. Klemenčić