Krapina (grad)

plan Grada

stara župna crkva sv. Nikole Biskupa, XIV–XVIII. st.

presjek i tlocrt stare župne crkve sv. Nikole Biskupa

Krapina, grad i središte istoimene gradske uprave i Krapinsko-zagorske županije; 4201 stanovnik. Leži na 203 m nadmorske visine, u dolini rijeke Krapinčice, koja se na sjeveru sužava prema Stahinjščici, a na jugu širi u tzv. krapinsko polje. Smještena je uz željezničku prugu Zagreb–Zaprešić–Zabok–Celje (1886), uz Zagorsku magistralu (1964) te autocestu Zagreb–Macelj (1996). Najvažnije je upravno, gospodarsko, kulturno i obrazovno središte Hrvatskoga zagorja. Naselje se razvilo iz srednjovjekovnoga podgrađa vlastelinske utvrde (→ Stari grad Krapina) te se oblikovalo kao izduženo cestovno naselje. Gradska jezgra, koju danas čine zgrade pretežito iz XVIII. i XIX. st., oblikovala se u srednjem vijeku na lijevoj obali Krapinčice, uz povoljan prijelaz preko rijeke. Sačuvala je skladan urbani izgled i najveća je povijesna gradska cjelina na zagorskome području. Najstariji su i najvredniji arhitektonski spomenici te zaštitni znakovi Krapine, uz Stari grad, povijesne zgrade u Magistratskoj ulici (magistrat); kuća Majcen (danas → Galerija grada Krapine); Keglevićev kompleks, rodna kuća Lj. Gaja (muzej), franjevački samostan s crkvom sv. Katarine (podignut 1657; → franjevački samostan u Krapini) te neogotička župna crkva sv. Nikole, sagrađena 1903. po nacrtima J. Vancaša na mjestu stare župne crkve iz XIV. st. Vancaševa je crkva trobrodna građevina s opremom iz doba gradnje. Župni dvor uz nju vrijedan je primjer župne kurije s kraja XVIII. st. U Galeriji grada Krapine i zbirci franjevačkoga samostana nalaze se predmeti umjetničke, arhivske i kulturnopovijesne vrijednosti. Izvan Zagorja, Krapina je najpoznatija po nalazištu → Hušnjakovo, gdje je 2010. otvoren → Muzej krapinskih neandertalaca (prije Muzej evolucije), s interaktivnim sadržajima, glavna krapinska turistička atrakcija. Uz trgovinu, turizam i uslužne funkcije, značajan udjel u gospodarskoj osnovi ima i industrija (tekstilna, drvna, keramička, metaloprerađivačka, tiskarstvo), koja se razvija od XIX. st., a najveći zamah imala je nakon Drugoga svjetskog rata. Starija industrijska zona smještena je u samoj gradskoj jezgri te u sjevernome dijelu grada i prigradskim naseljima (Žutnica), dok se novija industrijska i poslovna zona razvija južno od povijesne jezgre (Bobovje). Uz staru osnovnu školu (spominje se već 1665, današnja zgrada iz 1911), otvorena je 1907. niža realna gimnazija, koja je 1941, odnosno 1945. pretvorena u potpunu gimnaziju, zadugo jedinu u Zagorju (→ Gimnazija u Krapini); 1912–46. postojala je i niža ženska stručna škola. Od 2007. djeluje i → Veleučilište Hrvatsko zagorje Krapina. Krapina je sjedište različitih kulturnih ustanova, društava i udruga te mjesto održavanja mnogobrojnih kulturnih manifestacija, među kojima se posebno ističe → Tjedan kajkavske kulture, u okviru kojega se od 1966. održava i → Festival kajkavskih popevki Krapina. − Naseljenost krapinskoga područja u prapovijesno doba potvrđuju ostatci na lokalitetu Hušnjakovo (krapinski pračovjek), a rimsku prisutnost ostatci žrtvenika i spomenika na lokalitetu Mihaljekov Jarek. Po inačici predaje o braći Čehu, Lehu i Mehu, koju je među inima popularizirao i Lj. Gaj, Krapina je pradomovina Slavena (→ krapinska predaja). U povijesnim se dokumentima Krapina prvi put spominje 1193. u povelji kojom pečuški biskup Kalan dodjeljuje zagrebačkomu biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima pravo na desetinu. God. 1222. Krapina je vjerojatno bila sjedište plemenske župe jer se iste godine spominje Petrus comes de Crapuna. Oko utvrde već se u XII. st. razvilo vlastelinstvo, a u srednjem vijeku podno utvrde i trgovište, kojemu je kralj Ludovik I. Anžuvinac dodijelio privilegij (1347) kojim je krapinskim stanovnicima dana znatna samouprava. Stanovnici trgovišta dobili su pravo izbora svojega sudca, koji je imao izvršnu vlast, ali su i dalje bili prisiljeni na davanja vlastelinstvu. Nakon smrti kralja Ludovika, Krapina je više puta promijenila gospodare. God. 1399. kralj Sigismund Luksemburgovac dodijelio ju je grofu Hermanu II. Celjskomu, koji je trgovištu 1418. dao povlasticu za održavanje godišnjega sajma. Za grofova Celjskih trgovište Krapina poprima obilježja utvrđenoga srednjovjekovnoga grada s dvojim gradskim vratima. Značenje Krapine potvrđeno je i kraljevskim vjenčanjem održanim 1405, kada se u krapinskome burgu Sigismund Luksemburgovac vjenčao s Barbarom Celjskom. U XV. st. u gradu se spominje kovnica novca kao i nova utvrda na brdu Josipovcu, pod kojim je sagrađen i hospital s crkvom sv. Katarine (na toj lokaciji 1641. počeo se graditi franjevački samostan). Nakon smrti posljednjega grofa Celjskoga, Ulrika II., njegova udovica Katarina Branković prodala je 1457. Krapinu, i ostale zagorske gradove, Janu Vitovcu. Nakon prve osmanske provale 1473. građani su oko trgovišta izgradili bedeme, što je podupirao i sam kralj Matija Korvin, koji je 1488–90. bio izravni vlasnik cijeloga krapinskog vlastelinstva. Kako bi ojačao trgovište, kralj Matija Korvin dao mu je 1489. povlasticu za održavanje dvaju godišnjih sajmova (na blagdan sv. Florijana i sv. Ladislava). Nakon Matijine smrti Krapinu je naslijedio sin mu Ivaniš Korvin, a potom je (od 1504) bila u vlasništvu njegove udovice Beatrice Frankapan. Njezin drugi muž Juraj Brandenburški prodao je polovicu krapinskoga vlastelinstva hrvatskomu banu Petru Kegleviću, a druga polovica uskoro je postala vlasništvo Luke Sekelja. Kako su Keglevići u svojem posjedu imali i vlastelinstvo oko utvrde Kostel, od XVI. st. ono je spojeno s krapinskim u jedinstveno → krapinsko-kostelsko vlastelinstvo. Potkraj XVI. st. oko vlasti nad Krapinom sukobljavale su se velikaške obitelji Keglević, Sekelj i Drašković. Ti su sporovi završeni tek 1647, pomirbom Draškovića i Keglevića, kada je Krapina došla pod vlast obitelji Keglević. Dok su u prvoj polovici XVI. st. P. Keglević i L. Sekelj potvrdili trgovištu stare povlastice, u drugoj polovici XVI. st. gospodari vlastelinstva nastojali su građanima nametnuti tlaku i ograničiti autonomiju, što je dovodilo do čestih sukoba između građana i vlastele. Tek ispravom od 16. XII. 1628. palatin Nikola Esterházy uredio je odnose između trgovišta i vlastelinstva (vlastelini Erdődy i Keglević) pa se od tada Krapina razvijala kao jako obrtničko i trgovačko središte. O važnosti tadašnje Krapine svjedoče podatci da je između 1598. i 1607. ondje održano nekoliko sabora hrvatskih staleža, a 1621. održana su dva zasjedanja skupštine Varaždinske županije. Na poziv gradske općine, franjevci su 1641. osnovali u gradu samostan, a 1665. počela je djelovati osnovna škola. Stari dio grada obnovili su Keglevići 1714, ali je Krapina 1775. teško stradala u potresu. Polovicom XVIII. st. saborska je komisija pod predsjedanjem Josipa Raffaya izradila općinski statut, a 1772. bio je donesen novi gradski statut, kojim je Varaždinska županija stekla vlast nad gradskom upravom pa su prava građana bila znatno ograničena. Nakon Keglevića stari dio grada bio je u posjedu obitelji Lichtenberg te obitelji Ottenfels-Gschwind, koja ga je 1882. obnovila, a 1919. darovala općini. Razvoj u XIX. st. obilježio je procvat obrta te pojava industrije. Najstarija je tvornica → Krapinske kamenine (1800), a spominju se lončarsko-pećarska radionica, pivovara, tiskara (1886), tvornica svijeća, tvornica štapova i pilana. U Strahinju se od 1873. obavljaju istražni radovi, nakon kojih je otvoren rudnik ugljena (→ krapinski ugljenokopi). Uz proizvodnju, razvijali su se trgovina i novčarstvo (1884. osnovana Prva zagorska štedionica). Duž glavne gradske komunikacije održavaju se sajmovi. Iako po broju stanovnika razmjerno malo mjesto (1038 stanovnika 1848. god.), Krapina je imala napredno gospodarstvo. Postupno se širila i gradska jezgra: glavni je smjer širenja bio prema jugu, na današnju Gajevu ulicu. Na dodiru Magistratske i Gajeve ulice formirao se glavni gradski trg, koji je postao gradskim središtem; 1891. ondje je na mjestu srušene crkve sv. Rozalije podignut Gajev spomenik, rad Ivana Rendića. Poticaj razvoju grada bio je i dolazak željeznice 1886. Spoj željezničke postaje i gradskoga središta izveden je reprezentativnim drvoredom. Na rubovima grada, po okolnim obroncima, uređivala su se šetališta, a gradsko groblje bilo je preseljeno sa stare lokacije uz župnu crkvu na novu lokaciju u podnožju → Trškoga Vrha, gdje su još 1750. građani podignuli reprezentativnu zavjetnu crkvu Majke Božje Jeruzalemske. Početkom XX. st. na Hušnjakovu se gradilo → Kneippovo lječilište. Jačanje obrta i prve naznake pojave industrije te sve veći broj zaposlenih u javnim službama bili su osnova za jačanje građanskoga sloja, koji je poticao modernizacijske procese. Krapina je, kao rodno mjesto Lj. Gaja, odigrala veliku ulogu već i u hrvatskome narodnom preporodu. God. 1841. počelo je djelovati amatersko kazalište, a 1845. bila je otvorena čitaonica Domorodni dom (od 1847. djelovala je u sastavu Gospodarskoga društva, a od 1864. kao Narodni dom). Modernizacija je uzimala sve više maha prema kraju XIX. st. pa je 1875. osnovano vatrogasno društvo, prvo u Zagorju, 1878. osnovana je jedna od prvih podružnica Crvenoga križa u Hrvatskoj, 1899. podružnica Hrvatskoga planinarskog društva, a 1906. Hrvatski sokol, također prvi na zagorskome području. Na početku XX. st. u Krapini su se tiskala i prva novinska glasila na području Zagorja, 1903–04. izlazio je → Knajpovac, a od 1907. → Hrvatski Zagorac. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova uveden je 1923. vodovod, 1924. izgrađen je Gajev dom, isprva namijenjen Hrvatskomu sokolu (danas dio tvornice Kotka), a u Žutnici je 1925. počela s radom Krapinska tekstilna industrija (danas → Krateks). Industrijalizacija je nastavljena osobito nakon Drugoga svjetskog rata, kada je osnovano više pogona u kojima je bio zaposlen velik broj radnika, a neki od njih djeluju i danas (→ Kotka,→ Jedinstvo). U poratnome razdoblju izgrađeni su i drugi objekti javne namjene, primjerice 1952–60. Dom kulture (danas → Pučko otvoreno učilište Krapina), 1958. Dom zdravlja (do Drugoga svjetskog rata djelovala je kotarska ambulanta, a od 1946. kotarska zdravstvena služba), robna kuća i zgrada banke u 1970-ima, a 1965. otvoren je i prvi dječji vrtić u Zagorju. Usporedno, širi se i područje stambene izgradnje, u 1950-ima izgrađene su prve stambene zgrade južno i sjeveroistočno od gradske jezgre, nova stambena naselja na sjeveru i jugu nastaju u 1960-ima, dok su oko nekadašnjih poljskih putova na sjeverozapadu i jugoistoku formirane nove zone individualne stambene izgradnje. Na taj način Krapina je postupno fizički srasla s prigradskim naseljima: Strahinje, Žutnica, Podgora Krapinska i Doliće na sjeveru, Tkalci na zapadu te Bobovje, Mihaljekov Jarek, Polje Krapinsko i Velika Ves na jugu.

LIT.: S. Ortner, Povjest gradine i trgovišta Krapine, Krapina 1899. • A. Kozina, Krapina i okolica kroz stoljeća, Krapina 1960. • J. Adamček, Povijest trgovišta i vlastelinstva Krapine u doba feudalizma, Kaj, 15(1982) 1. • A. Kozina (ur.), Krapinskih osam stoljeća, Krapina 1998. • A. Szabo (ur.), Krapina: grad povijesti i kulture, Krapina 2004. • D. Kozina, Krapinska vremena, Krapina 2013.

R.