ugljenokopi

karta ugljenokopa

ugljenokopi. Na području Hrvatskoga zagorja nekoliko je većih ugljenonosnih područja lignita i smeđega ugljena. Sjeverno ugljenonosno područje na obroncima gorskih nizova Koštrunova brega, Strahinjščice, Ivanščice i Kalnika obuhvaća ugljenokope u Pregradi (→ pregradski ugljenokop), Krapini (→ krapinski ugljenokopi), Radoboju (→ radobojski rudnici), Novome i Starome Golubovcu (→ golubovečki ugljenokopi) → Zajezdi i Ivanovu polju (→ Ljubešćica). Južno ugljenonosno područje na sjeveroistočnim obroncima Medvednice čini smeđi ugljen oligocenske starosti, koji je zbog orogenetske aktivnosti samljeven i nije pogodan za eksploataciju. Najznačajniji lokalitet nalazi se u Podgorju, južno od Marije Bistrice. Osim tih dvaju područja, važna su i ona u dolini Bednje između Ivanščice i Ravne gore (→ ivanečko-ladanjski ugljenokopi) te područje konjščinskoga bazena u dolini rijeke Krapine između Ivanščice i Medvednice, bogato gornjopontskim i pliocenskim lignitom (→ konjščinski ugljenokopi). Zajedničke su karakteristike svih ugljenonosnih slojeva smeđega ugljena neujednačena debljina slojeva, česti jalovi proslojci, intenzivna tektonska poremećenost slojeva te pojava jakih tlakova i metana. Sva navedena obilježja otežavaju iskorišćivanje. Ivanečki lignit nekoliko je milijuna godina stariji od konjščinskoga, stoga i kvalitetniji, dok su tektonski neporemećeni slojevi u konjščinskome bazenu pogodniji za rudarsko iskorišćivanje.

Razvoj rudarstva u Hrvatskome zagorju, osim ležišta ugljena, potaknuli su i drugi čimbenici: rascjepkane poljoprivredne površine, slab dohodak koji se mogao ostvariti iz poljoprivrede te višak radne snage zbog agrarne prenaseljenosti. Prva geološka istraživanja vezana uz rudnike smeđega ugljena duž Strahinjščice i Ivanščice, lignita u Ivancu i Konjščini te sumpora u Radoboju i rudnike cinkove i olovne rude na Ivanščici i Medvednici izveli su austrijski geolozi polovicom XIX. st. Na potencijalno rudno bogatstvo upozorio je i O. Utješenović Ostrožinski u djelu o prirodnome blagu sjeverne Hrvatske objavljenome u Beču (Die Naturschätze im nördlichen Croatien, 1879), a početkom XX. st. Hrvatsko je zagorje na geološkoj karti prikazao D. Gorjanović-Kramberger. Prvi rudnici otvoreni su u Ivancu (1874), Novome Golubovcu (1875), Starome Golubovcu (1876), Krapini (1885), Pregradi (1888) i Gornjoj Konjščini (1890). Proizvodnja ugljena često se prekidala zbog slabo održavanih rudnika, brojnih stečajeva i promjena vlasnika. Ugljen su u početku eksploatirala različita dionička društva iz Beča, Budimpešte i Belgije. Polovicom 1923. osnovano je akcionarsko društvo Udruženi rudnici i talionice Zagreb (URITAD), nastalo spajanjem rudarskoga dioničarskog društva Concordia sa Zagorskim ugljeničkim dioničarskim društvom i društvom sa sjedištem u Bruxellesu, a u vlasništvu je, među ostalim, imalo ugljenokope Zlatar Bistricu, Konjščinu, Ivanovo polje, Ljubelj, Beletinec i Filipić. Do Drugoga svjetskog rata najveći vlasnici bili su URITAD i Trbovljansko ugljenokopno d.d. Nakon rata rudnici su postali državnim vlasništvom i stvorena su nova poduzeća: Golubovečki ugljenokopi (Novi Golubovec), Ivanečki ugljenokopi (Ivanec), Konjščinski ugljenokopi (Pešćeno), Krapinski ugljenokopi (Krapina), Ladanjski ugljenokopi (Ladanje Donje), Stubički ugljenokopi (Tugonica), Ugljenokop Dubrava (Špičkovina), Ugljenokop Poljanica (Marija Bistrica), Ugljenokop Pregrada (Pregrada), Zagorski ugljenokopi (Konjščina) i Zlatarski ugljenokopi (Bedekovčina).

Povećana proizvodnja ugljena početkom XX. st. uvjetovana je sve većom potražnjom za energentom koji je trebao biti pokretačka snaga lokalne industrije i željeznice, a koji im je zahvaljujući izgradnji željezničke mreže bio sve dostupniji. God. 1915. u rudnicima u Hrvatskome zagorju proizvedeno je 116 000 t ugljena, odnosno polovica ukupne proizvodnje ugljena u cijeloj Hrvatskoj. Prve veće poteškoće i zastoji u proizvodnji zabilježeni su 1927. zbog smanjene otkupne cijene ugljena (željeznica) i 1928. zbog početka svjetske gospodarske krize. Proizvodnja ugljena ponovni porast bilježi tek potkraj 1930-ih (1939. proizvedeno je 229 133 t smeđega ugljena i lignita, odnosno 14% ukupne proizvodnje u Hrvatskoj). Drugi svjetski rat ponovno je zbog znatnih oštećenja rudnika smanjio ili u potpunosti zaustavio proizvodnju ugljena. Za NDH samo ih je nekoliko nastavilo rad (Krapina, Golubovec). Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnja je obnovljena, a rudnici su postali temelj industrijalizacije zagorskoga kraja. Od 1950-ih provedena su nova geološka istraživanja ugljenonosnih slojeva radi utvrđivanja mogućnosti povećanja proizvodnje, a izgrađena je i termoelektrana u Jertovcu (1955), novi veliki potrošač, pa je zabilježen nagli skok u proizvodnji. Vrhunac proizvodnje zabilježen je 1960, kada su zagorski rudnici proizveli 1 058 700 t ugljena. Smeđi ugljen i lignit iz zagorskih ugljenokopa zauzimali su sve veći udio u proizvodnji u Hrvatskoj: 1939. taj je udio bio 14%, a 1966. iznosio je 63%. Usporedno s porastom proizvodnje rasla je i zaposlenost. Vrhunac zaposlenosti zabilježen je u razdoblju 1956–60, kada su ugljenokopi zapošljavali 8200–9000 radnika. Nakon 1960. broj zaposlenih ubrzano opada, da bi 1966. iznosio jedva polovicu broja zaposlenih s kraja 1950-ih i početka 1960-ih. Po popisu stanovništva iz 1961, u nekim je dijelovima Hrvatskoga zagorja velik broj stanovništva bio zaposlen u rudnicima, najviše u Konjščini (20,6%), Zlataru (14,4%), Ivancu (12,6%) i Mariji Bistrici (10,8). Najviše ugljena koristilo se u industriji (41%), zatim u širokoj potrošnji (24%) te u termoelektranama (18%) i na željeznici (17%, 1967). Glavni industrijski kupci zagorskoga ugljena bile su tvornice Janko Gredelj i Marijan Badel iz Zagreba, VIS, Varteks i Kamnik iz Varaždina, željezare u Sisku i Štorama (Slovenija), Gavrilović (Petrinja), Podravka (Koprivnica), tvornice Zagorka (Bedekovčina), Krapinska tekstilna industrija (Krapina), Zagorska industrija vunenih tkanina (Zabok), Oroteks (Oroslavje) i Tvornica stakla Straža (Hum na Sutli), kao i termoelektrane Jertovec i Brestanica (Slovenija). Unatoč velikoj potražnji, proizvodnja je od 1967. ponovno opadala. Mnoge ugljenokope pogodila je privredna reforma 1965. Neki su postali slabo produktivni jer zastarjelom mehanizacijom nisu mogli konkurirati modernim rudnicima poput onoga u Velenju (Slovenija). Javila se i kriza u plasmanu ugljena jer su potrošači počeli koristiti jeftinije naftne derivate (mazut) i plin, pa više nisu preuzimali ugovorene količine ugljena. U samim rudnicima vladalo je nezadovoljstvo niskim plaćama i desetosatnim radnim vremenom. Do kraja 1960-ih i početkom 1970-ih zatvorena je većina rudnika, a njihovo zatvaranje znatno je utjecalo na gospodarsku sliku cijele zagorske regije. God. 1971. donesen je Zakon o supstituciji, kojim su nerentabilni rudnici supstituirani novim industrijskim poduzećima. Posljednji ugljenokopi zatvoreni su potkraj 1975.

LIT.: O. Utješenović Ostrožinski, Die Naturschätze im nördlichen Croatien, Beč 1879. • J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1924. • B. Šebečić, Rudarski poduzetnici u Hrvatskoj od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća, Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 8(1996). • D. Grdjan, Rudarstvo ivanečkog kraja, u: Zbornik 600 godina Ivanca, Ivanec 1997. • S. Marković, Hrvatske mineralne sirovine, Zagreb 2002. • Geološke osobitosti Hrvatskog zagorja (katalog izložbe), Krapina 2006.

M. Melem Hajdarović