kajkavska književnost

Decretum, Ivanuš Pergošić, Nedelišće 1574.

Kronika vezda znovič spravlena kratka slovenskim jezikom, Antun Vramec, Ljubljana 1578.

Pavlinska pjesmarica, 1644.

kajkavska književnost, književnost nastala i napisana, među ostalim, i na području Hrvatskoga zagorja hrvatskim kajkavskim književnim jezikom, a obuhvaća usmenu, stariju i noviju književnost.

usmena književnost. Prevođena, stvarana, prenošena, a poslije i zapisivana, usmena književnost na zemljopisnome prostoru Hrvatskoga zagorja čini neodvojivi dio hrvatskoga i europskoga poetskog stvaralaštva, ali s mnogobrojnim posebnostima koje ju na svoj način čine prepoznatljivom i originalnom. Tome pridonosi kajkavski jezični izraz sa specifičnim fonetsko-fonološkim, morfološkim, sintaktičkim i leksičkim značajkama. Kajkavski je književni jezik u svojemu povijesnome postojanju (započetom najkasnije u X. st.) dugo bio jedinstven za čitav kajkavski govorni prostor. Tek su se u XVIII. st. u pojedinim zapisima počele primjećivati razlike među pojedinim lokalnim govorima. Specifično podneblje s cijelim kompleksom društveno-povijesnih, gospodarskih i kulturnih prilika, koje su nužno utjecale na sudbine pojedinaca i zajednice, a time i na oblikovanje njihova pogleda na svijet, posebice je vidljvo u književnim primjerima s naglašenijim odjekom socijalnih prilika na prepoznatljivu, prirodno ili upravno ograničenu, životnom području. Svoj su trag ostavljali i dodiri s drugim, možda i razvijenijim, europskim narodima, osobito u onim primjerima u kojima su opjevani zajednički općeljudski motivi sa srodnim brigama i potrebama. Dio kajkavske usmene poezije čine prepjevi s latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, češkoga i rjeđe mađarskoga jezika, čime je uspostavljen europski kontekst i u folklornoj sastavnici poetskoga stvaralaštva. Veći dio danas poznatih kajkavskih tekstova i melodija otkriva životne prilike koje su vladale na konkretnome zemljopisnom i govornom prostoru i poticale da se na njih reagira pjesmom, pripovijetkom, poslovicom, često i šalom ili rugalicom. Kajkavska se usmena književnost od samih početaka razvijala u dvije zasebne grane: duhovnoj i svjetovnoj.

Kajkavska duhovna poezija čini jedinstven poetski korpus na cijelome govornom području i ne pokazuje lokalne specifičnosti. Osnovni su izvori za njeno proučavanje rukopisne pjesmarice. Posebnost je u tome što se dio tekstova javlja dosta rano i u tiskanu obliku, i ta je poezija puno starija (često i više stoljeća) od njezinih prvih zapisanih primjera. Najstarija je rukopisna pjesmarica Martjanska pjesmarica starija, barem jednim dijelom sastavljena prije 1593. Nazvana je po mjestu Martjanci u Prekmurju, gdje je još 1710. bila vlasništvo Nikole Legena. Sadržava kajkavsku duhovnu liriku XV. i XVI. st., bez notnih zapisa. U zbirci se ističe pjesma s prvim stihom Narodil se je kralj nebeski, za koju dosad nisu pronađene inačice, a po sadržaju se umnogome razlikuje od zapisa u nešto mlađoj Pavlinskoj pjesmarici (1644) . Poetskom vrijednošću izdvaja se i tekst Poslan be anđel Gabriel / vu jeden varaš Nazaret, u kojem se govori o navještenju Marijina začeća, u kajkavske stihove pretočenoga Evanđelja po Luki, što pjesmu izdvaja iz korpusa apokrifne kajkavske duhovne lirike. Vrlo opsežna zbirka duhovne poezije jest i Nedelišćansko-Markiševska crkvena pjesmarica iz 1632, koja uz lirske sadržava i epske tekstove. Prva objavljena knjiga s kajkavskim duhovnim pjesmama su Molitvene knjižice Nikole Krajačevića Sartoriusa, tiskane u Požunu (Bratislava) 1640. Riječ je o vrijednome molitveniku koji sadržava i 14 poetskih tekstova preuzetih iz repertoara tada rado pjevanih duhovnih pjesama, a neke su prepjevane s latinskoga, npr. prvi je put tu objavljen kajkavski prepjev latinskoga teksta Stabat mater dolorosa (Staše mati kruto tužna). Nešto je mlađa rukopisna Pavlinska pjesmarica iz 1644, kao dio Pavlinskoga zbornika te predstavlja vjernu sliku europskoga i hrvatskoga crkvenog pjevanja. Prva donosi i notne zapise. Sadržava više vrlo starih kajkavskih pjesama, ili prepjevanih s latinskoga (npr. Vu to vreme godišča i Dete se rodi v Betleheme ), ili izvornih kajkavskih, među kojima je i druga, mnogo poznatija, inačica pjesme Narodil se je kralj nebeski (s napjevom), u kojoj se nabrajaju dani nakon Božića, od Štefanja do Sveta tri kralja. Ta pjesma, s onom iz Martjanske pjesmarice, po svojem postanku seže u XIII. st. Danas se pouzdano zna da je N. Krajačević Sartorius autor i knjige Sveti evangeliomi (1651), koja također donosi više duhovnih pjesama, a starošću se ističe tekst Kristuš se je gore stal..., korijeni kojega sežu u ćirilometodsko razdoblje. Na temelju je spomenutih izvora i još nekih rukopisnih pjesmarica (npr. Drnjanske iz 1687), koje po svojem nastanku nisu uže vezane uz Hrvatsko zagorje, nastao i zbornik latinskih i kajkavskih duhovnih pjesama Cithara octochorda, tiskan u Beču 1701 (drugo izdanje također u Beču 1723, a treće u Zagrebu 1757), koji je umnogome pridonio ujednačavanju crkvenoga pjevanja na kajkavskome govornom području. Zbornik međutim nije zaustavio nastanak mnogobrojnih mlađih rukopisnih zbirki kajkavskih duhovnih pjesama, a posebno su vrijedne Varaždinska pjesmarica I. iz 1793 (koja donosi i note) i Philomela sacra (Sveti slavuj) iz 1796. Poslije će kajkavske duhovne pjesme u tiskanu obliku donositi mnogobrojni molitvenici i prigodna izdanja, sve do 1930-ih, kada kajkavska duhovna lirika postupno nestaje s književnopovijesne pozornice. Kajkavske su duhovne pjesme svojim sadržajima bile vezane uz dijelove mise i uz dijelove crkvene godine, a do danas se u katoličkome bogoslužju održala samo pjesma Narodi nam se kralj nebeski, i to u potpuno štokaviziranu obliku. Kajkavske duhovne pjesme dijele se na pjesme posvećene Djevici Mariji (marijanske), pjesme o smrti, sahrani i Sudnjemu danu (→ Vinko Žganec ih zove mrtvačke ), o pojedinim svecima zaštitnicima (npr. sv. Roku i sv. Vidu), a na hodočašćima u Mariju Bistricu pjevale su se romarske pjesme.

Kajkavska svjetovna poezija sve do pretpreporodnoga doba može se iščitati jedino iz rukopisnih pjesmarica, tako da u njezinu bilježenju postoje dva, vremenski točno određena razdoblja. Prvo je »rukopisno« koje ide od prvih zapisa do Stoletnoga kalendara Tomaša Mikloušića tiskanoga u Zagrebu 1819. Iznimku čini tristotinjak prirečja i uzrečica uvrštenih u Gazophylacium (1740) → Ivana Belostenca. Drugo razdoblje traje od 1819. do naših dana. U njemu se i usmene pjesme sve češće izdaju tiskom, ali ni to nije zaustavilo nastajanje novijih, često vrlo opsežnih rukopisnih poetskih zbirki. Cjelokupna kajkavska svjetovna dopreporodna književnost stvarana je po zakonima nenapisane, ali čvrsto ustaljene poetike bliske usmenomu poetskomu stvaralaštvu. Zbog toga su i autorski tekstovi, obično zapisivani bez imena svih tvoraca, lako prelazili u narod i dalje se širili usmenim putem. Do danas su poznate i potanko opisane 23 kajkavske rukopisne pjesmarice. Deset ih sadržava i svjetovne tekstove, po svojemu nastanku vezane uz Hrvatsko zagorje.

Kada je riječ o najstarijim i starijim kajkavskim svjetovnim pjesmama, na prvome je mjestu ponovno Martjanska pjesmarica iz 1593, po jeziku najbliža govorima zapadnoga Međimurja i sjeveroistočnoga Hrvatskoga zagorja. Ona donosi devet svjetovnih tekstova, od kojih barem jedan ima sve osobine usmenoga književnog djela, npr. pjesma Ftičice lepo pojejo, koju → Franjo Fancev smješta u XV. st. Danas se ne zna kojim je putem opsežnija zbirka pjesama Ane Katarine Frankapan Zrinski nakon njezine smrti 1673. dospjela u ruke grofici Barbari Sidoniji Peranski, koja ju je sačuvala i sa svojim mužem Franjom Krstom Delišimunovićem ispunila drugi, prazan dio sveska prepjevima svojih i inih njemačkih pjesama na hrvatski jezik. Tako je iz pera F. K. Delišimunovića 1710. potekao jedan od najpopularnijih kajkavskih ditiramba Protuletno drago vreme pak nam dohodi / a turobne zime breme od nas othodi. Mnogi kasniji zapisi pokazuju da se pjesma prenosila usmenim putem više od 100 godina, da bi je tek 1821. i tiskom objavio T. Mikloušić u svojem Izboru dugovanj vsakoverstneh. Rukopisna Pjesmarica Ignaca Bedekovića iz 1712, uz dvije autorske pjesme o pogibiji Nikole Zrinskoga VII. (Kuršanečkoga), donosi pjesmu o smaknuću Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana i više uspjelih usmenih ljubavnih pjesama. Anonimna zbirčica Popevke horvatske znutra popisane leta 1780, sadržava i najstariji zapis vrlo popularne kajkavske pjesme Muža nemrem dobiti. Varaždinska pjesmarica I. iz 1793. donosi veći broj duhovnih i vrlo širok izbor svjetovnih pjesama, često popraćenih i notnim zapisima. Izdvajaju se dvije pjesme s latinskim naslovima – o odlasku kćeri u samostan i balada o nesretnome zecu. Nešto mlađi rukopis, Popevke horvacke prepisane leta 1796, donosi uspjelu pjesmu o bratu koji se, kao pripadnik pavlinskoga duhovnog reda, sprema u pustinju, i sestre koja ga pokušava odgovoriti od te namjere. Slijedi Pjesmarica Nikole Šafrana s početka XIX. st. i zbirka Canticum iz 1805. U svim se spomenutim zbirkama često pojavljuju i već prije zapisane pjesme, što omogućuje praćenje širenja i popularnosti određenoga poetskog djela kroz dugo vremensko razdoblje. U Varaždinskoj pjesmarici I. svojom učestalošću izdvaja se jedna posebna lirska vrsta – napitnice ili zdravice koje su se pjevale ili recitirale pri stolu u određenim prigodama (imendani, rođendani, krštenja, zaruke i sl.), posebno na plemićkim, a potom i na župnim dvorovima. Veći broj napitnica sadržava i Pjesmarica Antuna Tomašića, nastala između 1788. i 1790. i najčvršće vezana uz obitelj Patačić. Posebno mjesto pripada zbirci Horvatske popevke svetske Marka Mahanovića, sastavljenoj 1814. od priloga koji su prikupljeni kao rezultat Vrhovčeva Poziva na sve duhovne pastire iz 1813. na prikupljanje riječi i primjera usmenoga poetskog stvaralaštva u svojim župama. Uz mnogobrojne se zdravice u njoj ističe i tekst Nikaj na svetu lepšega ni / nego gorica kada rodi zapisan pod naslovom Muž vu kleti napija, primarno autorski rad Josipa Keresturija. Danas je nemoguće izbrojiti sve inačice te pjesme zapisane na kajkavskome i na slovenskome govornom području, a mnoge se zapisivače smatra i autorima. Uglavnom napitnice (među njima i Nikaj na svetu lepšega ni) sadrži i opsežna rukopisna zbirka Popevke po Ladislavu Forko V-Jašprištu i plebanušu Zlatarskom iz 1823.

T. Mikloušić započeo je novo razdoblje u pristupu kajkavskoj svjetovnoj književnosti: u svojemu Stoletnom kalendaru iliti dnevniku stoletnom horvatskom do leta 1901. kažučem (1819) objavio je četiri samostalna poetska teksta. Tri su (Popevka od protuletja, Pesma od nestalnosti sveta i Batrivost vu tugi) parafraze i kontaminacije više ranije poznatih kajkavskih usmenih pjesama, a četvrta (Nestalnost sveta) vjerojatno je njegov autorski rad. U knjizi Izbor dugovanj vsakoverstneh za hasen i razveseljenje služečeh (1821), najopsežnijoj kajkavskoj paremiološkoj zbirci nakon Belostenčeva Gazophylaciuma, objavio je 248 narodnih poslovica, zapisanih abecednim redom po prvoj riječi. Slijedi šest dužih ili kraćih sentencija, a potom i četiri pjesme, od kojih je prva, Protuletna vugodnost (s prvim stihom Protuletno drago vreme), gotovo doslovce preuzet tekst iz Varaždinske pjesmarice I. Tri sljedeće imaju moralno-didaktički značaj i dijelom su plod samoga Mikloušića. Mikloušićev je rad nastavio njegov nećak → Ignjat Kristijanović u više godišta kalendara Danica zagrebečka.

Sve vrste kajkavskoga usmenoknjiževnog stvaralaštva prvi sustavno zapisuje → Ljudevit Gaj, najprije u rodnoj Krapini, a potom i u njezinoj okolici. Tim se poslom počeo baviti još kao srednjoškolac, a nastavio u zrelijoj dobi. U njegovim zapisima dominiraju prirečja (poslovice), slijede pjesme, legende i predaje, etimološke crtice u kojima pokušava protumačiti postanak nekih hrvatskih riječi te šale i zagonetke. Prvi je zapisao i jednu cjelovitu bajku o maćehi i pastorki, i to po pripovijedanju svoje majke. Mnoge je tekstove preuzeo i iz rukopisnih pjesmarica, ali nigdje nije označio njihov izvor. Tako je postupio i sa stotinjak poslovica preuzetih iz Gazophylaciuma. Na taj način prikupljena je građa od 1500 poslovica, preko 20 pjesama (neke su zapisane fragmentarno), 50-ak napitnica, četiri legende (npr. Jelenska pečina vu Strahinju, o postanku imena Radoboj), četiri predaje, jedna bajka, dvije anegdote i niz etnografskih pitanja na koja sam traži odgovor. Sva se ta neobjavljena građa danas čuva u pet svezaka u NSK-u u Zagrebu pod naslovom Narodno blago. Tek su od 1960-ih hrvatski znanstvenici počeli objavljivati pojedine zapise iz Gajeve rukopisne ostavštine, a do danas je objavljen tek neznatan dio.

Stanko Vraz zapisao je 19 kajkavskih pjesama, koje su nađene u novije doba u njegovoj rukopisnoj ostavštini. Dvije od njih objavio je V. Žganec u svojoj antologiji Hrvatske narodne pjesme: kajkavske (1950). Jedna je zapisana u Mariji Bistrici, a druga u Psarjevu.

Prvi je u Hrvatskoj tiskom izdao jednu opsežniju zbirku hrvatskih usmenih pjesama u kojoj prevladavaju kajkavski tekstovi → Ivan Kukuljević Sakcinski u svojoj IV. knjizi Različitih děla (1847). Od 114 pjesama 77 čine kajkavski tekstovi. Uz mnoge od njih stoji i mjesto zapisa – najviše ih je iz Varaždinskih Toplica, potom iz Zbelave, Varaždina i Svetoga Križa Začretja. Prvi pokušava zabilježiti i specifične izgovore kajkavskih samoglasnika, a donosi i tematsku podjelu kajkavskih pjesama na svatovne, romarske, kajkavske bajoslovne i ladarske pjesme.

God. 1858. objavio je Matija Valjavec Kračmanov opsežnu i do danas jedinu zbirku narodnih pripovijedaka. Najviše tekstova potječe iz varaždinske okolice i širega zagorskog prostora. Zbirka sadržava 121 zapis, a mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu čine pripovijetke u užem smislu: bajke (najbrojnije), basne, legendarne pripovijesti, novele, šaljive priče i anegdote, a drugu skupinu predaje (od Rojenic ili Sudjenic, i od vučjega pastira). Na kraju knjige je Dostavek koji sadržava 32 kajkavske usmene pjesme. Đuro Deželić 1859. dovršio je i pripremio za tisak zbirku zapisa Hrvatske narodne pjesme puka štokavskoga i kajkavskoga, koja je potpisana jednim od skupljačevih pseudonima (J. St. Mirković I-nin), a sadržava 155 štokavskih i 203 kajkavske pjesme. Deželić je po mjestu zapisivanja podijelio kajkavske pjesme na deset skupina, od kojih su zanimljive tri skupine iz Dolnjeg Zagorja, jedna iz Turopolja i jedna iz Zagreba. Rukopis do danas nije objavljen u cijelosti (tek je u najnovije doba detaljnije opisan, a V. Žganec iz njega je izdvojio približno četvrtinu kajkavskih pjesama, objavivši ih u antologiji Hrvatske narodne pjesme: kajkavske). Valjavčev učenik Rikardo Ferdinando Plohl Herdvigo, 1876. objavio je III. svezak Hrvatskih narodnih pjesama. Knjižica sadržava 67 zapisa, a svi su iz Hrvatskoga zagorja, i to iz Jurketinca kraj Varaždina, iz Selnika kraj Vinice i Cvetlina kraj Trakošćana. Simboličan je broj kajkavskih usmenih pjesama te godine objavio i → August Šenoa u svojoj Antologiji pjesničtva hrvatskoga i srbskoga.

Posebno mjesto zaslužuje melografski rad → Franje Ksavera Kuhača, koji je od 1878. do 1881. u vlastitoj nakladi izdao četiri sveska Južno-slovjenskih narodnih popievaka s po 400 rednih brojeva. Cilj mu je bio tiskati 2000 već pripremljenih zapisa melodija i tekstova, ali su petu knjigu izdali V. Dukat i Božidar Širola tek 1941. V. Žganec za tisak je pripremio i šesti svezak, ali on do danas nije objavljen. Kuhačev etnomuzikološki i melografski prostor obuhvaća i Hrvatsko zagorje: put počinje u Vrapču, ide do Susedgrada i Stubice preko Radoboja, Krapine, Krapinskih Toplica, Marije Bistrice, Visokoga, Bisaga i Bednje do Varaždina i Varaždinskih Toplica. Najviše je pjesama zapisao u Bisagu, pri čemu mu je umnogome pomogao prijatelj Lavoslav Vojska, do 1881. župnik u tome mjestu. U ediciji Hrvatske narodne pjesme, koja je tiskana u deset knjiga (1896–1942), udio je kajkavske usmene poezije zanemariv.

Monografija Milana Langa o Samoboru, objavljivana od 16. do 19. sveska Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena (1911–14) sadržava niz zapisa narodnih pjesama, pripovijedaka, šala i zagonetki. U Zborniku je 1937 (knj. 31, sv. 1) F. Fancev objavio opširnu studiju Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova, prikupivši građu iz starih rukopisnih pjesmarica, a glavninu čine pjesme M. Mahanovića i L. Forka. Studija je najopsežnija zbirka kajkavskih (mahom zagorskih) tekstova književne i glazbene vrste.

Od 1947. do 1950. traje najintenzivnije razdoblje etnomuzikološkoga i melografskoga rada V. Žganeca u Hrvatskome zagorju. Antologijom Hrvatske narodne pjesme: kajkavske (1950) zahvatio je cijelo kajkavsko područje, ali s razmjerno malo priloga iz Hrvatskoga zagorja, što je objasnio činjenicom da je za tisak već pripremljena knjiga koja će pokriti cijeli govorni prostor toga kraja. Antologija u prvome dijelu donosi 377 pjesama, ali je u posebnome odjeljku (Bilješke o pjesmama i varijante pjesama) dodano još 100 cjelovitih zapisa. Posebnu pažnju zaslužuju Bilješke o pjesmama i Vrela jer je u njima naznačena dotad poznata građa o kajkavskome usmenom stvaralaštvu. Drugi dio knjige donosi napjeve, i to istim redom kako su poredani i tekstovi. God. 1950. objavio je prvi svezak Narodnih popijevaka Hrvatskog zagorja: napjevi, a 1952. i Tekstove, kao petu knjigu Zbornika jugoslavenskih narodnih popijevaka. Svezak Tekstovi sadržava 1150 zapisa i predstavlja najopsežniju zbirku poetskih tekstova jednoga zemljopisno ograničenoga prostora. Ispod svake pjesme redovito je navedeno mjesto zapisa, ime pjevača i godina njegova rođenja, a dodano je i abecedno kazalo pjesama po prvome stihu. Smotra hrvatskoga folklora, održana u Zagrebu 1946, dala je Žganecu poticaj da sljedeće godine počne zapisivati narodne pjesme u okolici Svetoga Ivana Zeline i u samome mjestu. On je u 11 dana obišao 21 mjesto i prikupio obilnu građu. Nakon Žganecove smrti građu je do kraja sredio i pripremio za tisak njegov suradnik i prijatelj Zvonimir Bartolić, uz pomoć profesora Ivana Valentakovića. God. 1979. objavljena je knjiga Hrvatske pučke popijevke iz Zeline i okolice. Žganec je još za života izabrao 164 zapisa, no kako neki brojevi donose i pokoju inačicu, zbirka sadržava 169 tekstova, a uz svaki je naveden i notni zapis. Kajkavska se usmena poezija zapisivala do 1960-ih, a u novije su doba o usmenoj književnosti zagorskoga kraja pisali → Joža Skok,→ Alojz Jembrih i Ivan Zvonar.

LIT.: I. Zvonar, Kajkavske rukopisne pjesmarice do hrvatskoga narodnog preporoda, u: A. Jembrih (ur.), Kajkaviana Croatica: hrvatska kajkavska riječ, Zagreb–Donja Stubica 1996. • isti, Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, 1–2, Zabok 2016.

I. Zvonar

starija književnost. Prvi tragovi kajkavske riječi u pisanome obliku mogu se uočiti u glosama RadonoveBiblije, koja se čuva u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču. Te su glose, po mišljenju Josipa Hamma, nastale u doba prvoga zagrebačkog biskupa Duha (XI. st.). Kajkavske riječi nalaze se i u latinskim listinama. Primjerice povelje kralja Bele IV. kojima je hrvatskim gradovima podijelio prava slobodnoga grada (Varaždinu, 1181; Zagrebu i Samoboru, 1242; Križevcima, 1252) sadržavaju domaće nazive potoka, stabala, putova, brežuljaka, oranica, šuma i mjesta koji su u latinskome tekstu upisani prema tadašnjem izgovoru u latiničnoj grafiji. Latinska povelja kralja Andrije II. iz 1209, kojom je zagrebačkomu županu Vratislavu i njegovoj braći vratio djedovinu što su je izgubili ratujući protiv kralja Emerika, sadržava u sudskim protokolima također kajkavske rečenice ili nazive jer seljaci nisu znali latinski. U XV. st. i glagoljski zbornici obiluju kajkavizmima (Petrisov, 1468, i Kolunićev zbornik, 1486), a kajkavskih jezičnih obilježja ima i u Vinodolskome (početak XV. st.), Tkonskome (početak XVI. st.), Žgombićevu (sredina XVI. st.) i Grškovićevu Zborniku (druga polovica XVI. st.).

Danas je poznato relativno malo jezičnih spomenika pisanih kajkavskim jezikom. Uz interferentne kajkavske tekstove u glagoljskim zbornicima, datirani kajkavski tekstovi prije tiskanja kajkavskih knjiga su tzv. Čunčićev list iz 1521. koji je pisao Stjepan Čunčić u kuriji Kuče u Turopolju, zatim Prekomurska pjesmarica(starija), s Pjesmom o braku, datiranom 1534, potom euharistijska pjesma Zdravo budi Božje telo iz prve polovice XVI. st. te Pravila varaždinskoga tkalačkoga ceha iz 1561. Mihalju Bučiću autorski se pripisuju Novi zakon, Katekizam ili kerštjanski navuk i Contra realem praesentiam Corporis Christi in Eucharistiae sacramento, no budući da ni jedan od tih triju naslova nije pronađen, prvom objavljenom knjigom na kajkavskome jeziku smatra se Decretum iz 1574 (pretisak prir. Zvonimir Bartolić, 2003) → Ivanuša Pergošića, tiskan u putujućoj tiskari Rudolfa Hoffhaltera u Nedelišću. Riječ je o kajkavskome prijevodu Tripartituma, latinskoga djela ugarskoga pravnog pisca Istvána Werbőczyja u kojemu su popisane i opisane ugarske pravne odredbe važeće za Kraljevinu Hrvatsku. Od Decretuma do hrvatskoga narodnog preporoda tiskana su kajkavska djela različitih žanrova, sva pisana normiranim kajkavskim književnim jezikom.

Po sadržaju i namjeni, starija se kajkavska književnost dijeli na duhovno-vjerska i svjetovna djela. Duhovno-vjerska djela obuhvaćaju propovijedi (homiletsko govorništvo), duhovno-asketska, hagiografska (životopisi svetaca), katekizamska i liturgijska djela (evangeliumi, prijevodi ili preradbe Svetoga pisma) te duhovno pjesništvo (himni, crkvene pjesme) i djela za različite pobožnosti (molitvenici za bratovštine, molitvenici općenito). Svjetovna djela obuhvaćaju pravna, povijesna (kronike), gospodarstvena, medicinska, veterinarska, leksikografska i školsko-udžbenička djela (gramatike, rječnici, aritmetika), književnost za djecu, dramska djela, pripovijesti, epove i romane. Početak proznoga kajkavskoga književnog izraza obilježio je → Antun Vramec homiletsko-pastoralnim djelom, objavljenim u dva dijela: Postilla na vse leto po nedelne dni vezda znovič spravlena slovenskim jezikom i Postilla vezda znovič spravlena slovenskim jezikom po godovne dni, na vse leto (1586), koje je ujedno prvo djelo na hrvatskome jeziku tiskano u Varaždinu, u putujućoj tiskari Ivana Manliusa. Vramec je i autor prvoga povijesnog djela na kajkavskome, tiskanoga 1578. u Ljubljani – Kronika vezda znovič spravlena kratka slovenskim jezikom, u kojoj su kronološkim redom izloženi događaji iz biblijske, hebrejske, grčke, rimske, arapske, slavenske, njemačke, mađarske i hrvatske crkvene, svjetovne, kulturne i književne povijesti. Pavao Ritter Vitezović uvrstio ju je u svoju Kroniku aliti spomen vsega svieta vikov iz 1696 (pretisak prir. A. Jembrih, 2015). Oba su Vramčeva djela pretiskana: Postilla 1990, a Kronika 1992 (prir. A. Jembrih). Kajkavska književna djela iz XVI. st. svakako su bila poznata i korištena na prostoru tadašnjega Hrvatskog zagorja, osobito Postilla.

U XVII. i XVIII. st. kajkavska duhovno-vjerska književnost sve više dolazi do izražaja djelovanjem isusovaca u Zagrebu (1606–1773) i Varaždinu (1636–1773) koji se bave vjerskom prosvjetnom izobrazbom puka i školske mladeži. Njima se pridružuju pavlini, franjevci i drugi svećenici Zagrebačke biskupije, pišući djela u skladu s protureformacijskim smjernicama Tridentskoga sabora. Među njima ističu se Nikola Krajačević Sartorius, Juraj Habdelić, J. Rattkay, Baltazar Milovec, Matija Magdalenić, Gabrijel Jurjević i dr. U sklopu hrvatske kajkavske književnosti u XVII. st. izdvaja se tzv. zrinsko-frankapanski (ozaljski) jezično-književni krug, pripadnici kojega su pisali jezikom s kajkavsko-čakavsko-štokavskim obilježjima na glasovnoj, morfološkoj i leksičkoj razini. Ozaljskomu krugu, osim Petra Zrinskoga, Petrove supruge Ane Katarine Zrinski i njezina brata Frana Krste Frankapana, pripadali su i B. Milovec, M. Magdalenić, J. Rattkay, autor sinteze hrvatske povijesti Memoria regum et banorum, regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (1652; faksimilni pretisak objavljen je 2000, a hrvatski prijevod 2001), i lepoglavski pavlin → Ivan Belostenec, autor zbirke pjesama u čast sv. Pavlu, Bogomila (1665), zbirke Deset propovijedi o Euharistiji, (1672; za tisak priredili László Hadrovics 1939. i A. Jembrih 2005) te latinsko-hrvatskoga i hrvatsko-latinskoga rječnika Gazophylacium (1740; faksimilni pretisci objavljeni su 1972–73. i 1998).

Znakovito je da ni jedna naslovnica tiskane knjige nema pridjev kajkavski za jezik kojim je napisana. Pergošić (1574), Vramec (1578, 1586), Krajačević (1640) i Habdelić (1670) u naslovu svojih djela navode da je knjiga pisana »slovienskim«, »slovenskim« jezikom. Budući da su njihove knjige bile namijenjene svećenicima i vjernicima Zagrebačke biskupije, i u Hrvatskome zagorju, jezik Vramčeve Postille, kao i drugih djela, bio je razumljiv. Pridjev »slovenski« oslanja se na latinsku sintagmu lingua sclavonica, što se najbolje razabire iz kajkavskoga prijevoda latinskoga Statuta grada Zagreba (1609) iz 1629, na kojemu piše: »ex Latina in vernaculam Sclavonicam in gratiam illiteratorum rudis et brevis translatio«. Pisci XVI. i prve polovice XVII. st. (i kasnije) svoj su jezik u tiskanim knjigama na prostoru Varaždinske, Zagrebačke i Križevačke županije nazivali isključivo slovenskim, jer se Kraljevina Slavonija nazivala slovenskim kraljevstvom –Regnum Sclavoniae. Potkraj XVII. st. pridjev »slovenski« zamijenjen je pridjevom »horvatski« / »horvatcki«, koji se spominje i u naslovu knjige ugarskoga palatina Pavla Esterházyja Sobotni kinč Blažene Device Marije… na horvatcki jezik včinila jest prenesti… gospa Marija Magdalena Nadaždi… Leta M.DC.XCVI (1696).

Osamnaesto stoljeće može se nazvati zlatnim stoljećem kajkavske književnosti, kada se, uz prozna djela, ponajviše tiskaju kajkavski rječnici i gramatike. Kajkavska djela pisaca toga doba (Juraj Mulih, Fortunat Švagelj, Ivan Mulih, Josip Ernest Matijević, → Hilarion Gašparoti,→ Ivan Krištolovec, Štefan Zagrebec, Juraj Malevac, Juraj Dijanić, Josip Horvat, → Katarina Patačić,→ Štefan Fuček, Antun Vranić, Juraj Reš, Ivan Vitković, Ignacije Szentmartony, Josip Sibenegg, → Andrija Jambrešić, Nikola Plantić, → Mihalj Šilobod Bolšić,→ Petar Berke,→ Ivan Krstitelj Lalangue i→ Tituš Brezovački) svoje su mjesto imala i u župnim knjižnicama diljem Hrvatskoga zagorja. Primjerice, radobojski župnik Matija Margetić u svojoj je župnoj knjižnici, uz ostale, imao Lalangueove knjige Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska (1776) i Brevis institutio de re obstetritia iliti Kratek navuk od meštrije pupkorezne (1777). U Hrvatskome zagorju posebno je bio omiljen Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatckoga (1765. i 1775; pretisak prir. A. Jembrih, 1995) P. Berke, prva povijest Marijina svetišta u Mariji Bistrici i zbirka čudesa Majke Božje Bistričke, s dodanim molitvama, litanijama i duhovnim pjesmama. Isto tako, rado čitana bila je prva povijest Marijina svetišta na Trškome Vrhu → Nikole Gorupa (Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskoga vu Krapine pod Bratovščinum sv. Škapulara podignjenoga, 1768; pretisak prir. A. Jembrih 1996). Kao što su Lalangueove knjige bile neophodne za ljudsko zdravlje u Hrvatskome zagorju, tako je za seosko gospodarstvo, posebno za liječenje domaćih životinja, vrlo važan bio veterinarski priručnik grofice → Josipe Oršić, Betegujuče živine vračitelto jest suprot vsakojačkomu živinskomu betegu hasnovita (1772), ponovljeno izdanje kojega je 1799. za tisak priredio grofičin sin → Franjo Ksaver Oršić Slavetićki, kanonik zagrebački. Pastoralnoj djelatnosti svećenika u Hrvatskome zagorju služilo je djelo lepoglavskoga pavlina H. Gašparotija Cvet sveteh, ali živlenje i čini svetcev (1752, 1756, 1760, 1761; izbor iz djela s predgovorom i transkripcijom Milana Žegarca Peharnika i pogovorom A. Jembriha objavljen je 2012). U četiri knjige, najopsežnije je djelo kajkavske književnosti XVIII. st., a donosi uglavnom opise svetaca i njihove primjere iz života u koje se valja ugledati pobožni vjernik. Djelo je koristilo svećenicima za sastavljanje propovijedi za svečev spomendan, a svaka je knjiga posvećena kultu Blažene Djevice Marije u zagorskim svetištima: prva je posvećena Marijinu kipu u Mariji Bistrici, druga kipu u Loboru, treća kipu u Veternici, a četvrta Marijinu kipu u Očuri. Krapinski župnik Š. Fuček objavio je Hištorije z kratkem duhovnem razgovorom od poslednjeh dugovanj (1735; pretisak s pogovorom M. Korade objavljen je 2000), pripovijesti s kratkim duhovnim razgovorom o četirima posljednjim stvarima, važnima za ovozemaljski život. Tim su se djelom pobožno-asketskoga sadržaja također služili svećenici, pripremajući se za svoje propovijedi na tadašnjem kajkavskom području.

Kajkavska leksikografija XVII. i XVIII. st. zastupljena je u rječnicima J. Habdelića (Dictionar ili reči slovenske zvekšega v kup zebrane, v red postavljene i dijačkemi zlahkotene, 1670; pretisak objavljen 1989), I. Belostenca (Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium, 1740) te Franje Sušnika i → Andrije Jambrešića (Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples, 1742; faksimilni pretisak objavljen je 1992). U rukopisu je ostao opsežan Rječnik latinsko-hrvatski i njemački (Dictionarium latino-illyricum et germanicum) → Adama Patačića napisan 1770-ih. Prva gramatika tiskana u XVIII. st., dvojezični Uvod u slovnicu hrvatskog jezika za Nijemce (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutsche, 1783), pripisuje se Ignaciju Szentmartonyju ml. Njemačka gramatika, također dvojezična (kontrastivna), Nemška gramatika oder Anfangsgründe der Deutschen Sprachkunst zum Gebrauche der Croatischen Jugend in der Landessprache verfasset Antuna Rajspa tiskana je u Beču 1772. U rukopisu je ostala kajkavska gramatika Ivana Vitkovića, namijenjena govornicima njemačkoga jezika (Gründe der kroatischen Sprache zum Nutzen der deutschen Jugend, 1779). Franjo Kornig autor je kajkavske gramatike za Nijemce (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795). M. Šilobod Bolšić je 1758. za školsku uporabu priredio i dao tiskati Aritmetiku horvatsku, prvu tiskanu kajkavsku knjigu iz računarstva uopće (pretisak objavljen 2008).

Jezično normiranje kajkavskoga jezika može se podijeliti na: početnu fazu, tj. razdoblje od Pergošićeva Decretuma (1574) do Habdelićeva Dictionara (1670), kada je norma hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika tekla spontano, bez gramatike i rječnika; razdoblje 1670–1779, kada su normu kajkavskoga književnog jezika propisivali rječnici (Habdelićev, Belostenčev i Sušnik-Jambrešićev), i to više na fonološkoj i leksičkoj, a manje na morfološkoj i sintaktičkoj razini; te na razdoblje od pojave Vitkovićeve rukopisne gramatike 1779. do doba hrvatskoga narodnog preporoda 1836, kada je štokavska osnovica ušla na mjesto kajkavskoga književnog jezika kao zajednički jezik. No kajkavska liturgijska knjiga u Zagrebačkoj biskupiji/nadbiskupiji bila je i nadalje u funkciji, pa i u Hrvatskome zagorju. Potporu su joj davala dvojica zagrebačkih biskupa: Aleksandar Alagović, koji je dao tiskati Čtejenja i evangeliume na vse nedelje i svetke celoga leta za potrebuvanje slavne Biskupije zagrebečke (1831), i Juraj Haulik, koji je dao tiskati Čtejenja i evangeliume na vse nedelje i svetke celoga leta za potrebuvanje Nadbiskupije Zagrebečke (1851).

Iako je sva starija kajkavska književnost napisana latiničnim slovima po uzoru na mađarski slovopis, u XVII. i XVIII. st. težilo se latiničnoj reformi. Već se u Krajačevićevim Svetim evangeliomima (1651) raspravljalo o slovopisu ch, koji bi trebalo mijenjati u cs(=č). God. 1742. u Sušnik-Jambrešićevu rječniku, a zatim 1745. u Zagrebu na latinskome izlaze Upute za pravilno pisanje hrvatskih riječi, kako prema samoj prirodi pravilnoga izgovora, tako i prema glasovnoj vrijednosti slova (Manuductio ad Croaticas dictiones debite scribendas, tam ex ipsa verae pronunciatonis natura, quam litterarum valore deprompta). Svi su primjeri iz kajkavskoga književnog jezika predočeni u Uputama s latinskim značenjem. Tako se ustalila i pravopisna norma kajkavskoga književnog jezika, koja je prvi put cjelovito objavljena 1779. u Pešti, dvojezično, na hrvatskome i njemačkome, bez imena autora, kao Kratki navuk za pravopisanje horvatsko za potrebnost narodnih škol. Bio je to prvi školski udžbenik po smjernicama »školskoga sustava Ugarske krune i njoj pridruženih zemalja« iz 1777. God. 1780. izišlo je novo izdanje pravopisa, Napučenje vu horvatsko pravopisanje, također hrvatsko-njemačko, a 1808. prvi jednojezični pravopis Napučenje za horvatski prav čteti i pisati.

U XIX. st. kajkavska književnost obiluje djelima Tomaša Mikloušića, → Ignaca Kristijanovića, Jakoba Lovrenčića, Matije Jandrića, Josipa Vračana, Tomaša Goričanca i dr. Na kajkavskome književnom jeziku ispočetka su pisali i → Antun Mihanović, Josip Marić, → Pavao Štoos, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac i → Ljudevit Gaj. Kristijanović je do smrti postojano branio kajkavski književni jezik od ilirskih namjera, ali je ostao osamljen. Djela (prijevodi na kajkavski književni jezik) → Ivana Krizmanića, nekadašnjega župnika u Mariji Bistrici, ostala su u rukopisu, a jedino mu je objavljeno djelo prozni prijevod engleskoga epa Johna Miltona ‒ Raj zgubljen: pripovest, skladno svezanem govorenjem vu dvanajsteh knjigah ispisana po Ivanu Miltonu iz anglianskoga na horvatcki jezik prenešena 1827 (prir. A. Jembrih 2005). Krizmanićev prijevod prvi je prozni prijevod Miltonova epa u svjetskoj književnosti. Uza sve autore u XIX. st., omiljeno štivo kajkavaca iz Hrvatskoga zagorja i Zagrebačke biskupije bio je Stoletni kalendar iliti Dnevnik stoletni horvatski do leta 1901 kažuči (1819; pretisak prir. A. Jembrih i Josip Erben 2006) T. Mikloušića. Ta riznica znanja, široke namjene i praktične primjene, uz astrološke podatke, sadržavala je i dragocjene savjete iz medicine, veterinarstva i poljodjelstva.

Cjelokupna kajkavska književnost nastala je i razvijala se kao odraz srednjovjekovne tradicije i slavenske kulture, u ozračju katoličke novolatinske književnosti i u prožimanju s njemačkom i mađarskom kulturom. Do 1830-ih kajkavski je u cijelosti bio polifunkcionalni književni jezik. Zadovoljavao je sve komunikacijske potrebe, bio je normiran i stilski dovoljno diferenciran, na što upućuje niz postojećih terminoloških sustava: pravna, medicinska i matematička terminologija te administrativni jezik i jezikoslovna terminologija.

LIT.: K. Georgijević, Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969. • O. Šojat (prir.), Hrvatski kajkavski pisci, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 15/I, 15/II, Zagreb 1977. • A. Jembrih (ur.), Kajkaviana Croatica ‒ Hrvatska kajkavska riječ (katalog izložbe), Zagreb‒Donja Stubica 1996. • isti, Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi, Čakovec 1997.

A. Jembrih

novija književnost. Tijekom XIX. st. književno stvaralaštvo kajkavskoga kulturnog područja, kao i cjelina hrvatskih krajeva toga doba, obilježeno je pitanjem jedinstvenoga književnog jezika. Iako je izbor štokavskoga kao zajedničke osnovice jezičnoga standarda imao dalekosežno bitne i povoljne društveno-političke posljedice, nije mogao riješiti pitanje jezične raznolikosti u sastavu književnoga korpusa. Književnost je stoga tijekom cijeloga XIX. st. nastajala u znaku dvojnosti između štokavskoga standarda i raznorodnih zavičajnih inačica kao autonomnih medija književnoga izraza. Uoči zamaha ilirskoga pokreta i širenja štokavskoga kao jezika izrazite književne funkcije, kajkavski je već bio nadrastao pučku, lokalnu književnu svrhu, onu jezika kalendara, molitvenika, pjesmarica i pučke pouke, uklopivši se tako u ilirsku ideju o sveobuhvatnoj južnoslavenskoj jezičnoj i književnoj sintezi. Unatoč deklariranoj prevlasti štokavskoga, oslonjen na tradiciju trojezičnosti starije hrvatske književnosti, kajkavski je nastavio svoj jezični razvoj kao jezik govorne funkcije, nikad ne nestavši i kao jezik kulture i književnosti, iako se svijest o književnim mogućnostima dijalektalnoga idioma javlja tek s početkom XX. st. Stanovit pad estetske funkcije u naraštaju iliraca posljedica je razlika između zavičajnih, kajkavskih idioma i novoga štokavskog standarda, utemeljenoga na dubrovačkoj književnoj tradiciji, pri čem kajkavci, učeći novi jezik, posebnosti vlastitoga izraza podređuju izabranomu jezičnom jedinstvu. Jezgra hrvatskih preporoditelja, iako odgojena kajkavski, u duhu sveslavenstva potiskuje domaću im kajkavsku tradiciju i pristaje uza nesporne dubrovačke uzore, iako njima jezično daleke. Vakuum u razvoju kajkavske književnosti, nastao kao posljedica prilagodbe štokavskomu kao jeziku književne promocije nacije, nastavio se sve do prvih desetljeća XX. st. Jezična pitanja tijekom cijeloga XX. st., iako u središtu književnoga života, ostaju u bitnome neriješena, ponajprije zato što se zanemaruju razlike između štokavskoga kao jezika nacionalno omeđene književnosti te zavičajnih odlika jezika i narječja autora koji tako shvaćenu književnost oblikuju. Tek s razdobljem moderne u književno stvaralaštvo ravnopravne ulaze zavičajne značajke, ne kao alternativa standardu, nego kao njegov umjetnički afirmativan temelj, iako još za razdoblja realizma, pod utjecajem tematskoga zaokreta – od hajdučkoga i junačkoga do urbanoga i regionalnoga – u središnji tijek hrvatske proze ulaze supstandardni idiomi, najviše kao sredstvo zavičajne i jezične karakterizacije likova: u opisima građanskoga Zagreba iz 1870-ih upotreba štokavskoga kao govora likova osiromašivala je estetsku funkciju pa pisci počinju pisati jezikom kojim se u zbilji kajkavski Zagreb toga doba uistinu dominantno služio. Nastojeći čim vjernije opisati domaće urbanizirano građanstvo, pisci odustaju od štokavskoga u korist stvarnoga govora Zagreba i okolice, kajkavskoga s primjesama njemačkoga. Ponajbolji pisci hrvatskoga realizma, → Ksaver Šandor Gjalski,→ Ante Kovačić i → Janko Leskovar, rodom kajkavci, razmjerno se diskretno služe dijalektnim izvorima, pod utjecajem tadašnjega štokavskog čistunstva, koji je napose među književnim kritičarima imao najjače zagovornike. Osim što tadašnja kritika piscima neštokavcima nalazi zamjerke u jeziku i stilu, urednici ispravljaju književne tekstove prema štokavskoj normi, znatno poništavajući izvornu kajkavsku obojenost. Jaz između hrvatskih pisaca i hrvatskih jezikoslovaca, započet s ilirizmom, a umanjen tek s krajem moderne, rastao je sa zahtjevima pisaca za više jezične autonomije, koja im se postupno sve oštrije osporavala. Među jezikoslovcima ublažio ga je samo Vatroslav Jagić, kajkavac, odlučan u definiranju uloge gramatičara kao opisivača jezičnoga stanja, a ne isključivo propisivača norme. Primjerice, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899) Tome Maretića kodificirala je jezik na temelju štokavskoga narodnog pjesništva, zanemarivši jezičnu sliku suvremenosti, pogotovo novije književne prakse. Istodobno veliki Akademijin Rječnik skoro izopćuje kajkavski iz sustava hrvatskoga jezika. No kraj stoljeća vrijeme je novoga naraštaja pisaca te varaždinsko-agramerskoga odrastanja → Miroslava Krleže, u čijem će djelu kajkavski jezik eruptirati do statusa samostalnoga književnog izraza, te vrijeme → Frana Galovića, autora prvoga modernoga kajkavskoga pjesničkog ciklusa.

Tijekom druge polovice XIX. st. tobožnjemu provincijalnom značaju kajkavske književne tradicije pridonose i zablude onodobne književne povijesti, pa tako Šime Ljubić u sintezi Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske (II, 1869) posve umanjuje važnost kajkavskoga tvrdnjom da »ni pjesništvo ni proza nemaju u kajkavštini takova zastupnika, koji bi se sravniti mogao s hrvatsko-dalmatinskimi i sriednje vriednosti«. Koliko god hrvatski pisci kajkavskoga podrijetla slijede novoštokavsku normu, u svojem je stvaralaštvu djelomično i negiraju, barem u njezinu dogmatskom, vukovsko-daničićevskom aspektu. U studiji Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe (disertacija, 1965) Vatroslav Kalenić među književnike kajkavce koji estetskom visinom svojega djela bitno pridonose ukupnom razvoju hrvatskoga jezika i književnoga izraza ubraja, među ostalima, osim → Augusta Šenoe, Petra Preradovića, Stanka Vraza, Dimitriju Demetra, K. Š. Gjalskoga, A. Kovačića, → Antuna Gustava Matoša, M. Krležu i Ivana Gorana Kovačića. Kalenićev izbor pouzdan je niz autora koji čine kanon »kajkavskih« imena novije hrvatske književnosti, a svima im je svojstvena dvojezična svijest. Bez obzira na različite književne domete upotrebe kajkavskoga u njihovim opusima i zavičajne jezične specifičnosti, zajednički im je i otpor prema pseudoromantičkoj, usko folklornoj i pučkoj koncepciji kajkavskoga jezika. Njihov se naime književni izraz oblikovao na temelju govornih praksi hrvatskoga građanskog društva, koji je u to doba bio ili narječni ili standardni s izrazitim narječnim odlikama. Pritom je, književnopovijesno, posebno bitno značenje Šenoina izraza, kao »idealnog spoja štokavštine i kajkavštine« (Ivo Frangeš, 1975), koji ne nastaje na temelju pučkoga kajkavskoga nego njegove stilizirane, urbane varijante. Iako je Šenoa štokavski jezik učio, nije mu bio imanentan, razina standarda kojom se služio nije karakteristična za njegovu epohu. Šenoa i drugi prozaisti realizma slična podrijetla i jezičnoga opredjeljenja bitno nadvisuju prosjek jezične upotrebe štokavske norme u tadašnjem kulturnom životu, što znači da pišu autentično »svojim« jezikom, neutraliziraju jednostranost ilirske koncepcije i omogućuju kontinuitet cjeline hrvatskoga književnog jezika i njegovih narječnih temelja. Izrazito regionalnoj tematici djela A. Kovačića bio je preuzak novoštokavski kalup pa njegova proza sadržava modele kajkavske sintakse i fraze. Stoga ga se uobičajeno smatra nastavljačem u gradnji književnoga izraza po uzoru na Šenoine temelje. Manjak jezične tolerancije, izrazit u posljednjem desetljeću XIX. st., uvjetovao je rigidnost urednika pri ponovljenim izdanjima pa je tako primjerice roman U registraturi nakon piščeve smrti 1889. pretiskavan bez izvornih, iako razmjerno rijetkih, dijalektnih značajki. Glavnina je pisaca slijedila smjernice Zagrebačke filološke škole (među ostalima i Kovačić), smatrajući poželjnim pročišćavanje tekstova od kajkavizama, pa tako i A. G. Matoš koji, pišući afirmativno o Kovačićevu jeziku, pohvaljuje novoštokavsku ispravnost (u predgovoru Kovačićevim Sabranim pripovijetkama, 1910). Najviše su jezičnih preinaka doživjela djela Gjalskoga, koji se služi bogato stiliziranom, »plemenitaškom« kajkavštinom, nepodudarnom s govorima u kajkavskome puku, pa ipak pretjeranom za štokavski ukus: tako mu je Vjekoslav Klaić, kao urednik Vijenca, štokavizirao pa tek potom objavio (1884) novelu Illustrissimus Battorych, koja na izvornome kajkavskom izlazi tek u piščevim sabranim djelima. Iako normativno neujednačen i nekodificiran, književni je izraz Gjalskoga, iako u kritici nazivan umjetnim i »kurijalnim«, najpotpuniji presjek jezika onodobnih »domorodnih zagrebačkih krugova«, građanskoga jezika s kajkavskom osnovom, koji je težio skladnom spajanju s novoštokavskim (Petar Šegedin, 1962).

Najpotpunija su ostvarenja ambicioznoga napora naraštaja realizma – preobrazbe pučke fraze u moderan književni jezik – djela A. G. Matoša i u najširem kontekstu M. Krleže. Za razliku od Kovačića i Gjalskoga, Matoš je »Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem«, od najranijega djetinjstva vezan uza zagrebački kajkavski, iako je odrastao u štokavskom roditeljskom okruženju. Izrazitu štokavsku, materinsku jezičnu svijest upotpunjuje dubokim i složenim odnosom prema hrvatskome jezičnom naslijeđu, odnosnom koji gdjegdje natkriljuje onodobnu domaću jezikoslovnu teoriju. Odnoseći se prema jeziku kao prema najčišćem izrazu »genija naroda«, Matoš od pisca ponajprije očekuje vrsno poznavanje svekolike hrvatske jezične i književne baštine. U sastavu takva stajališta jezična upotreba mora zadovoljiti strogi kriterij literarne funkcionalnosti, bez obzira na dijalektno porijeklo. Kajkavizmi kojima se služi Matoš dio su razgovornoga jezika zagrebačke sredine njegova doba i odraz su tada već nezaustavljiva procesa urbanizacije kajkavskoga javnog izričaja. Iako u kritici oštar prema narušavanju jezičnih normi, u svojim se tekstovima ne odupire artističkoj funkcionalnosti kajkavskih arhaizama i kolokvijalizama. Najizrazitiji su primjeri lakoće i prirodnosti Matoševa kajkavskoga pripovjednog izraza crtica Starinsko pripečenje (Hrvatska sloboda, 1911, 88), nastala na poznati motiv iz narodne predaje, te emfatično ekspresivan monolog Petrice Kerempuha iz proze Kod kuće (Vidici i putovi, 1907).

Različito od Matoša, kod Krleže je upotreba kajkavskoga obilježena povlaštenim položajem kajkavskoga temelja u piščevoj primarnoj jezičnoj upotrebi. Premda je Matoš cijenio i umješno koristio kajkavski, ipak ga je svodio na supstandard, pa se tek od Krleže može govoriti o svjesnu pokušaju etabliranja kajkavskoga književnog izraza oslonjena na osjećaj kajkavskoga kao samosvojnoga jezika. Slojevit Krležin izraz afirmacija je i dijalektnoga i regionalnoga i žargonskoga, riječju svih kajkavskih jezičnih supstrata, pri čem nije motiviran sentimentalnim zavičajnim nagnućem nego izvanredno istančanim osjećajem za puninu hrvatskoga jezičnoga identiteta. U zapisu Djetinjstvo u Agramu Krleža izrijekom nabraja temelje svojega kajkavskog i ukupna jezičnog identiteta: »jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština« (koju je slušao u »frazi svoje babe«), agramerski »jezik ulice i kuhinje«, »banskokurijalna fraza«, jezik lektire (Šenoa) i zagrebačkoga tiska te, kao jedini štokavski sloj, »jezik deseterca i Zmaj Jove«. U takvu jezičnom amalgamu starinska kajkavska fraza, kao glas Krležina autentična djetinjega iskustva, očuvala je dragocjenosti dijelom minuloga jezika. Korijeni su Balada Petrice Kerempuha u takvu stvaralački preoblikovanom, magičnom jeziku kajkavske starine. Krležin pak »kmetsko-domobranski« kajkavski također nije sentimentalno-konvencionalne prirode nego predstavlja povratak egzistencijalnim izvorima koji su presudno oblikovali cjelinu njegova sugestivnoga jezičnoga značaja.

Uspjelost Krležinih jezičnih napora omogućila je tendencije koje su se razvile u stvaralaštvu Augusta Cesarca, I. G. Kovačića i Slavka Kolara, autora kod kojih kajkavski nikad nije dekorativni idiom ili tek dodatak standardu nego nužna sastavnica u gradnji književne poetike. Zahvaljujući visokoj estetskoj razini u opusima hrvatskih modernista, kajkavski prodire i u djela pisaca nekajkavaca, poput Milana Begovića (u Gigi Barićevoj) i Vladimira Nazora (→ Dedek Kajbumščak, Zagrebačke novele), umješnih u upotrebi kajkavskoga leksika. U Slavka Kolara, pisca realističke poetike, sklona humorno-satiričkome žanru, u likovima seoskih i malograđanskih pojedinaca kajkavski je bitna odrednica njihova tragično-komična karaktera (Mi smo za pravicu, 1936). Istodobno s navedenom Kolarovom zbirkom, izišla je i knjiga Dani gnjeva I. G. Kovačića. Osjećajući pitanje jezika kao prvorazredni stvaralački izazov, napose za pisce neštokavskoga podrijetla, I. G. Kovačić osporio je iracionalan otpor dijalektnome obogaćivanju standarda, decidiranim stavom da je hrvatska književnost prerasla vukovsku frazu »piši kako govoriš«.

Novijoj kajkavskoj prozi ne pripadaju samo djela pisana kajkavštinom nego i djela koja sadržavaju fragmente kajkavskoga te djela koja temom, psihologijom i dijalektnom obojenošću odražavaju kajkavski kulturni identitet. Neovisno o normativnim ograničenjima, kajkavska je književnost jezgrena sastavnica i konstanta moderne hrvatske književnosti. Zahvaljujući miješanju dijalektnih i standardnih idioma novija je hrvatska književnost mogla izraziti puninu hrvatskoga jezičnog, književnog i kulturnog identiteta i ukupnoga nacionalnog sadržaja.

LIT.: I. G. Kovačić, Prikazi i članci, Zagreb 1949. • Hrvatska književna kritika (zbornik), Zagreb 1950. • A. Barac, Književnost ilirizma, Zagreb 1954. • P. Šegedin, Riječ o riječi, Zagreb 1969. • M. Šicel, Stvaraoci i razdoblja, Zagreb 1971. • A. Šojat, Matoš i kajkavština, Forum, 13(1974) 6. • Jezična antidogma Miroslava Krleže (zbornik), Žminj 1974. • I. Frangeš, Realizam, u: Povijest hrvatske književnosti, 4, Zagreb 1975. • J. Skok, Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, Čakovec 1985.

T. Rogić Musa

suvremena književnost. Kajkavsku književnost XX. st., u sastavu koje i onu na tlu Hrvatskoga zagorja, osobito pjesništvo, određuju dvije konstante: kontinuitet i poetička integracija, odnosno stilske podudarnosti sa sveukupnom, matičnom hrvatskom književnosti. Međašna je, »inauguratorska« uloga (Cvjetko Milanja, 2008) A. G. Matoša i njegova Hrastovačkoga nokturna (dvostrofne pjesme iz oveće prozne cjeline, trećega dijela pripovijetke Nekad bilo – sad se spominjalo, Novo iverje, 1900), kojom simbolično započinje novije, moderno kajkavsko pjesništvo, u kojem se u prvoj polovici XX. st. pojavilo nekoliko kanonskih autora kajkavskoga korpusa (F. Galović, D. Domjanić, Zvonko Milković, T. Prpić, Nikola Pavić, Mihovil Pavlek Miškina, I. G. Kovačić, Grgur Karlovčan) te monumentalne Balade Petrice Kerempuha (1936) M. Krleže. Nove stilske tendencije početkom 1960-ih u hrvatskoj književnosti koje »označuju stvaran estetski raskid s tradicijom« (J. Skok, 1985) ozrcaljuju se i u kajkavskome poetskom modernizmu. Nakon pojedinačnih autorskih kanona »zlatnoga doba« kajkavske književnosti prve polovice XX. st., tzv. prve moderne i ekspresionizma (s mogućim potpodjelama na simbolističku, impresionističku, artističku, regionalističku i socijalno angažiranu inačicu), kajkavska književnost u reprezentativnome je obliku zastupljena u glasovitoj Antologiji novije kajkavske lirike (1958) Nikole Pavića. Za kajkavski književni prostor Hrvatskoga zagorja napose je važno što su u tu antologiju uvrštena dvojica kajkavskih pjesnika poratnoga naraštaja, → Mirko Radušić i → Stjepan Draganić. Po ocjeni J. Skoka (1969), takvo antologičarsko povjerenje dvojici razmjerno neetabliranih autora (uz A. G. Matoša, M. Krležu, F. Galovića, D. Domjanića, N. Pavića, I. G. Kovačića, T. Prpića, M. Pavleka Miškinu, Franju Andrašeca, Stjepka Ostroškoga, S. Kolara, G. Karlovčana, Z. Milkovića i Milivoja Slavičeka) potvrđuje ih kao nastavljače »značajne i bogate tradicije čiji kontekst uočljivo progovara iz njihovih pjesama«, dopunjujući svrhu Antologije kao »književnopovijesnog pregleda« i odraza kontinuiteta kajkavske lirike. U početku 1960-ih kajkavsko se pjesništvo razvija izvan prevladavajućih škola i poetika, no u znaku istaknutih poetskih osobnosti. To je razdoblje »reinstitucionalizacije« hrvatske kulture (Vinko Brešić), pokretanja časopisa → Kaj i od 1970-ih poetskih manifestacija (recitala) na širemu kajkavskomu govornom području (Zelina, Zlatar, Krapina, Poznanovec/Bedekovčina, Varaždin, Marija Bistrica). Na važnost suvremenoga kajkavskog pjesništva druge polovice XX. st., uz J. Skoka i temeljne mu kajkavološke monografije iz 1985, osvrće se M. Kuzmanović u Marginalijama Antologije novije kajkavske lirike (1975) te E. Fišer u uvodnoj studiji Revitalizacija hrvatskog poslijeratnog kajkavskog pjesništva u knjizi Dekantacija kajkaviana (1981). Periodizacijski i tipološki, u višedesetljetnome razdoblju kajkavskoga pisanja nakon Drugoga svjetskog rata, Fišer uočava dva modela pjesnikovanja: semantički shematizam (u dvije faze: 1945–70, te prijelaznu 1970–80) i semantički sintetizam (1970–80). Prvoj bi fazi prvoga modela, iz skupine autora koje uvrštava Fišer (po kriteriju »zagorskoga« rođenja ili kreativna domicila), pripadali S. Draganić, M. Radušić, Melita Runje, S. Jakševac i → Anđela Vokaun-Dokmanović, a drugoj → Stanko Dominić, → Ivica Jembrih, → Verica Jačmenica-Jazbec i dr. Skupne su značajke predstavnika semantičkoga sintetizma od 1970. do 1980. na cijelome kajkavskom području (u poeziji I. Kalinskoga, Zvonka Kovača, Zlatka Crneca, S. Petrovića, Božice Jelušić i dr.) semantička polivalentnost i stanovita sinteza izvanjezične i jezične zbilje, »na razini suvremenog kajkavskog metajezika« (E. Fišer). Odlika kajkavskoga poetičkog jedinstva i komplementarnosti s hrvatskom poezijom štokavsko-standardizacijske jezične podloge očita je u tzv. recitalnome pjesništvu, široko zastupljenome fenomenu razdoblja neomodernizma (odnosno, druge moderne) tijekom 1960-ih i 1970-ih, pa i 1952–69 (tijekom dominacije krugovaša pa razlogovaca) te postmodernizma koji obuhvaća 1980-e i 1990-e do danas. U jeku neomodernističkih i postmodernističkih strujanja prijelomna je u suvremenome kajkavskom pjesništvu zbirka Droptinice V. Jačmenice-Jazbec, objavljena u Kajevim posebnim izdanjima 1970 (uza zbirku Čez mene ljudi idu koprivničke autorice Božene Loborec, objavljenu te godine). Novinom izraza, melodičnošću i ritmom, slobodnim stihom te »odvajanjem od kajkavske pjesničke tradicije« (J. Skok, 1969), ali i od kajkavskih poetskih autoriteta, ta je zbirka stekla međašni status. Univerzalnost zavičaja i osuvremenjen pojam zemlje u kajkavskoj lirici Jačmenice simbolična su mjesta koja će se poslije zateći i u lirici → Stanislava Petrovića i drugih antologiziranih autora. U Horvackoj zemlici, reprezentativnome izboru sa Smotre kajkavskoga pjesništva (Samobor 1971), J. Skok među 35 autora, čiji radovi iskazuju »šire vrijednosti od svog tematskog i jezičnog lokaliteta« uvrštava kajkavsku poeziju četrnaest autora zagorskoga kajkavskog korpusa: S. Dominića, Mirka Hadrovića, V. Jačmenice-Jazbec, S. Jakševca, I. Jembriha, Ljubice Konjević, Marijana Kralja, I. Ladike, A. Pogačića, M. Radušića, V. Šenjuga, B. Tumpe, D. Ulame i A. Vokaun-Dokmanović. U periodizaciji M. Šicela, u povodu antologije modernoga kajkavskog pjesništva XX. st. Rieči sa zviranjka J. Skoka (1999), slijedeći djelotvornu tezu Antuna Barca o smjeni u naraštajno-književnome okupljanju svakih 20-ak godina, a koja donosi nova poetološka iskustva, pet je naraštaja poetskih autora koji obilježuju kajkavski modernitet XX. st. Za suvremeno kajkavsko pjesništvo od 1970-ih nadalje, po Šicelovu periodizacijskom usustavljivanju, skupni je nazivnik četvrti naraštaj kajkavskih pjesnika, rođenih između 1938. i 1960, na crti od I. Kalinskoga i I. Jembriha do S. Petrovića i E. Fišera, preko tzv. podgeneracije mlađih B. Jelušić, Z. Kovača i B. Pažur, do najmlađih (po Barčevoj tezi, pripadnika novoga, petoga generacijskog vala), i to Ivana Čehoka, Tomislava Ribića i Denisa Peričića, postrazlogovski orijentirane generacije i poetike utemeljene »na promišljanju životnoga iskustva i osmišljavanju svijeta kao usuda suvremenoga čovjeka, do potrage za novim izražajnim sredstvima, a za univerzalni općeljudski izvanprostorni i izvanvremenski doživljaj«. Književnoperiodizacijskim i estetsko-tipološkim oznakama pjesnički se znak kajkavske provenijencije ističe kao »novouspostavljena mentalna, dakle i svjetonazorna ravnoteža« (I. Kalinski, 2004), bez obzira na kriterij okupljanja, u smjenama svakih 15–20 godina ili oko »poetoloških jezgara« (C. Milanja, 1991). Raznoliki umjetnički postupci − desentimentalizirani kôd, otuđenje, raslojeni identitet, antiruralizam i urbanost, antitematičnost, konstruiranost strukture, autotematizacija jezika, bogata stilizacija organskih idioma i urbane kajkavštine, intertekstualnost i samodokidanje tragova postupka – sadržani su već u prvim zbirkama S. Petrovića (Za nohti zemlja, 1975; Glas zvun zemlje, 1982) i I. Kalinskoga (Pha-kaj, 1979), ostvarivši visoku estetsku i filozofijsku razinu svojih poetika, koje još uvijek nisu nadmašene. Na primjeru Petrovićeve lirike J. Skok (1999) istumačio je nedovoljno uočen kontrapunkt između poetičkoga neomodernizma (»zapanjujuće modernosti«) i nerijetkoga jezičnog arhaizma kojim se on ostvaruje, pri čem se pojedinačni zavičajni idiom uzdiže na razinu (osobna) književnojezična standarda, dok je B. Pažur (1998) uočila razine urbanosti u suvremenome kajkavskom pjesništvu. Iz cjeline suvremena kajkavskog korpusa valja izdvojiti i prve zbirke Z. Crneca (Veter zgorec, žmahen griz, 1976), Z. Kovača (Courbette, 1973; Korelacije, 1982), poetske proze E. Fišera (Morje zvun sebe, 1978), B. Jelušić (Meštri, meštrije, 1985) i Ivana Kutnjaka (Tu znutra, 1978).

U sastavu nove poetološke »smjene«, bez obzira na naraštajnu pripadnost, u »doba razlika« (C. Milanja, 1991) naglašen je konceptualni, programatski model recentna kajkavskoga pjesnikovanja, svojstven bilingvalnim pjesnicima predznaka širega od zagorskoga korpusa (kajkavskoga i štokavskoga jezičnog standarda), koji se ostvaruje raznolikim postupcima: tumačenjem bitka jezika, »hiže bitka« (Željko Funda); variranjem žanrovskih jezgara, pri čem je upravo pjesma, kao početni koncept, programatska jezgra (D. Peričić), i to umijećem, »meštrijom« riječi (B. Jelušić, I. Kutnjak). Na djelu je i konkretistička poetika (entropijsku narav jezika iskazana kajkavskim jezikom kao novim znakom), koja u postupke svoje »literarne ekologije« uključuje raznolika »trošenja«: od Krležine rimarijske margine, narativnoga/»besjedovnoga« kôda te postrazlogovskoga gnoseologizma i ludističko-ritamskoga uzora poetike I. Kalinskoga, izokrenute projekcije zbilje i postmodernističke liričnosti S. Petrovića, do motivski urbane ekspresije Z. Crneca i metajezičnosti Z. Kovača. Najizrazitiji su joj predstavnici sa širega kulturološkog i prostornoga područja Hrvatskoga zagorja D. Peričić i T. Ribić te žanrovskim proširenjem i asocijativnim obiljem V. Šinjori. Kontinuitet, dijakronija i bogatstvo kajkavskoga književnog stvaralaštva (osobito poezije) razgovijetno se zrcale u časopisima poput → Hrvatskoga zagorja, a posebno u antologijskim, panoramskim izdanjima časopisa → Kaj . Sukladno kriteriju zagorskoga domicila ili strukovne i tematske zaokupljenosti unutar uvjetnih granica Hrvatskoga zagorja (bez varaždinskoga kajkavskoga književnoga korpusa), u Panorami novijega kajkavskoga pjesništva (Kaj, 1971, 1) izdvajaju se S. Dominić, S. Draganić, Mirko Hadrović, V. Jačmenica-Jazbec, S. Jakševac, Lj. Konjević, Ivan Mikec, J. Ozimec, A. Pogačić, M. Radušić, B. Tumpa i A. Vokaun-Dokmanović. U Antologiji novije kajkavske lirike M. Kuzmanovića (1975), dragocjenoj i zbog temeljite i prve pjesničke Bibliografije kajkaviane, među zagorskim poetskim korpusom ističu se I. Jembrih, M. Krleža, J. Ozimec, B. Pažur, V. Šenjug i D. Ulama. Antologijski probir iz Ognja reči (1986) J. Skok nastavlja u antologiji novije kajkavske lirike XX. st. Rieči sa zviranjka (1999) uvrstivši i nove autorske pojave, Vladimira Korotaja, D. Britvića, I. Čehoka i V. Šinjori. U desetljeću recitalne kajkavske lirike u antologiji Zercalo horvacko (1999) I. Kutnjaka uvršteno je devet zagorskih autora, među kojima i nova imena, I. Kušteljega, Stanko Piskač i V. Poljanec. Među mnogobrojnim sudionicima Recitala suvremenoga kajkavskog pjesništva »Dragutin Domjanić« – Sveti Ivan Zelina u opsežnoj panorami i Recitala Tak je bilo (2006), povodom 25 godina, u popisu autora navedeni su suvremeni autori J. Antolić Hromčan, Ž. Bajza, A. Bešenić, Nadica Čižmek, Dragica Ferjanić, Mladen Genc, F. Hrg, B. Jagić, M. Kolar-Đudajek, Dragutin Kontak, Ljubica Koščec, I. Kunić, Đurđa Lovrenčić, Zdenka Maltar, B. Pahić-Grobenski, Ivan Picer, Ivo Posavec, Darko Raškaj, Ž. Skledar, Vinko Slivar, V. Šuk, Marica Težački Grđan, Antun Tomašek i dr.

Izvan antologija ostali su neki autori bez kajkavskih zbirki, ali zamjetnih estetskih dosega (Ivica Tušek, Kaj, 1986, 3; Gordana Tkalec Končić, Kaj, 2005, 1–2), ili pak antologijskih dosega još u mladenačkoj dobi, s utjecajem na suvremenike (Ana Palanović, Kaj, 1972, 3–4). Dodatna je posebnost zagorskoga književnog kruga tzv. estradna kajkavska poezija istaknutih autora (D. Britvić, J. Stubičanec, Radovan Novina). Istaknut kajkavski pjesnički opus jest onaj recitalni, sustavno objavljivan u zasebnim zbornicima s književnih manifestacija (Susret riječi, Došel bum v Bistricu, Zeleni bregi Zeline, Senje & meteori), ili u autorskim zbirkama u nakladi → Kajkaviane, → Hrvatskozagorskoga književnog društva i → Kajkavskoga spravišča. U novije doba objavljen je niz uspjelih autorskih kajkavskih zbirki: D. Raškaj, Hram na Bezjače, 1992, Ljimbuš spat spravlja, 2011; M. Kolar-Đudajek, Špigel i droptinje, 1993; V. Poljanec, Asfaltne popefke, 1995, Popefke od harca pravednega, 2006; B. Jagić, Pijesek cajtof, 1999, Stijen naravnosti, 2006; I. Kunić, Žejna duša, 2004; N. Piskač, Rieči su luknje su rieči, 2005, Bu do kaj, 2012; Z. Kudelić - Žuna, Dvurišče, strnišče i goluvrataste pišče, 2006, Druptinje, kupinje i grmužinje, 2008; B. Brezinščak Bagola, Humske popeifke, 2013; Đ. Lovrenčić, Guste žuti maslaček, 2014; Ivica Glogoški, Tragovi daždevnjaka, 2015.

Opsegom manji od pjesničkoga, već i zbog prostorno suženijega shvaćanja granica Hrvatskoga zagorja, suvremeni zagorski dramski kajkavski korpus obuhvaćen je dijelom u antologiji hrvatske kajkavske drame J. Skoka Ogerliči reči (Kaj, 1990, 1–4), u kojoj je kajkavski pučki igrokaz Prekupci S. Draganića (iz knjige satira i monologa Prebudil se Kerempuh, 1966) i suvremena kajkavska drama Puntari, hahari i jen šašavi pop (1971) Ante Krmpotića. Dijaloško-monološke kajkavske forme zastupljene su u dramskoj knjizi Kajbumščak i Krapina, lamenti (1993) J. Antolića Hromčana te interpolacijski u uvodnome dijalogu romana Vrata (2004) M. Ivanjeka. Objavljene su još urbana kajkavska drama Frajlica, »kipec vu dva spelavanja« (2001) V. Poljanca i kajkavska komedija Pervi put na moru (2012) N. Jačmenice. U Hrvatskozagorskome književnom zborniku kajkavske drame objavljuju H. Kovačević, Ivanka Hajsek i dr.

Najširi raspon suvremene kajkavske proze (novelistike) – od socijalnih reminiscencija do urbane i političke satire − sadržan je u djelima S. Draganića »Ču-ču« Štjef (1970), Selski pes denes (1975) i Gabrek eksces (1979), zatim u knjigama Figurice na stalaži (2001) V. Poljanca, Svetokriški kajkavski zapisi (2006) V. Jačmenice-Jazbec, Šest pripovesti spod Okića starega grada (1999) Mije Kelečića, Nigde doma (2014) B. Kos, u kajkavskim kolumnama Kaj je naše pitajne i naš odgovor, naša duša i naša popiefka (2014) B. Pahić-Grobenski i Rieč domača (2009) R. Fureša. Zahvaljujući dugogodišnjim poticajnim natječajima Kajkavskoga spravišča i časopisa Kaj za kratku kajkavsku prozu te za književni putopis, tradicionalnomu recitalu Susret riječi Bedekovčina i Hrvatskozagorskome književnom zborniku zagorski kajkavski prozni korpus godišnje je obogaćivan novim djelima (B. Jagić, Ž. Bajza, Z. Maltar, V. Šinjori, I. Jembrih, V. Šuk, M. Kelečić, Đ. Lovrenčić, N. Jačmenica, D. Kontak i dr.).

LIT.: J. Skok, Novi kajkavski pjesnik na pomolu, Kaj, 2(1969) 7–8. • M. Kuzmanović, Vanshajanje reči: Marginalije uz Antologiju novije kajkavske lirike, Kaj, 8(1975) 3–5. • E. Fišer, Revitalizacija hrvatskog poslijeratnog kajkavskog pjesništva, u: Dekantacija kajkaviana, Osijek 1981. • J. Skok, Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, Čakovec 1985. • isti, Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo (1900–1950), Čakovec 1985. • C. Milanja, Doba razlika, Zagreb 1991. • B. Pažur, Razine urbanoga – naznake uz moderno kajkavsko pjesništvo Stanislava Petrovića, Kaj, 31(1998) 3–4. • J. Skok, Sigurni pjesnički znakovi na intimnom i povijesnom bespuću modernoga čovjeka, u: S . Petrović, Puot brez znakov, Čakovec 1999. • B. Pažur, Suvremeno kajkavsko pjesništvo: poezija identiteta kao identitet jezika, Nova Istra, 6(2001) 2–3. • I. Kalinski, Anatomija kmice ili Umjetnina teksta – zanos i tjeskoba, Sveti Ivan Zelina 2004. • J. Skok, Nomen, omen i fenomen kajkavskoga recitalnoga pjesništva, Gazophylacium, 10(2005) 3–4.

B. Pažur