Hrvatsko zagorje (regija)

tipični zagorski krajolik u okolici Krapinskih Toplica

Krapina i Strahinjščica

ruševine utvrde Cesargrad

Hrvatsko zagorje, zemljopisno-povijesna regija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; obuhvaća oko 2200 km²; približno 232 000 stanovnika (2021). Najveći dio Zagorja čini Krapinsko-zagorsku županiju (1229 km² s 120 702 stanovnika), dok manji dijelovi pripadaju Varaždinskoj (696 km² s 59 040 stanovnika) i Zagrebačkoj županiji (251 km² s 52 226 stanovnika). Jedno je od najgušće naseljenih krajeva Hrvatske; 107 stanovnika/km².

naziv. U stručnoj literaturi, kao i u svakodnevnome govoru, u uporabi su dvije inačice, dulja dvočlana: Hrvatsko zagorje, i kraća jednočlana: Zagorje. Opći pojam zagorje (i srodni pojam zagora) učestalo se javlja u različitim dijelovima Hrvatske (Dalmatinska zagora, naselje Zagorje Modruško kraj Ogulina, naselje Zagore kraj Opatije, naselja Zagorje kraj Labina i na Kordunu, naselje Zagora kraj Krapine), redovito kao toponim koji označava naseljeno mjesto (ojkonim) ili predio (horonim) »s one strane gore«, a u tome značenju javlja se i na širemu slavenskom prostoru od juga do sjevera. U Bugarskoj je najpoznatiji primjer grad Stara Zagora, u Slovačkoj regija Záhorie, područje na zapadu zemlje (s one strane Malih Karpata), u Ukrajini selo Zahora u Lavovskoj oblasti, a u Poljskoj selo Zagórz podno Karpata. U susjednoj Sloveniji od više takvih toponima najpoznatiji je rudarski gradić Zagorje ob Savi, a u BiH selo Zagorje kraj Posušja.

U slučaju Hrvatskoga zagorja, horonim je izveden iz položaja regije u odnosu na grad Zagreb u značenju područja s druge strane Medvednice. Dvočlana inačica, s nacionalnim atributom na prvome mjestu, nastala je kako bi se razlikovalo sjevernohrvatsko Zagorje od dalmatinskoga Zagorja (za koje danas preteže naziv Zagora). Iako je, s obzirom na učestalost uporabe, prednost dao jednočlanoj inačici, na tu razliku jasno je ukazao još V. Klaić u pionirskome djelu Prirodni zemljopis Hrvatske (1878): »... u hrvatskoj zemlji ima dva Zagorja: jedno se prostire u Dalmaciji... drugo opet... širi se u sjevernoj Hrvatskoj uz bratsku nam zemlju slovensku«. Nakon ulaska hrvatskih zemalja u jugoslavensku državu, uporaba dvočlanoga naziva dobila je dodatni smisao i u razlikovanju od ostalih sličnih toponima u drugim dijelovima zemlje, ponajprije u Sloveniji.

granice i površina. Prirodne granice Zagorja su rijeka Sutla na zapadu, Maceljsko gorje (718 m) i Varaždinsko-topličko gorje (363 m) na sjeveru, Kalnik (643 m) i Medvednica (1033 m) na istoku i jugoistoku, a na jugozapadu se prirodnom granicom može smatrati rijeka Sava. Zapadna granica, najvećim dijelom i sjeverna, te istočna i jugoistočna, u literaturi su jasno i jednoznačno određene. Manje je jasan dio sjeverne granice jer se krajnji rubni dijelovi brežuljkasta terena, koji je neupitno dio Zagorja, blago spuštaju i prelaze u dravsku nizinu, koja nije dio Zagorja. Pojedini autori ni područje uz lijevu obalu Save, odnosno jugozapadne padine Marijagoričkoga pobrđa (312 m) ne smatraju sastavnim dijelom regije. Središnje smješten gorski niz Ivanščice (1060 m) i Strahinjščice (846 m) pruža se u smjeru istok–zapad te dijeli Zagorje na dva dijela: sjeverno i južno.

Regionalna prepoznatljivost Zagorja proistječe ponajprije iz zajedničkih zemljopisnih obilježja područja, a tijekom prošlosti očuvala se unatoč promjenama upravnoga ustroja. Upravnim ustrojima tijekom prošlosti, uključujući i današnji, zagorsko je područje bilo podijeljeno u nekoliko jedinica. Dugo vremena Zagorje je bilo podijeljeno između Varaždinske i Zagrebačke županije. Cjelokupno Zagorje nije bilo obuhvaćeno ni kotarom Krapina, jednim od 27 kotara koji su u Hrvatskoj postojali 1955–62, jer su manji dijelovi regije bili u sastavu susjednih kotara Varaždin i Zagreb. Kada je pak cijela Hrvatska 1962–92. bila upravno podijeljena na nešto više od stotinu općina, zagorsko je područje obuhvaćalo osam općina (Krapina, Klanjec, Zabok, Donja Stubica, Zaprešić, Zlatar Bistrica, Ivanec i Novi Marof), odnosno devet (uključujući općinu Pregrada koja se 1978. izdvojila iz općine Krapina). Regionalno jedinstvo i cjelovitost ne čuva ni postojeća podjela po kojoj se Zagorje prostire u trima županijama. Po upravnoj podjeli, koja je na snazi dulje od dva desetljeća, središnji dio regije, porječje Krapine i Sutle, obuhvaćeno je Krapinsko-zagorskom županijom. Budući da Županija u svojemu nazivu ima i pridjev »zagorska«, u ostalim dijelovima Hrvatske sve ju se više doživljava kao istoznačnicu sa zemljopisnom regijom. Posljedično, sjeverni dio Zagorja, područje sjeverno od Ivanščice u sastavu Varaždinske županije, kao i krajnji južni dio Zagorja, marijagoričko pobrđe u sastavu Zagrebačke županije, sve se rjeđe i manje doživljavaju kao sastavni dijelovi zagorske regije.

zemljopisna obilježja. Zagorje je pretežito brežuljkast kraj koji obuhvaća porječje rijeke Krapine, istočni dio (lijevu stranu) porječja Sutle, glavninu porječja Bednje do njezina ulaska u podravsku nizinu te izvorišno područje Lonje na Ivanščici i Kalniku. Sjeverni dio (porječje Bednje) gravitira → Varaždinu, a južni, veći dio (porječja Krapine i Sutle) → Zagrebu. U → reljefu Hrvatskoga zagorja ističu se tri glavne sastavnice: gore, pobrđa i riječne doline. Gore se ističu visinom, izgledom i sastavom te su većinom prekrivene šumom. U jezgri Medvednice, te u manjem opsegu na Ivanščici i Strahinjščici, nalaze se niskometamorfne stijene starijega paleozoika, dok se mlađe paleozojske karbonatne stijene nalaze na gotovo svim zagorskim gorama. Oko paleozojskih stijena su mezozojski vapnenci i dolomiti, a mlađe, uglavnom neogenske, a pretežito klastične, naslage izgrađuju gorske obronke. Neogenske i posebno pleistocenske naslage (lapor, pješčenjak, glina) raširene su u Zagorju jer izgrađuju sva pobrđa, a u riječnim i potočnim dolinama su holocenske naslage. Veliki nagibi dolinskih strana, razlike u geološkome sastavu i djelovanje čovjeka uzrokuju jaka spiranja. Budući da je riječ o gusto naseljenim i privlačnim prostorima, posebno su opasna klizišta. U pružanju gora može se uočiti određena pravilnost pa se ističu gorski nizovi: Maceljsko gorje – Ravna gora (689 m), Desinićka gora (485 m) – Kuna gora (521 m) – Strahinjščica – Ivanščica, Cesargradska gora (509 m) – Strugača (412 m) te Medvednica – Kalnik. Zagorje je kraj prijelaznih tektonskih obilježja, na dodiru Alpa, unutrašnjih Dinarida i panonske tektonske mase (→ geološka građa). Razmjerno živa tektonska aktivnost očituje se u mnogobrojnim i značajnim rasjedima, uz koje su nastali termalni izvori (toplice), ali koji su i razlog čestih potresa. Također se duž rasjeda mogu naći eruptivne stijene (andezit, dijabaz i dr.), dok u neogenskim sedimentima ima smeđega ugljena i lignita, koji su se iskorištavali sve do 1960-ih. Simbol i znak prepoznatljivosti Hrvatskoga zagorja brežuljkasta su područja (prigorja). U prigorjima prevladava rebrasti reljef, raščlanjen dolinama mnogih manjih tokova, uglavnom meridijanskoga smjera pružanja, koji se slijevaju prema dolinama većih rijeka. Zbog ocjeditosti zemljišta i osunčanosti južnih obronaka brežuljkasti pojas između 200 i 400 metara visine bio je u težištu naseljavanja sve do XIX. st. Riječne doline su zbog podložnosti poplavama uglavnom bile slabo naseljene sve do potkraj XIX. st., kada usporedno s izgradnjom prometnica počinju i zahvati na uređenju tekućica pa su dodirne zone dolina i prigorja danas najnaseljeniji dijelovi Zagorja. U → klimi prevladavaju kontinentalni utjecaji. Prevladava umjereno topla kišna klima, po Köppenovoj klasifikaciji klimatski tip Cfb. Prosječna je godišnja temperatura između 9 i 12 °C, a oborine su raspoređene tijekom cijele godine pa nema sušnoga razdoblja; godišnje padne između 900 i 1200 mm oborina. Sjeverni je dio Zagorja zbog otvorenosti prema sjeveru hladniji od južnoga, a najhladniji je dio dolina Sutle (sutjeska Zelenjak), koja je otvorena utjecajima sa sjevera i razmjerno uska pa se hladan zrak u njoj duže zadržava. Mreža tekućica razvijena je i gusta, ali se niti jedna tekućica ne ističe osobito velikim protokom, osim kada nabujaju za dugotrajnih kiša. Glavne tekućice su Sutla, Krapina i Bednja (→ hidrogeografija).

naseljenost. Bez obzira na rane tragove, još u paleolitiku (Krapina, Vindija), naseljenost Hrvatskoga zagorja može se kontinuirano pratiti od XII. st. U rimsko je doba bilo malih naselja, vezanih uz ceste (kraj Krapine) i termalne izvore (Aquae Iasae, danas Varaždinske Toplice), ali iz toga razdoblja nema značajnijih tragova u prostornoj slici naseljenosti jer je zagorski prostor bio prometno periferan i njime je išla granica između područja gradova Ptuja (Poetovio) i Siska (Siscia). Od XII. st. jače se naseljava uski podgorski pojas na prijelazu pobrđa u gorski niz Ivanščice. Podižu se utvrđeni gradovi na strmijim i zaštićenijim lokalitetima južnih obronaka Strahinjščice i Ivanščice, primjerice Krapina (1193), zatim Grebengrad (1209), Lobor (1250), Oštrc (1330), Belec (1334) i dr. S obzirom na to da su srednjovjekovna naselja nastajala u blizini utvrđenih gradova, najnaseljeniji dijelovi Hrvatskoga zagorja u XIII. i XIV. st. bili su uz južne obronke Ivanščice, o čemu svjedoči raspored crkvenih župa u prvoj polovici XIV. st. Tijekom XV. st. podgorska je zona još najnaseljenija, ali se već naziru neke promjene. Grofovi Celjski dobili su u posjed velik dio sjeverozapadne Hrvatske, uključujući i cijelu Zagorsku županiju (od 1399. do 1456). Potom su posjedi promijenili gospodare, pa je u promijenjenim političkim prilikama ukinuta Zagorska županija i 1486. pripojena Varaždinskoj županiji i gradu Varaždinu, s kojim je Zagorje ostalo upravno povezano sve do sredine XIX. st., kada se, kao zasebne upravne jedinice, stvaraju kotari. Sekundarna kolonizacija u Hrvatskome zagorju počela je krajem XV. st. doseljavanjem stanovništva iz nesigurnih graničnih područja Hrvatske i Bosne pod osmanskom vlašću. To se stanovništvo naselilo u niže dijelove pobrđa, koji su dotada uglavnom bili pod šumom, a kolonizacija je bila najintenzivnija od sredine XVI. do sredine XVII. st. te praćena osnivanjem novih crkvenih župa. U prirodno nepovoljnije rubove riječnih dolina počelo se stanovništvo jače naseljavati tek od sredine XIX. st. Od tada zbog socijalnih i gospodarskih promjena, uzrokovanih agrarnom krizom i prenaseljenošću (dioba i usitnjavanje zemljišnih posjeda), razvojem prometne mreže, posebno izgradnjom željezničkih pruga (od 1886), te industrije, raste važnost prometno povoljnije položenih naselja u dolinama. Najvažnije prometnice prolaze dolinom Krapine i njezina pritoka Krapinčice (autocesta Zagreb–Macelj, cesta Zagreb–Krapina–Maribor /tzv. → Zagorska magistrala /, željeznička pruga Zagreb–Varaždin s odvojcima iz Zaboka prema Krapini i Donjoj Stubici), a rubnim istočnim dijelom Zagorja prolaze autocesta i državna cesta Zagreb–Varaždin. Uz to, postoji i vrlo gusta mreža regionalnih i lokalnih cesta, dok je željeznička pruga sagrađena i u dolinama Bednje i Sutle (danas zatvorena). Prometnice su uvelike pridonijele promjenama kulturnoga krajolika Hrvatskoga zagorja. Uz njih se razmjerno brzo širi utjecaj dvaju gradskih središta: Varaždina i posebice Zagreba, koji potiču socioekonomsku preobrazbu stanovništva te fizionomsku i funkcionalnu preobrazbu naselja.

Većina zagorskih naselja smještena je na prigorjima. To su uglavnom mala i raštrkana naselja koja se često sastoje od zaselaka raštrkanih po brežuljcima. Njihovo se stanovništvo sve do suvremenoga razdoblja bavilo tradicionalnim polikulturnim ratarstvom (kukuruz, krumpir, povrće, krmno bilje, voće, vinova loza i dr.), stočarstvom (svinja, govedo) i peradarstvom, na sitnim i raštrkanim poljoprivrednim gospodarstvima (do 3 ha). Zapošljavanjem stanovništva izvan poljoprivrede i ta se naselja, pod utjecajem grada i gradske ekonomije, urbaniziraju, iako većinom gube stanovništvo. Veća i zbijena naselja u dolinama malobrojnija su, ali danas puno važnija. U njima se razvila industrija i uslužne djelatnosti te su to uglavnom upravna središta manjega gravitacijskog područja. Najveća su Ivanec, Krapina, Zabok, Oroslavje, Bedekovčina, Zlatar, Novi Marof, Donja Stubica, Pregrada, Lepoglava i dr. Glavni poticaj njihovu razvoju dali su rudarstvo, industrija i razvoj prometa. Inicijalno se razvijala radnointenzivna industrija (tekstilna, metalna, prehrambena, drvna i dr.), ali 1990-ih ulaskom Hrvatske u tranzicijsko razdoblje većina se tih industrijskih poduzeća ugasila, a samo je manji dio opstao u uvjetima tržišnoga gospodarstva. Uz pojavu novih industrija, sve se jače razvija i sitno poduzetništvo te uslužni sektor. U Zagorju je raširena i kućna radinost (pletarska roba, obradba drva, izradba čipke…), a sve jačemu turističkomu značenju (lječilišni, hodočasnički, izletnički, seoski i drugi oblici turizma) pridonose mnogobrojne toplice (Krapinske, Stubičke, Tuheljske, Varaždinske i dr.), stari gradovi i dvorci (Trakošćan, Veliki Tabor, Miljana, Bežanec, Bedekovčina i dr.), hodočasnička (Marija Bistrica) i memorijalna mjesta (Kumrovec) te druge prirodne i kulturne znamenitosti.

U Zagorju se, u modernome razdoblju popisivanja stanovništva, mogu izdvojiti dva razdoblja s različitom demografskom dinamikom (→ stanovništvo). Prvo, od 1857. do 1948, obilježava, unatoč već izraženoj emigraciji, stalni porast broja stanovnika (osim za Prvoga svjetskog rata, tj. 1910–21), koji je posljedica visoka prirodnog priraštaja. Drugo je razdoblje, nakon 1948, obilježeno stalnim smanjenjem broja stanovnika. Najveće smanjenje dogodilo se 1953–61, zbog snažna ruralnog egzodusa, a sve niže stope pozitivnoga prirodnoga kretanja stanovništva. Početkom 1980-ih prirodno kretanje stanovništva Hrvatskoga zagorja postalo je negativno i sve je više pokazatelj depopulacije (dotad je to bila isključivo emigracija). Tako Hrvatsko zagorje, kao tradicionalni emigracijski prostor (uz Liku, Gorski kotar, dalmatinske otoke, sjevernu Dalmaciju, Zagoru, unutrašnju Istru, Baniju, Kordun, Podravinu), i s pojavom prirodnoga pada stanovništva, s vremenom postaje i depopulacijski prostor.

D. Njegač i M. Klemenčić

povijest. Prvi tragovi naseljenosti na području Hrvatskoga zagorja potječu iz → paleolitika. Najstarije kamene izrađevine, datirane u stariji paleolitik, iz Punikvi su kraj Ivanca, a na Hušnjakovu brijegu u Krapini i u špilji Vindiji kraj Donje Voće otkriveni su ostatci vrste Homo neanderthalensis iz srednjega paleolitika. Najslabije poznato prapovijesno razdoblje u Zagorju je → neolitik. Iako postoje mnogobrojni slučajni nalazi kamenoga oruđa i oružja na području Krapine, Lepoglave, Višnjice, Ivanca i drugih mjesta, jedino istraživanja na području Budinščine upućuju na moguće postojanje sojeničkoga naselja iz toga razdoblja. Za poznavanje naseljenosti u → eneolitiku osobito su važni lokaliteti lasinjske kulture Cerje Tužno i Cerje Novo. Tomu razdoblju pripada i regionalni tip retz-gajarske kulture koji je ime dobio po naselju Višnjici nedaleko od špilje Velika pećina, nalazišta s lijepim primjercima inkrustirane keramike. Iz → brončanoga doba potječu mnogobrojna nalazišta (Vindija, Velika pećina, Lobor – Majka Božja Gorska) i bogate ostave s oružjem, oruđem, nakitom i različitim sirovinama (Topličica, Podrute). Kasnomu brončanom dobu pripadaju i mnoge visinske utvrde (Špičak, Kukelj u Donjoj Višnjici, Židovski grad u Podgori Krapinskoj), koje, uz ostave, svjedoče o nemirnu vremenu s čestim ratovima. Na nalazištu Lobor – Majka Božja Gorska nađeni su ostatci stambenih građevina i ulomci keramičkih posuda koji pripadaju starijemu → željeznom dobu. Istome razdoblju pripadaju i ostatci naselja i nekropola u Svetom Križu Brdovečkome. Potkraj IV. i početkom III. st. pr. Kr. keltsko pleme Tauriska naselilo se, među ostalim, na područje Hrvatskoga zagorja, gdje je na strateški važnim položajima podizalo naselja utvrđena zemljanim nasipima. Tijekom III. do I. st. pr. Kr. keltsko-latenska kultura utjecala je i na autohtone kulture (→ Jazi), pa je domaće stanovništvo malo-pomalo prihvatilo njezino naslijeđe, koje je obilježilo mlađe željezno doba.

Premda se sve veći utjecaj Rimskoga Carstva i antičke kulture (→ antika) već tijekom I. st. pr. Kr. s italskoga područja širio na susjedne krajeve, nakon 9. god. pr. Kr. to je područje potpalo pod vojno-političku vlast Rima kao dio provincije Panonije. Od niza antičkih prometnica koje su prolazile kroz to područje, jedna od važnijih bila je ona koja je spajala Poetovio (Ptuj) i Mursu (Osijek). Uz nju je nastalo naselje Aqua Viva (vjerojatno na području današnjega Petrijanca), a južnije od nje nalazile su se Aquae Iasae (Varaždinske Toplice), istaknuti vjerski i lječilišni kompleks.

U doba velike seobe naroda visinske utvrde postale su središte kulturnoga, političkoga i vjerskoga života. Jedna od najvažnijih takvih utvrda u Zagorju bila je podignuta na području Lobora. Kasnoantički nalazi svjedoče o tome da se najviše gradilo u razdoblju kada su dijelove Panonije i Norika zauzeli Goti, a potom Langobardi, uz dopuštenje bizantskoga cara Justinijana I. Velikoga. Život na loborskoj i ostalim gradinama u Zagorju nakratko je prestao krajem VI. st., kada su ih razorili Avari i Slaveni. Zbog slavenskoga zauzimanja i naseljavanja zemlje nastao je prekid sa starijim načinom života, jedan dio kasnoantičkoga stanovništva povukao se, a drugi asimilirao s novopridošlim stanovništvom. Pod vrhovnom avarskom vlašću područje Hrvatskoga zagorja bilo je do početka IX. st., potom je dospjelo pod vrhovnu franačku vlast, a u X. st. bilo je u sastavu hrvatske države. Rani srednji vijek, uz slučajne nalaze pojasne garniture (IX. st.) i nakita (X/XI. st.) iz Velike Horvatske, najbolje oslikavaju ostatci dviju crkava u Loboru, drvene (IX. st.) i zidane trobrodne (IX/X. st.), koji upućuju na to da je ondje postojalo jako crkveno središte, iz kojega je krenulo pokrštavanje stanovništva Panonije.

Nastankom Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva krajem XI. st. započelo je oblikovanje županijskoga sustava, koje je najkasnije do kraja XII. ili početka XIII. st. dovelo do podjele zagorskoga područja između Zagorske, Vrbovečke, Hrašćinske, Varaždinske, Moravečke i Zagrebačke županije. Središnji dijelovi današnjega Hrvatskoga zagorja nalazili su se u Zagorskoj županiji, brežuljkasti krajevi uz lijevu obalu gornjega i srednjega toka rijeke Sutle u Vrbovečkoj županiji, dok je Hrastovečka županija obuhvaćala brežuljkaste predjele uz gornji tok rijeke Lonje te krajeve uz desnu obalu gornjega toka rijeke Krapine u okolici današnje Hrašćine. Dijelovi Zagorja sjeverno od Strahinjščice i Ivanščice nalazili su se u Varaždinskoj županiji, a područja između lijeve obale rijeke Krapine i sjevernih obronaka Medvednice većim su dijelom pripali Zagrebačkoj, a manjim dijelom Moravečkoj županiji. Središta županija bile su istoimene utvrde. Iako su u vrijeme mira te utvrde u potpunosti zadovoljavale ulogu županijskoga upravnog, sudskog, gospodarskog i crkvenog središta, u vrijeme prodora Tatara u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo zbog malobrojnosti su se u potpunosti pokazale nedostatnima za zaustavljanje brzoga prodora osvajačke vojske u dubinu Kraljevstva (1241–42). Zbog toga je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. u očekivanju nove tatarske provale na svoje Kraljevstvo tijekom 1240-ih i 1250-ih pokrenuo opsežnu obrambenu reformu, koja je u konačnici u drugoj polovici XIII. i u XIV. st. dovela do izgradnje većega broja novih utvrda, pretežito u romaničkome ili prijelaznome romaničko-gotičkom stilu. Podno utvrda nastala su podgrađa, koja su se tijekom XV. st. razvila u različite kategorije gradskih naselja, a zabilježena su u dokumentima kao trgovišta (oppidum), trgovi (forum, villa) i purge. Pojedina gradska naselja postaju i sjedištima crkveno-teritorijalne organizacije (→ župe, dekanati, arhiđakonati, biskupije). Tijekom druge polovice XIII. st. veći dijelovi županija na zagorskome području prešli su kraljevskim darovnicama u nasljedni posjed različitih velikaških i plemićkih obitelji. U Zagorskoj županiji oblikovao se veleposjed Zagorskih knezova i varaždinskoga župana Mihovila iz Buzadove grane roda → Hahold, a na manjim dijelovima županija na području između južnih obronaka Ivanščice i rijeke Krapine oblikovali su se sitniji plemićki posjedi u vlasništvu zaslužnih kraljevskih vojnika i vitezova. Područje današnjega jugozapadnog Hrvatskoga zagorja, omeđenoga rijekom Sutlom na zapadu, Krapinom na sjeveru te sjevernim obroncima Medvednice, našlo se u okviru veleposjeda roda → Aka, dok su Selkovi sinovi vladali većim dijelovima Hrašćinske i istočnim dijelovima Varaždinske županije. Od ostalih većih posjednika ističu se još i vitezovi → ivanovci, pod čijom vlašću su se našli veliki dijelovi Varaždinske županije između Ivanščice i rijeke Bednje sa središtem u Beli, te zagrebački Kaptol, u vlasništvu kojega se nalazilo topličko vlastelinstvo. Kada je za posljednjih → Arpadovića krajem XIII. st. oslabila središnja kraljevska vlast, to novo stanje iskoristili su → Gisingovci, koji su zauzeli velike dijelove Hrvatskoga zagorja sjeverno od rijeke Krapine te podvrgnuli njegovo plemstvo svojoj izravnoj vlasti. Istodobno su s juga prodrli u Hrvatsko zagorje njihovi najveći rivali, knezovi Babonići, koji su pod svoju vlast stavili veće dijelove veleposjeda roda Aka, uključujući i njihovu utvrdu Susedgrad, dok su vlast nad Hrašćinskom županijom između 1277. i 1288. u cijelosti stekli → Grebenski. Takvo stanje održalo se do kraja 1330-ih, kada je, po nalogu novoga hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta, slavonski ban Mikac Mihaljević slomio Gisingovce i Baboniće te obnovio kraljevsku vlast u Hrvatskome zagorju, što je omogućilo njegovu sinu i prijestolonasljedniku Ludoviku I. Velikomu da polovicom XIV. st. ukine stare županije te ih kao distrikte pripoji novoutemeljnim kraljevskim županijama. U toj upravnoj reformi nekadašnja Zagorska županija priključena je kao distrikt Varaždinskoj županiji, Moravečka županija i veleposjed roda Aka pripojeni su Zagrebačkoj županiji, dok je veleposjed obitelji Grebenski pripojen Križevačkoj županiji. Podijeljenost Hrvatskoga zagorja na Vrbovečku, Varaždinsku, Zagrebačku i Križevačku županiju održala se do kraja XIV. st., kada je hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Sigismund Luksemburgovac 1397. poklonio grofovima → Celjskim nekadašnju Vrbovečku i Varaždinsku, a 1399. i nekadašnju Zagorsku županiju zajedno s utvrdama Krapinom, Belcem, Oštrcom, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom. Darivanje je Sigismund potvrdio 1405. i ponovno 1435. Novostečene županije Celjski su sjedinili u Zagorsku grofoviju, a njezino središte uspostavili su u Krapini, gdje su u kasnogotičkome stilu obnovili staru utvrdu i proširili je u monumentalnu utvrđenu rezidenciju. Obnovu su vodili majstori klesari potekli iz kruga češke graditeljske obitelji Parler, pod čijim je utjecajem započela obnova crkava i drugih utvrda u kasnogotičkome stilu. Kako bi zagorske plemiće što čvršće vezali uz svoju vlast, Celjski su u Varaždinu organizirali poseban sud, koji je bio izuzet od vlasti slavonskih banova i kojem je bilo podređeno oko 40 plemićkih posjeda. Celjski su punih 57 godina upravljali Zagorskom grofovijom. Nakon što je ugarski vojskovođa Ladislav (László) Hunyadi, brat budućega hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina (vladao 1458–90), u Beogradu 1456. pogubio kneza Ulrika II. Celjskoga, posljednjega muškog potomka obitelji, celjske gradove, vlastelinstva i posjede, među kojima i Zagorsku grofoviju, naslijedila je njegova udovica Katarina Branković. Istodobno su prava na posjede istaknuli mnogi drugi pretendenti, među kojima se isticao rimsko-njemački car Fridrik III. Habsburgovac, zbog čega je izbio rat za celjsku baštinu. U obrani kranjskih i štajerskih posjeda od presezanja cara Fridrika, Katarini je isprva pomagao vojskovođa Jan Vitovac. Nakon što ga je hrvatsko-ugarski kralj i Fridrikov nećak Ladislav V. Postum (vladao 1440–56) postavio za novoga slavonskog bana, Vitovac je okrenuo leđa Katarini te krenuo redom zaposjedati utvrde Celjskih u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu, prepuštajući istodobno njihove utvrde u Kranjskoj i Štajerskoj caru Fridriku. U nemogućnosti da zadrži barem dio posjeda i utvrda pokojnoga supruga, Katarina je pravo na njih 1460. prodala Vitovcu za 62 000 forinti. Iako se s time nije slagao, novi hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, nije mogao osporiti prodaju jer mu je Vitovac bio saveznik u ratu protiv protukralja Fridrika III. Habsburgovca. Stoga je 1463. ispravom priznao Vitovcu posjedovanje Zagorske grofovije, a Vitovac je zauzvrat podržao Korvinovo pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Nakon smrti Jana Vitovca 1468, Zagorsku grofoviju naslijedili su njegovi sinovi Ivan, Juraj i Vilim, u čijem je vlasništvu bila do 1488, kada su braća, nezadovoljna oduzimanjem sudskih ovlasti u Zagorskoj grofoviji (1486), prešla na stranu rimsko-njemačkoga cara Fridrika III. Habsburgovca za njegova sukoba s Matijom Korvinom. Zbog te izdaje kralj ih je kaznio gubitkom svih posjeda, koje je potom darovao svojemu sinu → Ivanišu Korvinu. God. 1488. ukinuta je Zagorska grofovija, a njezin teritorij ponovno je uspostavljen kao Varaždinska županija te podijeljen na četiri kotara. Zapadno Zagorje bilo je u gornjozagorskome kotaru, područje između rijeke Krapine i Ivanščice u donjozagorskome kotaru, u gornjopoljskome kotaru nalazili su se sjeverozapadni dijelovi Hrvatskoga zagorja, dok su krajevi između Ivanščice i Varaždinska županija bili dijelom donjopoljskoga kotara. Takva podjela održala se sve do 1848, kada je Varaždinska županija podijeljena na krapinsku, zlatarsku i varaždinsku podžupaniju. Protjerivanje Vitovčevih sinova iz Zagorske grofovije proveo je kraljevski kapetan Jakov Sekelj (Székely), koji je potom trebao Zagorsku grofoviju predati kralju, odnosno njegovu sinu Ivanišu, što je on odbio učiniti sve dok mu se ne nadoknade troškovi koje je imao tijekom osvajanja Zagorske grofovije. Iako su Ivanišu pravo na utvrde Zagorske grofovije priznali ugarski prelati i baruni ugovorom 1490, što je potvrdio i novi hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. Jagelović, Ivaniš je spomenute utvrde dobio tek 1494, nakon što je u ime duga od 16 000 forinti prepustio u zalog Sekelju plemićke gradove Vinicu i Trakošćan s distriktom Kamenicom. Za vladavine Ivaniša Korvina započeo je teritorijalni raspad nekadašnje Zagorske grofovije na niz manjih vlastelinstava i plemićkih posjeda, jer je Ivaniš nekoliko godina sustavno izdvajao posjede pojedinih utvrda te ih kao samostalna vlastelinstva prepuštao svojim pristašama na ime dugova za višegodišnju službu. Markgrof → Juraj Brandenburški isparcelirao je 1523–24. preostale dijelove grofovije na vlastelinstva te ih prodao.

Srednjovjekovno razdoblje u Hrvatskome zagorju obilježila su dva velika umjetnička stila, romanika (XI–XIII. st.) i gotika (XIII–XVI. st.). Spomenici romaničkoga graditeljstva uglavnom su stradali tijekom tatarske provale (1241–42), zbog čega danas u Zagorju prevladavaju gotičke crkve i samostani te feudalne utvrde. Iako su prvi prodori Osmanlija u Hrvatsko zagorje započeli neposredno nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463, oni su se osobito intenzivirali tijekom posljednje četvrtine XV. st. Da bi zaustavio sve češće osmanske pljačkaške upade u svoje kraljevstvo, kralj Matija Korvin dopustio je nižemu zagorskom plemstvu nesmetanu gradnju novih utvrda i obnovu postojećih. Nove utvrde ili utvrđene rezidencije također je gradilo novodoseljeno hrvatsko plemstvo, izbjeglo pred osmanskom navalom pretežito s područja današnje Cazinske krajine, Bosanske krajine i Bihaćkoga Pounja. S izbjeglim hrvatskim plemstvom naselili su se i njihovi nekadašnji podanici, zbog čega je Zagorje od kraja XVI. st. pa sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata bilo najgušće naseljeni dio Banske Hrvatske. Na doseljavanje izbjeglica najviše je utjecala udaljenost Zagorja od glavnih smjerova kojima su Osmanlije prodirali prema zapadu. Osim nekoliko većih osmanskih pustošenja u okolici Konjščine te u okolici Varaždina i Vinice, ostali dijelovi Zagorja nisu doživjeli veća ratna razaranja (→ Bitka kraj Konjščine; → Bitka kraj Maruševca; → Bitka na Sutli). Osim gradnje mnoštva obrambenih građevina ili pregradnje starih radi zaštite od Osmanlija, Hrvatsko zagorje u XVI. st. obilježava i dezintegracija vlastelinstava, nastalih tijekom prve četvrtine XVI. st. raspadom nekadašnje Zagorske grofovije. To se osobito ubrzalo prema kraju XVI. st., kada se masovno pojavljuju mali i srednji plemićki posjedi (alodijalni posjedi) s kurijama. Njihov nastanak izravno je povezan s preoblikovanjem starih vlastelinstava, koja se raspadaju na velik broj malih posjeda s novim feudalnim gospodarima. Izmrvljenost nekadašnje Zagorske grofovije na mnoštvo malih i srednjih posjeda održala se tijekom XVII. i XVIII. st. Glavna gospodarska grana vlastelinstava i plemićkih posjeda u Hrvatskome zagorju toga doba bilo je vinogradarstvo, koje je donosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo) i pčelarstvo. Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva. Svi napori da se zaštite ljudi i imovina iziskivali su velike materijalne troškove, pa je sve brojnije zagorsko plemstvo odlučilo taj teret većim dijelom prebaciti na svoje kmetove. Uvođenje novih nameta i poreza, povećanje tlake, zamjene novčane s radnom i naturalnom rentom, pravo prvootkupa proizvoda, vojna obveza, pravo prve bračne noći te u konačnici potpuna podređenost pojedinih kmetova i seljaka samovolji i zlostavljanju feudalnih gospodara pogoršali su tijekom XVI. st. društveni i gospodarski položaj zagorskoga seljaštva, pa je izbila velika → Seljačka buna 1573. Izloženost zagorskih seljaka feudalnoj eksploataciji nastavila se i tijekom sljedećih stoljeća, a njihov položaj nije se značajnije poboljšao ni nakon ukidanja kmetstva 1848. Kad su Habsburgovci sa svojim saveznicima okupljenima u Svetu ligu (Mletačka Republika, Poljska i Rusija) pobijedili Osmansko Carstvo u Velikome (Bečkome) ratu za oslobođenje (1683–99), te se habsburško-osmanska granica pomaknula na Dunav i Savu, nastupilo je dugo razdoblje mira što je omogućilo kulturni procvat, glavno obilježje kojega je u graditeljstvu bio barokni stil. Tijekom XVIII. st. mnoge su gotičke građevine bile barokizirane, a u novome stilu zagorski plemići i velikaši podignuli su brojne nove rezidencije (→ dvorci; → kurije) te potom napustili svoje stare srednjovjekovne utvrde. Iako se isprva krčenjem šuma i melioracijom poplavnih nizina rijeka Sutle, Krapine i Bednje te njihovih pritoka uspijevalo zadovoljiti potrebe stanovništva za novim poljoprivrednim površinama i proizvodnjom veće količine hrane, u XIX. st. broj stanovnika još je više porastao. Prenapučenost, nerazvijenost manufakture i industrijske privrede te naposljetku drobljenje i usitnjavanje zagorskih posjeda dovelo je potkraj XIX. st. i u godinama neposredno prije Prvoga svjetskog rata do velikoga iseljavanja stanovništva u Zagreb i Prigorje, ali i izvan Hrvatske. Za vladavine Josipa II. Habsburgovca. Hrvatsko je zagorje nakon ukidanja Varaždinske županije 1785. ušlo u sastav X. ili Zagrebačkoga okruga, u sklopu kojega je ostalo do 1790, kada je Josip II. bio prisiljen obnoviti županijski sustav. U sastavu obnovljene Varaždinske županije veći dio Hrvatskoga zagorja bio je sve do 1922. U doba → hrvatskoga narodnog preporoda Zagorje i njegova neproglašena prijestolnica Krapina jedno su od žarišta domoljubnoga pokreta, a pojedine zagorske velikaške i plemićke obitelji promiču ideje pokreta kroz druženja u svojim dvorcima i kurijama. Ideje narodnoga preporoda ubrzo su se proširile i među zagorskim seljaštvom, koje je krajem XIX. st. postalo glavni nositelj ideja preporodnoga pokreta. Upravo su u Hrvatskome zagorju 1883. i 1903. izbili seljački nemiri protiv mađarizacije i kao odraz socijalno-gospodarske i političke krize hrvatskoga društva u prijelaznome razdoblju nakon ukidanja feudalnih odnosa. Nemiri koji su izbili u tadašnjoj Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji proširili su se na bivšu Bansku krajinu i imali odjeka i u drugim krajevima Hrvatske te se smatraju jednom od prijelomnih točaka hrvatske povijesti i najvećim socijalnim pokretom od revolucije 1848. do propasti Austro-Ugarske 1918 (→ narodni pokret 1883; → narodni pokret 1903). Premda Hrvatsko zagorje tijekom → Prvoga svjetskog rata nije bilo izravno pogođeno bojnim djelovanjem, mnogi Zagorci borili su se u sastavu ugarskoga domobranstva, koje je bilo podijeljeno na domobranske jedinice Ugarske i na Kraljevsko hrvatsko-dalmatinsko domobranstvo, odnosno na vojsku Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, podčinjeno ugarskome Ministarstvu zemaljske uprave. Postrojbe iz Zagorja borile su se na Istočnome bojištu (Bukovina i Galicija), na balkanskome bojištu (Srbija, Crna Gora i Grčka) i na talijanskome bojištu (bojište na rijekama Soči i Piavi). Prve godine Hrvatskoga zagorja u novoj državnoj tvorevini, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), obilježila je → agrarna reforma, provođenje koje je započelo 1919. Iako su njime bili ukinuti svi kmetski i kolonatski odnosi u nekadašnjim dijelovima Austro-Ugarske, koji su ušli u sastav Kraljevine SHS (Slovenija, Hrvatska, Vojvodina te Bosna i Hercegovina), ipak se glavnim ciljem te reforme može smatrati želja novih vlasti da, među ostalim, u Hrvatskoj unište sve veleposjede, koji su se nalazili u rukama plemstva, koje je još od početka XVII. st. bilo glavni nositelj hrvatske državnosti u Habsburškoj Monarhiji i potom Austro-Ugarskoj, a poslije propasti habsburške države u Prvome svjetskom ratu glavnim zagovornicima njezine obnove. Provođenjem reforme vlasnicima veleposjeda u Zagorju ostavljeni su samo dvorci i povrtnjaci te šume veličinom manje od 1000 jutara, dok je najbolja zemlja oduzeta i podijeljena seljaštvu. Tako je većina zagorskih veleposjeda bila u cijelosti ukinuta između 1922. i 1924. Do ukidanja reforme 1931. nije opstao ni jedan veleposjed u Hrvatskome zagorju i općenito u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Iako su zagorski seljaci provođenjem agrarne reforme dobili nove posjede u Zagorju, ali i u zelinskome Prigorju, odakle su masovno odlazili na područja drugih ukinutih veleposjeda, otvoreno negiranje hrvatske državne i narodne individualnosti od strane nositelja beogradskoga velikosrpskog režima, raširenost korupcije na svim razinama te slabljenje gospodarstva pod utjecajem velike gospodarske krize (1929 –31) potaknulo je masovno pristajanje Zagoraca uz → Hrvatsku seljačku stranku i njezine vođe, Stjepana Radića i Vladka Mačeka. Uspostavu NDH u travnju 1941 (→ Drugi svjetski rat) brojni su Zagorci podržali i spontano sudjelovali u razoružavanju jugoslavenske vojske i uspostavi nove vlasti, koja je Zagorje sa susjednom Varaždinskom Podravinom i Međimurjem (okupiranim od Mađara) organizirala u Veliku župu Zagorje. Ubrzo je, međutim, došlo do razočaranja u novu vlast jer je ona uspostavila jednostranački i diktatorski sustav, donijela rasne zakone, temeljem kojih je stradala malobrojna židovska zajednica, a uskoro su se na meti ustaških vlasti našli i svi Zagorci koje je vlast smatrala protivnicima ustaškoga režima. Protiv nasilja ustaške i njemačke okupatorske vlasti brojni Zagorci priključili su se partizanskomu pokretu pod vodstvom → Josipa Broza - Tita (među kojima je bio i budući prvi hrvatski predsjednik → Franjo Tuđman), te na području Hrvatskoga zagorja poduzeli niz snažnih napada, zbog kojih je uslijedila odmazda ustaških i njemačkih snaga nad lokalnim civilnim stanovništvom. Preko Zagorja tijekom svibnja 1945. ustaška se vlast zajedno s vojskom NDH i mnogobrojnim izbjeglicama povlačila prema Austriji. Nakon što su na austrijsko-slovenskoj granici (Dravograd, Bleiburg i dr.) jedinice Jugoslavenske armije zarobile vojsku NDH i izbjeglice, dio njih sproveden je natrag prema Hrvatskome zagorju te masovno pogubljen u Maceljskome gorju (→ Maceljsko grobište). Nakon Drugoga svjetskog rata, upravnoteritorijalne promjene na zagorskome području, kao i u cijeloj zemlji, bile su česte (→ općine, gradovi, kotari, županije). Tek od 1962. uspostavljena je podjela na općine, koja je bila na snazi sve do potkraj 1992. Premda je Hrvatsko zagorje za Domovinskoga rata bilo pošteđeno izravnih bojnih djelovanja, Zagorci su sudjelovali u borbama na svim bojištima Hrvatske, a svojom požrtvovnošću osobito su se istaknuli prilikom obrane Vukovara 1991, u kojoj su sudjelovali kao pripadnici Varaždinske brigade.

LIT.: S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • J. Ćuk, Zagrebačka županija oko XIII. stoljeća, Zagreb 1942. • J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, Kaj, 6(1973) 4–5. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • L. Dobronić, Po starom Moravču: pokušaj povijesne topografije, Zagreb 1979. • N. Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, Celje 1991. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb–Koprivnica 1994. • B. Grgin, Počeci rasapa: kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb 2002. • D. Karbić, Povijesni podaci o burgu Vrbovcu (1267.–1524.), u: T. Tkalčec, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome: deset sezona arheoloških istraživanja, Gornja Stubica–Zagreb 2010.

K. Regan i O. Martinčić